Reportaža Edina Zubčevića iz Istanbula za GRACIJU: Izvinite za ovaj udar, meni je stvarno neprijatno

[ssba]
August 21st, 2016

Odlazak na Međunarodni džez festival u Istanbulu nakon terorističkih napada na aerodromu bio je prirodan gest solidarnosti. Dok organizatori nastoje održati festival uprkos svemu, najmanje što ja mogu uraditi je odazvati se na poziv. Uostalom, upravo u teškim društvenim situacijama, festival, bilo koja manifestacija umjetnosti i humanosti, ima možda najviše smisla.

 

Osim programa, Istanbulski džez festival ima jednu zanimljivu posebnost: koncerti se dešavaju uglavnom u “nekoncertnim” prostorima – muzejima, parkovima, historijskim objektima – tako da su scene rasute po čitavom gradu, a naročito uz obale Bosfora. Raspored aktivnosti je nudio dosta slobodnog vremena koje sam iskoristio lutajući bezbrojnim znamenitim lokacijama, koristeći manjak turista u inače uvijek pretrpanom i prebučnom Istanbulu. Bez obzira da li ste na Taksimu ili Sultanahmetu, puno je ljudi, prodavača koječega: od kukuruza do zlata, sve se može kupiti u krugu od kilometar-dva.

 

Ovog puta bilo je manje turista, ili da budem precizniji – turisti su uglavnom domaći i Arapi. Daleko od toga da su ulice puste ili polupuste, grad živi užurbano u konstantnoj gužvi, samo na najpopularnijim turističkim lokacijama može se primijetiti da ima neuobičajeno puno slobodnog prostora i nešto više policajaca i vojnika, s dugim cijevima. To je nekako izgledalo čak i normalno, mada me učestalo i brojno prisustvo naoružanih službenika na ulicama bilo gdje nimalo ne veseli, naprotiv.

 

Edin Zubčević Istanbul (2)

 

 

 

Bajkovito zatišje pred buru

 

Festivalski hotel, Marmara Pera, smješten je na strateški sjajnoj lokaciji, na potezu između trga Taksim i Tunela, u rejonu Galate. Pogled puca do u beskraj na sve četiri strane svijeta, ali ništa ne može nadmašiti panoramu s Galatom u prvom planu, a na horizontu, iza Zlatnog roga, od Topkapija, preko Aja Sofije i Plave džamije, do Sulejmanije… Toliko toga u samom jednom kadru.

 

Naravno da poslije takvog početka čovjek zaboravi i terorističke napade i ratove. Osvojen mikrosituacijom, riječju – njenom ljepotom, prepustio sam se čarima gostovanja kod domaćina koji su, poslovično, bez premca. Kombinirajući osmišljenu dnevnu dokolicu i noćne koncerte, uživao sam nezaboravne dane. Samo povremeno, na trenutak, palo bi mi na pamet ne može ovakva dobrota dugo trajati, ali to odavno ne ćutim kao intuiciju, nego glas neumornog iskusnog statističara koji zna da je šansa da ti nešto skoči na nos proporcionalna zadovoljstvu. Ali tu ubrzo stiže i ona o propitivanju smisla ćeifa koji ti na nos ne skoči. Tako da se sve brzo vrati na osjećaj datog trenutka.

 

U srijedu, nakon koncerta Nicholas Payton Trija s pjevačicom Jane Moneheit, u razgovoru sam saznao da je francuska ambasada u Istanbulu otkazala tradicionalni prijem zbog utemeljenog straha da će se nešto desiti u Istanbulu. Za dva dana bilo je planirano francusko večer na festivalu.

 

Treći dan bio je bajkovit. Proveo sam ga lutajući Istiklalom. Kao i uvijek, velika je koncentracija uličnih svirača. Može se reći da je na Istiklalu svaki dan jedan mali festival uličnih svirača. Ako pogledate samo instrumente, možete vidjeti različite “civilizacije”, geografija instrumenata čini se ne pokriva samo Karibe, sve ostalo je tu i još toliko toga. Doslovno od 7 do 77 godina, svi sviraju, ko ne svira plješće kao da svira, plešu… U pogledu dječaka s tarabukom toliko je slobode i sreće da me je bilo pomalo sram dok u džepu prevrćem novčić i razmišljam o tom njegovom osmijehu, koji nije samo osmijeh dječaka, već osmijeh sretnog dječaka. Ostat će mi ta slika i taj zvuk zakovani u sjećanju i biti sa mnom u danima koji dolaze. Ne znam zašto.

 

Spustio sam se do Karaköya i trajektom prešao na azijsku stranu u Kadiköy, gdje sam se trebao naći s prijateljima, Rizom i Bogdanom. Nakon susreta, otisnuli smo se Bosforom posebnom festivalskom linijom na lokaciju koncerta – duo Ibeyi, a nakon toga Kamasi Washington. Ne dešava se baš svaki dan da s prijateljima bezbrižno krstariš Bosforom kako bi otišao na neko sjajno mjesto i slušao muziku. Mirno more, blago sunce, kumulativni efekat od ranije, nabrzinu popijene pive donose dodatni optimizam i bezbrižnost. Prođosmo ispod oba mosta iznad Bosfora, ne znaš koju obalu da gledaš, svjetlo je senzacionalno. Gledajući zalazak, uplovljavamo u luku, zapravo na koncert na otvorenom pored starog industrijskog pogona, ko zna gdje.

 

Edin Zubčević Istanbul (3)

 

 

A zašto svi telefoniraju?

 

Vjerovatno bi bila dobra priča i tome kako sam sjeo na pogrešan trajekt i fantastičnu noć krstarenja Bosforom pod zvijezdama završio na azijskoj strani, pa onda morao, iza ponoći, ponovo se vratiti na obližnji kontinent, odnosno, u moj hotel. Ipak, život se pobrinuo da ponudi puno veća uzbuđenja i zanimljivije priče.

 

Po povratku u hotel, saznajem za napade u Nici. Katastrofa.

 

U petak sam posjetio Rizu u njegovoj kancelariji u ulici Galip Dede; tu je već bio i Bogdan. Riza je, naravno, imao plan, koji sam prihvatio svjesno se odričući koncerta te večeri i francuskog programa. To se uskoro pokazalo kao jedna od mudrijih odluka donesenih u neznanju.

 

Nakon poslovnih i kolegijalnih razgovora, okrenuli smo se ljepšoj strani života i prepustili sigurnom liderstvu našeg domaćina. Restoran Mira, na Arnavutköyu, servirao nam je vrijeme mira i dobrog raspoloženja. Vjetar s Bosfora činio je ambijent iznimno ugodnim, divan pogled, sjajna hrana, ne zna čovjek šta bi prije, neka ober yeni rakija, sve je kako treba.

 

I tako, na vrhuncu raspoloženja, zaokupljeni nekom svojom pričom, nismo ni primjećivali dvadesetak drugih gostiju u prostranoj bašti, sve dok Bogdan nije upitao: A zašto svi telefoniraju? Zvučalo je kao da glasno pita sam sebe. I zaista, svi su tipkali ili razgovarali. Niko nije izgledao kao da mu javljaju da je dobio nasljedstvo od tetkine tetke za koju nije znao da postoji. Sva trojica smo posegnuli za svojim telefonima kao da tu leže odgovori na sva pitanja, kao da samo s telefonom zaista nikada nismo sami. U svakom slučaju, znali smo – ništa dobro. Samo, pitanje je uvijek – koliko loše?

 

Riza odmah saznaje čitav set informacija. Kao da sam otkrio naslov romana koji tek treba da pročitam, iskreno se nadajući da ću osobno statirati ili dati maksimalno minijaturnu epizodnu ulogu. U tom trenutku nalazimo se kilometrima daleko od mjesta gdje želimo biti. Krećemo u pravcu Beşiktaşa u nadi da možda uhvatimo neki trajekt i prebacimo se kod Rize na azijsku stranu i tu čekamo razvoj događaja, odnosno, nedjelju, kad i Bogdan i ja imamo letove kući.

 

Edin Zubčević Istanbul (5)

 

 

Racionalizacija situacije

 

 

Na ulicama je već sasvim jasno da se nešto dešava. Saobraćajni haos na pomolu. Srećom, mi saobraćamo pješke. Pojavljuju se prve barikade civilnih i policijskih vozila. Vojske nema. Čuju se pucnjevi. Ko puca? Čini se kao da dolazi iz pravca mosta, ali niko ne može u urbanoj akustici pouzdano ocijeniti odakle zapravo zvuk dolazi. Pucnjevi su sporadični. Nema dijaloga. Ni rasprave.

 

Razmišljam kao u mladosti traumatizirani Bosanac: Mene konkretno niko ne proganja, nemam vanrednim okolnostima određenih prirodnih neprijatelja. Ukoliko budem dovoljno pametan da ne budem glup pametujući, sve će biti uredu. Uostalom, imamo sreću jer je s nama naš prijatelj koji je istovremeno i idealan partner. Vjerovatno ne bih opušteno meditirao situaciju da sam bio sâm ili samo s Bogdanom u tom dijelu Istanbula u pokušaju da se probijemo kroz haos vojnog udara. Dok hodamo prema luci, sporim, staloženim korakom, počinju da nadlijeću helikopteri i borbeni avioni. Prolazimo pored dva žuta taksi vozila, havarisana. Znajući opšti stil vožnje u Istanbulu, uz izvanredne okolnosti bilo je lako zamisliti jurnjavu i udes. U međuvremenu je djelimično “pao” internet, ali naš domaćin svakako ima alternativu tako da još uvijek pratimo i virtuelna i stvarna dešavanja, u kontaktu smo.

 

To su oni trenuci kada čovjek razmišlja da uključi data roaming: nije svaki dan vojni udar, vanredno je stanje. U jednom momentu sam bio vrlo blizu, dijelio me je klik-dva, ali je srce planinskog mrava izdržalo i znao sam da, ako preživim, neću dobiti astronomski račun za telefon. I to je nešto.

 

Razmišljajući o racionalizaciji situacije, odmah smo odlučili da ćemo se, ako stvari postanu bitno gore, smjestiti u prvi hotel. I da tako u hotelu, sklonjeni od nepoželjne stvarnosti, do mile volje analiziramo situaciju, odnosno tu stvarnost. Tako je! Idemo u najbolji hotel i tamo čekamo kraj rata. Što baš najbolji? Pa, tako rade u filmovima, a i room service u najboljim hotelima radi non-stop.

 

Edin Zubčević Istanbul (6)

 

 

Ratno stanje

 

Sve je već postalo kao film. Zvučna kulisa odjekuje ratnim stanjem. Sve je manje ljudi koji idu u “našem pravcu”, ali je još uvijek živo na ulicama, itekako. Iza narednog ćoška je luka. Uskoro vidimo brod. Bravo! A onda vidimo, opet filmski, da taj brod odlazi sa svega nekoliko putnika. Doslovno ispred nosa nam pobježe zadnji nenadani prevoz za azijsku stranu. Stojimo iza ograde i gledamo ljude koji nestaju u mraku Bosfora. Pristižu i drugi, galame, mašu rukama. Brod polako, kao usporen, odlazi. Nevjerica je potrajala svega nekoliko trenutaka, a onda Riza reče: Znam odličan hotel u blizini! Uskoro ugledasmo hotel Conrad. Nailazimo i na kafanu koja radi, ljudi sjede ili stoje i gledaju televiziju. Sjednemo u “baštu”, naručimo pivu, kafu, kako ko, ima internet, hotel na pedeset metara od nas. U toj bašti, tik uz glavnu ulicu, upravo smo stigli na zanimljiv dio TV programa. U tom trenutku se ne zna ko je živ, a ko mrtav. Čeka se Predsjednik. Uskoro će se pojaviti na mobitelu. Poziva ljude na ulice. Počinje neka vrsta dešavanja naroda. Alergičan sam na “dešavanje naroda”. Sjedimo, aktivno statiramo, prolaze vozila sa zastavama. Napetost raste. Gledamo televiziju. Avioni nadlijeću. Probijaju zvučni zid. Predsjednik je Turska. Svi su za Tursku. Niko ne želi vojni udar. Niko ne vjeruje da postoji podrška u narodu za vojni udar.

 

Vijesti konstantno pristižu. Vojska puca na građane. Niko ne smije da vas bije i ostale varijacije na temu. U jednom trenutku, s munara na Beşiktaşu i, kažu, s mnogih drugih u Istanbulu, krenuše salavati. Bez pretjerivanja, bio je to jedan od neobičnih osjećaja: narod-država-vjerska zajednica, kao jedan ustaju.

 

Suludo, udar u petak naveče kada su svi vani, a ne u nedjelju iza ponoći kada su svi kod kuće (uključujući i mene, nastavih u sebi), ali šta ja znam. Nekakav udar se dešava i jedino me zanima da se sklonimo na sigurno. Čuju se tekbiri. I s televizije i s ulice. Nisam ih nikad prije čuo u Istanbulu.

 

Gazda se ljubazno ispričava, ali je krajnje vrijeme da zatvori kafanu. Počinjemo još jednom razgovor na temu “a da ipak probamo?”, na šta Bogdan saopštava: “Hajmo u hotel, dosta je bilo.” Posve jasno, jednoglasno se složismo bez glasa. Još u onom našem ratu sam sebi volio govoriti: sljedeći ćeš rat, kakav god i gdje god, gledati na televiziji.

 

Edin Zubčević Istanbul (7)

 

 

Geostratezi s društvenih mreža

 

Dok avioni probijaju zvučni zid, u kombinaciji s preuzimanjem i oslobađanjem TV stanica, bezobrazno luksuzan smještaj nudi sjajne prednosti – mogli smo pratiti uživo situaciju u gradu, s prozora. Tu smo se prepustili čarima interneta i medija. Možda po prvi put sam shvatio koliko budalasto izgleda komentar o situaciji “negdje” kad si ti “negdje” a komentatori “nigdje”. Na licu mjesta, uz sve informacije, kao i svi drugi, uz vijesti koje dobijamo od prijatelja iz Istanbula, sjedimo u hotelu i posmatramo Istanbul, i avione i helikoptere, uživo, i čujemo i vidimo, i opet ne znam da bilo šta znamo. Praktično, možemo spekulisati, ali nemamo pojma. Međutim, na društvenim mrežama skoro pa mučna situacija: analitičari i geostratezi, poznavaoci prilika, i specijalisti opšte prakse. Luda kuća. Još se ljudi poistovjećuju i raspravljaju na relaciji za i protiv, podrazumijevajući apsolutnu isključivost kao osnovnu praksu.

 

Negdje poslije pet ujutro, jedan po jedan, ugasili smo se, iscrpljeni. Televizor je ostao upaljen.

 

 

 

 

Optimizam i dobra volja

 

Dan poslije bio je divan. Lako smo se prebacili do mog hotela. Plan je bio da se odjavim, pozdravim sa svima, i s Rizom i Bogdanom odem kod Rize na azijsku stranu i tamo ostanemo do sutra. Spustili smo se vozom znamenitim Tunelom (inače, istanbulska podzemna druga je najstarija podzemna željeznica na svijetu) do luke Karaköy. Javni prevoz je danas besplatan, osim trajekta. U Kadiköyu, nakon broda, metroom do Rizinog naselja. Provodimo dan, pijemo vino, slušamo muziku, povremeno diskutiramo najnovije vijesti.

 

Aerodrom je otvoren i izgleda da je, što se tiče naših letova kući, sve u najboljem redu. U nedjelju doručkujemo u restoranu Zanzibar, a nakon toga idemo u posjetu i na ručak kod Rizine porodice. Kraće od sat vožnje autom. Ljetna kuća u blizini znamenitog prirodnog fenomena gdje cesta razdvaja jezero i more. Velika porodica, ručak. Razgovaramo o porijeklu jela čije sam ime već zaboravio. Kažu da je iz Alepa, iz Sirije. Razgovaramo o bliskoistočnoj kuhinji, diletantski se prešutno slažem sa svima. Ugodna je atmosfera, ali se niko ne pretvara da je sve normalno. Jasno, svi su zabrinuti.

 

U ranim poslijepodnevnim satima, Riza nas je odvezao na aerodrom. Velike su gužve. Brojni građani voze prema aerodromu u znak podrške. Zastave se vijore na sve strane. Ovo su dani visoko podignutih zastava. Na prilazima aerodromu, povorke ljudi. Prolazimo pored turske i otomanske zastave. Ljudi oduševljeni, kliču. Sretni. Ponosni. Jedan mladić uzvikuje neku parolu ozaren, zanesen, sjaji. Sjetih se dječaka s tarabukom, on se smijao drugačije. Ipak vjerujem da su obojica iskreno sretni. Iako ta sreća možda nije stvarna, njima je stvarna. Ne znam kakav je ovo bio puč. Nisam ekspert. Nije važno. Kao što nije važno koliko je opasnost zaista bila stvarna. Važne su posljedice koje su veoma stvarne, toliko stvarne da djeluju nestvarno.

 

Opraštamo se od Rize. Hvala je malo, ali i previše. Prijateljski zagrljaj je uvijek dovoljno rječit. Na kraju, uz karakteristično pun osmijeh, cijelim licem: Izvinite za ovaj udar, meni je stvarno neprijatno. Tako veseli, završili smo svoju istanbulsku avanturu. Riza vjerovatno nije dugo zadržao osmijeh, ali sam siguran da jeste optimizam i dobru volju.

 

Pomiješanih osjećaja, zbrkanih misli, ukrcah se u avion za Sarajevo. Avion pun Arapa. Doslovno. Malo me hvata nemir jer pomislih da nisam “pogriješio” avion, ali opominjem se glasno i ironično, u sebi, pa nije voz! Ali ipak pitaj stjuardesu. Ma jok. Sve je u redu. Turizam je čudo!

 

Iza oblaka, ugledah Bosnu. Poznati ruralni pejzaži, kamenolom, razbacana naselja, ceste, ulice, kuće bez fasada. Zgrade. Pista. U Sarajevu me spremno dočekalo sivilo. Kiša. A u Istanbulu je bilo tako lijepo vrijeme.

 

Napisao i snimio_Edin Zubčević

tekst i fotografije su u cjelosti preuzete iz 295. broja magazina Gracija




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team