Šta smo naučili od naših sagovornika i sagovornica u 2016.

0
December 26th, 2016

Tokom 2016. godine imali smo brojne zanimljive sagovornike i sagovornice – glumice, glumce, reditelje i rediteljice, fotografe, fotografkinje, grafičke dizajnerice, pjevače… Svi oni/one podijelili su s nama brojne zanimljivosti, a evo šta smo naučili od njih.

 

 

 

 

Yana Davydova, street style fotografkinja

Yana Davydova (10)

 

o konkurenciji u poslu…

- Volim vjerovati da sam prijatelj sa drugim fotografima, ima ih i nekoliko sa kojima se često družim. Ne gledam ih kao konkurenciju zbog toga što je street style nešto što ja radim za svoje lično zadovoljstvo i moj cilj je da nadmašim samu sebe tako da sam dosta opuštenija što se toga tiče i to mi olakšava rad sa drugim ljudima. Mi provodimo dosta vremena radeći skupa tako da vjerujem da je najbolji način biti prijateljski raspoložen ili će se vaš posao pretvoriti u noćnu moru.

 

 

 

 

 

Adela Jušić, umjetnica

Adela Jušić_Nikola Blagojević (1)

fofo_Nikola Blagojević

 

o tome zašto je žensko tijelo umjetnicama jedna od najvažnijih tema…

- Razlika je samo u tome na koji način pristupaju reprezentaciji svog tijela, roda i spola. U fokusu feminističke teorije, pa tako i feminističke umjetnosti mora biti, između ostalog, i ta jedna od najvažnijih tema – žensko tijelo, jer je se nad njim svakodnevno vrše različiti oblici nasilja. Bilo da je u pitanju seksualno nasilje, nasilje u porodici, verbalno nasilje, eksploatacija reproduktivnih ženskih moći itd., žensko tijelo je objekt nad kojim se nasilje vrši, a muško tijelo je najčešće ono koje vrši nasilje. Žensko tijelo je submisivno, penetrirano, teritorij koji patrijarhat mora imati pod kontrolom da bi se održavali hijerarhijski odnosi koji vladaju našim tijelima i životima. Umjetnost je samo jedna od društvenih aktivnosti koja se bavi ovom temom i zato ne vidim niti jedan argument koji ide u prilog izjavama da se umjetnice bave ovim temama samo zato jer ne znaju čime bi se to drugim bavile. Naprotiv, one se bave ovim temama, tj. problemima, jer su oni važni i sveprisutni, te se protiv njih moramo boriti svim mogućim sredstvima. Umjetnost je samo jedno od tih sredstava koje može ukazati na probleme, proširiti nam vidike, ponuditi nove diskurse, otvoriti nam oči.

 

 

o bh. umjetničkoj sceni

- Naša umjetnička scena je jako malena i nejaka. Ne zato što su naši mladi nesposobni, nelatentovani ili lijeni, nego zato što nam je obrazovanje loše, a kulturne institucije ne rade dovoljno ili ne rade nikako. Naši budžeti za kulturu su mizerni, a narod je zatvoren u svoje male dnevne boravke i bulji u katodne kutije TV aparata ili u one savremenije, veće i tanje, u onim rjeđim slučajevima kada se ima nešto više novaca za ulaganje u jednu od najvećih svjetskih prevara 20. vijeka. Ljude zabavljaju i otupljuju Farme u kojima zaista gledamo stoku, natjecanja siromašnih koji se bore za krov nad glavom, dok publika plješće onima koji najviše plaču ili imaju najužasniju bolest. Sirotinju zabavljaju programi na kojima se 24 sata kuha, dok sjede u kući praznih stomaka i frižidera, natjecanja u kojima kojekakvi “prominentni” članovi žirija vrijeđaju mlade ljude koji su pomislili da baš oni mogu postati zvijezde, jer zvijezda možeš biti ti. Nema tu mjesta za savremenu scenu likovne umjetnosti ili bilo koju drugu vrstu umjetnosti koja ne zatupljuje, već naprotiv, propituje i kritikuje našu političku i ekonomsku realnost.

 

 

 

 

Hjörtur Smárason, poduzetnik, menadžer i predavač

Hjortur Smarason - Photo - 2

 

o brendiranju gradova i o tome zašto je Sarajevo posebno

- Wow efekt je lijepo imati, ali on nije nužan. Wow efekt je odličan za pridobijanje pažnje, ali i dalje morate ispričati priču tog mjesta, a u priči leži magija. Lično preferiram manje poznata mjesta ili mjesta koja se mogu smatrati većim izazovom. Možda je to zbog toga što i sam dolazim iz takvog mjesta – malenog sela koje je izgubilo 75% svoje populacije, ali se polako povećava i nanovo gradi svoju zajednicu. Zapravo, postoji grad iz snova sa kojim bih volio raditi, a koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, a to je Sarajevo. Ne govorim to samo zato što je ovo intervju za bosanskohercegovački magazin, nego zato što to zaista mislim i imam jako dobar razlog. Sarajevo je grad vrlo zanimljive kompozicije, u njemu žive ljudi različitih nacionalnosti i religija, a uz to ima i veoma zanimljivu historiju.  Sigurno ga se ne naziva Jeruzalemom Evrope bez razloga. Većina ljudi danas za Sarajevo zna zbog opsade, i možda zbog Olimpijade. Te se priče miješaju na jako moćan način na primjeru olimpijskog stadiona čiji je pomoćni fudbalski stadion tokom rata pretvoren u groblje. Groblje na kojem sam stajao, gledajući u olimpijske prstenove na visokoj šipci iznad mene, čine to mjesto jednim od najupečatljivijih mjesta na kojima sam ikad bio. Bio je to kontrast jedinstva i rata. Bratstva i zavade. Podsjetnik na to kako se stvari brzo mogu promijeniti i kako moramo aktivno raditi na tome da zadržimo mir i blagostanje. Sarajevo ima mnogo bogatiju historiju od toga. Ono ima historiju korištenja svojih različitosti za napredak umjesto za uništavanje, te posmatranja različitog porijekla kao prednosti umjesto kao prijetnje. Ono također ima i historiju bivanja veoma naprednim gradom, na momente bivajući vodećim gradom u Evropi kada su u pitanju inovacije i poduzetništvo. Kada sam počeo čitati o historiji Sarajeva, otkrio sam da je u pitanju prvi evropski grad u kojem je počeo voziti tramvaj, i drugi na svijetu nakon San Francisca. Sarajevo je imalo ključnu ulogu u brojnim bitnim historijskim događajima, i po mom mišljenju, danas je jako podcijenjeno. Postoje i druga mjesta u Bosni i Hercegovini. Ova me je zemlja jako iznenadila prvi put kad sam je posjetio, te se vozio kroz prekrasne doline okružene visokim planinama, šumama i zelenim jezerima. Srednjevjekovni gradovi, očaravajuće prirodne ljepote i bogata historija su odličan materijal za rad.

 

 

 

 

Mustre & Šare, Mirza Požega, tattoo majstor

foto_Vanja Lisac

foto_Vanja Lisac

o tome zašto je važno voljeti svoj posao

- Mi ne mrzimo ponedjeljke! Kad voliš ono što radiš, bilo koji posao da je u pitanju, uživaš u tome što radiš. Još ako je put bio trnovit, onda je još slađe. Ovo je specifična vrsta posla koja ti baš ne da da se opuštaš i uzimaš stvari zdravo za gotovo. Potrebno je stalno raditi na sebi i svojim radovima, jer je velika odgovornost prema klijentima koji su ti poklonili svoje povjerenje.

 

 

 

 

Neira Sinanbašić, modna i produkt dizajnerica

Neira Sinanbašić (1)

foto_Vanja Lisac

o dizajnu u BiH

- Generalno, baviti se dizajnom jeste teško, to je, po mom subjektivnom mišljenju, najizazovnija profesija. Dizajneri se, pored svih prepreka na koje nailaze tokom procesa, često bore i sa etičkim nedoumicama, da li svijetu, da li planeti treba još jedan proizvod, još jedna stolica, još jedna luksuzna haljina… Ali s druge strane kroz dizajn možemo uraditi mnogo više pozitivnih stvari, pomoći i olakšati život kroz promišljen i rentabilan dizajn.

 

 

 

 

Naida Begović, grafička dizajnerica

Naida Begović SheYou (2)

foto_Vanja Lisac

o tome šta nedostaje kreativnim poslovima u BiH

- Posao u struci je upitan možda ako su u pitanu produkt dizajneri, jer je to grana dizajna koja tek počinje da zaista raste. Ali mislim da nije problem prilika za posao. Što se tiče razvoja, mnogo bi pomoglo ako bi institucije podržale i olakšale pokretanje vlastitog biznisa, jer mislim da bi mali neovisni studiji dizajna bila nova i svježa energija. Također, treba nam više razmjene i komunikacije sa regijom. Već u Hrvatskoj i Srbiji je kreativna industrija mnogo više up-to-date nego BiH.

 

 

 

 

Adisa Vatreš-Selimović, kostimografkinja, scenografkinja, modna dizajnerica

SheYou Adisa Vatreš-Selimović (2)

foto_Vanja Lisac

o tome šta je bitno za egzistenciju teatra

- Ono što je ključno za egzistenciju teatra jeste edukacija mladih ljudi, približavanje teatra najmlađima, zapravo teatarska politika bi trebala biti u sprezi sa obrazovnim sistemom kako bi se mladi ljudi profilirali u kvalitetne teatarske gledatelje i konzumente. Potrebno je edukovati nove generacije kako bi kultura bila potreba u budućnosti, a samim tim i kostimografija i scenografija. Univerzitet u Sarajevu ne proizvodi ovaj kadar, svi scenografi i kostimografi su mahom arhitekte i produkt dizajneri koji su tokom studiranja svoja interesovanja usmjerili na ovo djelovanje.

 

 

 

 

Sara Renar, kantautorica i pjevačica

sara_renar

o uspjehu u poslu

- Da bi se napredovalo u bilo kojoj disciplini, formula je jednostavna: rad puta vrijeme. Ali svaka priča je individualna. Ja sam imala u nekim stvarima sreće, odrasla sam bez većih financijskih poteškoća, imam veliku potporu porodice, ali s druge strane stvarno sam zadnjih nekoliko godina stalno u petoj brzini. Najvažnija je iskrenost, malo nekog ludila i puno rada.

 

 

 

Selma Starfinger, modna dizajnerica

selma starfinger

foto_Vanja Lisac

 

o edukaciji mladih modnih dizajnera i dizajnerica

- Budući modni dizajneri u Bosni i Hercegovini su u startu suočeni sa preprekom nemogućnosti obrazovanja. Smatram da se o poslu mora naučiti sve u detalje. U svijetu mode postoji jako puno ljudi koji već poslije fakulteta, imaju visok stepen znanja, tako da je konkurencija veoma jaka. U prošlosti je mali broj dizajnera završavao modne škole, većina najvećih starih dizajnera je učila od majstora. Danas to više nije slučaj i imamo toliko divnih, velikih talenata po svijetu, a moja želja je da ni BiH ne kaska za ostalima u ovom poslu. Dakle, treba otići po edukaciju, iako ni edukacija sama nije dovoljna, bitan je posvećen rad i istančan osjećaj za ovaj posao da bi se postigao određeni nivo profesionalizma.

 

 

 

Vedad Trbonja, frontmen benda Billy Andol

Vedad Trbonja

 

o važnosti festivala 

- Sarajevo već ima festivale koji u regiji predvode u svojim sferama djelovanja. Ako za primjer uzmemo SFF koji grad potpuno transformiše za vrijeme svog trajanja jasno je koliko festival može doprinijeti svakoj sferi života. Taksisti su sretni, pekari kreću na posao ranije, ugostitelji zadovoljno trljaju ruke, političari se slikaju na crvenom tepihu, novinari pišu kao ludi, mnogi uživaju u svjetskoj umjetnosti, a omladina blokira saobraćajnice kako bi imala više prostora da se provodi. Festivali donose samo dobre stvari za sve!

 

 

 

 

Nejra Latić-Hulusić & Sabrina Begović-Ćorić, rediteljice

utc

foto_Vanja Lisac

 

o afirmaciji žena kroz umjetnost

Sabrina_Naše kolegice koje su prije nas krčile puteve po pitanju afirmacije žena kroz djelovanje umjetnosti i kulture bile su inspiracija da pokrenemo HAVA Sarajevo i nadamo se da ćemo na isti način i mi biti inspiracija mlađim kolegicama i generacijama koje tek dolaze. Neophodno je da umjetnička djela tretiraju pitanje položaja žene na našim prostorima, jer je mnogo aspekata koje je neophodno unaprijediti kako bismo došli svi skupa na pristojan nivo jednakopravnosti spolova.

 

 

o statusu žena umjetnica u BiH

Nejra_ Mislim da su u umjetnosti, posebno u režiji, Bosanke i Hercegovke izborile svoje mjesto. Kažem izborile, jer ni naše starije i uspješnije kolegice nije dočekao med i mlijeko na ovom putu, tu je potrebna snaga i strpljenje da se svakodnevno boriš i ispravljaš stvari, od najbanalnijih – tipa da smo mi redateljke, a ne redatelji. Takve stvari ljudi ne shvataju dok jednom na odjavnoj špici emisije slučajno ne potpišeš kolegu pod video mikserica i onda takvu grešku svi primjete. To su banalne stvari, ozbiljne su one u odnosu na koji se i danas pregovara sa ženama o novcu i poslu, posebno u režiji jer je to i teamleading posao pored toga što je umjetnost. Naravno, ima tu i još jedna ne tako banalna stvar, a to je naša mahala, pa me nisu jednom pitali: Znaju li tebi, sine, roditelji kakvim se poslom baviš? No, borimo se i kao jedinke svakodnevno i kao HAVA kojoj je cilj forsirati priče o uspješnim i jakim ženama.

 

 

 

Maja Ramić aka DJ Miss Maya

Maja Ramić

 

o ravnopravnosti muških i ženskih DJs

- Nažalost, vrlo često za mnoge nisi Dj, već žensko. Predrasuda ima uvijek i mislim da će ih uvijek biti. A mi živimo u vremenu gdje žene voze autobuse, lete avione, popravljaju auta…Tako da nekad ne razumijem u čemu je stvar. Recimo ako se mom kolegi pokvari oprema i muzika stane, to je OK i niko ništa neće reći, međutim, ako se to meni isto desi, reći će: Žena, naravno nema pojma. Prije se nisam znala nositi s tim, ali danas više nije tako. Dovoljno sam samouvjerena da znam koliko mogu i šta sve znam.

 

 

 

 

Nermin Hamzagić, reditelj

nermin-hamzagic

 

o odgovornosti medija prema pozitivnim pričama

- Nadam se da će se to promijeniti. Nedovoljno govorimo o uspjesima sportista, umjetnika, ili pozitivnim pričama pojedinaca ili kolektiva iz Bosne i Hercegovine. A kada govorimo, onda je to vrlo kratko. Tu je možda i odgovornost na medijma da kreiraju, koliko je to moguće, pozitivniju sliku. Možda smo kao društvo, zaboravili biti ponosni, ali ohrabruje da se ipak nismo zaboravili radovati.

 

 

 

 

Marko Fehér, modni dizajner

marko-feher-sasa-savicic-3

foto_Saša Savičić

 

o školovanju mladih dizajnera u BiH

- U Bosni je fakultet šuplja priča. Imamo smjerove koji nisu pokriveni predavačima ni adekvatnim predmetima. Smjer se zove na jedan načim, a praksa na njemu je posve drugačija. Ako ikada mognem utjecati da se to promjeni, vrlo rado ću to učiniti. Po mom mišljenju, školovanje u BiH mi je samo uzelo vrijeme i novac, a zauzvrat nisam dobio gotovo ništa. Upravo zbog tog neadekvatnog kadra i programa naši talenti venu u ovoj sredini.

 

 

 

 

Rikardo Druškić, umjetnik

rikardo-druskic-by-arnej-misirlic

foto_Arnej Misirlić

 

o utjecaju umjetnosti na društvo

- Meni umjetnost pomaže da opstanem, da se uklopim u društvo, a da svoje biće ne učinim konformističkim. S druge strane, stalo mi je šta drugi ljudi misle o mome radu. Zašto? Zato što kao umjetnik želim promijeniti nepravilnosti, nepravdu, želim društvo učiniti boljim, a to pokušavam uraditi približavajući svoju umjetnost običnom čovjeku. Nisam siguran da ljudi koji od mene kupe rad znaju da puno više za mene urade sa dvije ili tri lijepe riječi koje imaju da kažu za taj isti, nego s novcem kojim mi plate moju umjetnost. Sa parama jedem i pijem, ali sa tim riječima, ja živim, nastavljam dalje da radim i pokušavam mijenjati, činiti situaciju boljom.

 

 

 

 

Vedrana Seksan, glumica

vedrana-seksan_nikola-blagojevic-4

foto_Nikola Blagojević

o vrijednostima koje ne smijemo zaboraviti

- Treba čitavo selo da se odgoji dijete. Ponekad mi se čini da svoju djecu učim potpuno zastarjelim vrijednostima. I da zbog toga neće dobro proći u životu. Mogla bih im oprostiti sve, osim da ne budu ljudi. A istovremeno mislim da je biti čovjek najteže. Biti milostiv prema slabijem, jednako pravedan i prema onom koga najviše voliš i koga ne voliš nimalo, strog prema sebi, imati stid, poštovanje prema onima prije tebe i onima poslije tebe… Kad ovako nabrajam uvijek shvatim da im postavljam stvarno visoke zahtjeve. Ali je to ono što je od mene tražila moja mama. Pa onda i ja tako.

 

 

 

 

Mohamad Al Refai, glumac

mohamad-al-refai-1

foto_Ivana Belančić

 

o ratu

- Rat je uvijek neprihvatljiv i moralno nedopustiv, iz kakvih god razloga se on odvijao.

 

 

 

Adnan Lugonić, dramski pisac

adnan-lugonic-1

foto_Ivana Belančić

 

o empatiji i ljudskoj toplini

- Mislim da smo prestali da pričamo o svemu što bi otkrilo našu ranjivost, krhkost. Svi se predstavljamo snažnijim nego što jesmo, gradimo o sebi sliku jakih individua koje sve mogu same uraditi i to je onaj negativni segment kapitalističkog svjetonazora koji je uspješno zaživio i kod nas, iako smo mi realno daleko od potpuno kapitalističkog ambijenta. Bježimo od svojih strahova kao da su oni negdje izvan nas i kao da stvarno, fizički se možemo udaljiti od njih. Živimo u sistemu gdje potiskivanje postalo osnovni mehanizam za biti „normalan“ u ovoj sredini. Negdje jesmo sačuvali empatiju i toplinu, samo što je ona na vrlo niskom nivou. I dalje smo, tako mi se čini u ovom trenutku, previše orjentisani na sebe, vodimo računa samo o vlastitim potrebama, nezainteresovani smo da za drugog, njegove potrebe. Zaboravili smo da vodimo računa jedni o drugima. Ako je ikakva pojava u društvu kriva za to, onda je to siromaštvo, jer kada svedete čovjeka na preživljavanje, to je svakodnevna borba u kojoj ne vidite nikoga osim sebe. Tek nakon nedavnih posjeta manjim gradovima u BiH sam shvatio koliko ima istine u replici iz predstave: Utučeno je sve ovdje. Nije mi lako odgovoriti na ovo pitanje, možda bi neki sukus bio kako postoji empatija i ljudska toplina, ali ja nisam zadovoljan količinom toga. Problem je što smo mi odgajani u patrijahalnom sistemu koji nameće čvrste okvire ponašanja i ženama i muškarcima. Od najranije dobi nas se uči kako nije dobro do kraja pokazativati emocije, da nije dobro naglas pričati o svojim intimnim problemima, da je glupo imati strahove i biti ranjiv, da je toliko toga, naročito po pitanju seksualnosti neprihvatljivo, da se moramo stidjeti ako smo drugačiji i moramo pokušati da se prilagodimo, da ne smijemo previše uznemiravati sredinu u kojoj živimo, da ne bi bilo lijepo da se u našim životima dešava nešto mimo oprobane matrice itd. Tako naša zatvorenost, nemogućnost suštinske, iskrene komunikacije, bez skrivanja i taktiziranja je itekako uslovljena društveno-političkim kompleksom. Ono što nam preostaje je borba sa nama samima i sa drugima, da barem pokušamo uspostaviti dručije modele odnosa i odgoja, a odgoj je ključan za mnoge naše probleme.

 

 

Radujemo se 2017. koja će nam donijeti nove prijatelje i prijateljice!




Najčitanije








FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team