Uspon i pad Nicka Cavea – priča o The Bad Seeds

[ssba]
September 22nd, 2013

Jednom davno, kažu da je to bilo mračne 1957. kada je lansiran Sputnik, u jednoj je antipodnoj bivšoj kažnjeničkoj koloniji, mada i dalje vukojebini (ili bi fraza dingojebina bila primjerenija), par intelektualaca dobio trećeg sina. Dijete je bilo pomalo betežno i nije obećavalo, no roditelji k’o roditelji – voljeli su ga, te u lokalnoj anglikanskoj crkvi krstili imenom Nicholas Edward.

 

Naslov-1-cave

 

 

Priča u stvari započinje u njegovoj sedamnaestoj godini kada s nekolicinom školskih kolega – Mickom Harveyjem i Philom Calvertom – osniva muzički sastav, što i ne govori mnogo. No, Caveova scenska teatralnost, literalna potkovanost i urođeni smisao za konstruiranje elementarnih melodija vremenom će uroditi plodom, posebice zbog Harveyja, vrsnog aranžera i kompozitora koji je Nickove često neartikulirane i fragmentizirane ideje znao odlično kanalizirati i pretvoriti u smislenu cjelinu. Slika je zaokružena dolaskom bas gitarista Tracy Pewa, te u konačnici gitarista Rowlanda S. Howarda čiji će se poprilično sarkastični pogled na svijet poklopiti s Caveovom provokativnošću i mračnim vizijama. Kompletirani kolektiv uzima ime Boys Next Door, o čijem izvoru postoje brojna nagađanja, no najvjerojatnije je ono po kojemu je bendu kumovala istoimena drama o zajednici nekoliko mentalno zaostalih ljudi, američkog autora Toma Griffina.

 

bad-seedssss

 

 

again-BP-620x613Boys Next Door na samom početku: Rowland S. Howard, Mick Harvey, Nick Cave i Phil Calvert

 

Boys Next Door iznenadili su odličnim prvijencem Door, Door, a daljnji slijed događaja već je legenda – sastav mijenja ime u The Birthday Party, te odlazi putevima boljih šansi u istu onu zemlju iz koje su njihovi pradjedovi u Australiju stigli u okovima – u Ujedinjeno Kraljevstvo. Znakovito je da će ih na tom putu pratiti i sastav Crime and the City Solution, predvođen karizmatičnim Simonom Bonneyjem (kako kažu legende, Caveovim učiteljem pjevanja), a u čijoj će budućoj inkarnaciji participirati Mick Harvey i Rowland S. Howard, te njegov brat Harry Howard. Do razlaza (da, slava katkad navede mlade sastave na takve poteze) dolazi sredinom 1983., kada odlaze Mick Harvey i Rowland – ovaj potonji zbog otvorenog neslaganja s Caveom i njegovim vizijama, a simptomatično je i gostovanje Blixe Bargelda na EP-ju Mutiny, inače posljednjem uratku The Birthday Partyja.

 

Pošto će iduća dva desetljeća Bargeld uz Harveyja biti ključni suradnik Nicka Cavea, nećete zamjeriti ako se na njega potroši koja riječ više. Od 1. aprila 1980. dotični predvodi jedan od ranih industrial projekata nastalih na temeljima koje su nekoliko godina ranije udarili Throbbing Gristle, mada uz poprilično uočljiv individualni pečat – sastav Einstürzende Neubauten, koji je u to vrijeme bio jedno od najoriginalnijih i najiščašenijih imena na ionako dovoljno čudnovatoj berlinskoj alternativnoj sceni. Priča (zabilježena i u Caveovoj zbirci King Ink) tvrdi da su se sreli na poprilično razuzdanom tulumu u jednom holandskom hotelu, i bio je to lijep početak jednog divnog prijateljstva.

 

Birthday-Party-620x428Jezgra sastava The Birthday Party u danima pred razlaz: Rowland S. Howard, Mick Harvey i Nick Cave

 

Utemeljenjem osovine London – Berlin osigurani su svi potrebni parametri za gašenje sada ionako disfunkcionalnog The Birthday Partyja, kao i pokretanje sasvim novog projekta u kojemu je Nick Cave trebao imati vodeću ulogu, sastava nazvanog The Bad Seeds. Uz Nicka i Blixu, tu je i nezaobilazni Mick Harvey (čije je napuštanje Birthday Partyja bilo tek privremeno povlačenje i nije bilo uvjetovano sukobom s Caveom, već nemogućnošću podnošenja napete atmosfere između Nicka i Rowlanda), te tamnoputi Barry Adamson, nekadašnji bas gitarist manchesterskog post punk benda Magazine. Uz navedene, ranu će postavu The Bad Seedsa sačinjavati i Hugo Race, a nije zanemariva niti uloga Caveove tadašnje djevojke i dugogodišnje muze Anite Lane, koja je zajedno s ostalima također ‘potegla’ od Melbournea do Londona.

 

YouTube Preview Image

 

Prvi zajednički album novoformiranog sastava izlazi 1984. pod imenom From Her to Eternity (ime je referenca na Nickov traumatični odnos s Anitom, te parafraza romana From Here to Eternity američkog pisca Jamesa Jonesa), i donosi sedam (u proširenoj verziji deset) pjesama od kojih neke još drže labave veze s kasnim izričajem The Birthday Partyja, no većina jasno definira novi, pomaknuti stil kojim dominira mračna, blues naslijeđem (pa i mitologijom) obojena pozadina na kojoj se Caveovi tekstovi otpjevani glasom očajnika – bilo je to, uostalom, njegovo najteže alkoholno/heroinsko razdoblje – bore s apokaliptičkim Harveyjevim aranžmanima i Blixinim karakterističnim gitarskim stilom. Pjesme traju i do desetak minuta, a među duže spadaju pesimistički osvrt na autorovo stanje uobličeno u Cabin Fever, gotovo posthumna apologija samom sebi nazvana A Box for Black Paul te kotrljajuća posveta ‘southern gothic’ imaginariju, Saint Huck.

 

Ovo križanje dvije južnjačke, pa i sveameričke ikone, Huckleberry Finna i Elvisa Presleyja, biti će solidna podloga za djela koja će vrlo brzo uslijediti!

 

Firstborn is dead izlazi godinu dana kasnije, i jedan je od najboljih uradaka izvorne postave Bad Seedsa. Kako i omot albuma sugerira, članovi sastava, svi redom multiinstrumentalisti, po potrebi se izmijenjuju na svojim instrumentima, što uratku daje nekakvu specifičnu, pomalo šuplju, možda i nedovršenu, mada u konačnici sasvim zaokruženu notu. Sam je naziv pomalo blasfemično zabadanje nosa u životopis Kralja, jer je taj mrtvorođenac u stvari Elvisov potencijalni stariji brat Jesse, koji je očito položio svoj ni trenutka proživljeni život na oltar rocka, omogućivši mlađem braci sve te uspjehe, obožavateljice, droge, Graceland i na koncu nekontrolirano debljanje koje će 1977. naplatiti račune. Zanimljivo, sredinom prvog desetljeća novog milenija jedan od Caveovih uzora, enigmatični Scott Walker, u sklopu albuma Drift (2006.), snimiti će pjesmu Jesse, prilično halucinatornu priču o mogućem Elvisu koji u noćnom ozračju neimenovane pustinje susreće fetus proporcija odraslog čovjeka, svog pri rođenju umrlog brata Jessea. No, simbolika je ovdje sasvim drugačija, pošto Walker smjerno referira na ‘blizance’ u kontekstu tragičnog događaja 11. septembra 2001.

 

Nick+Cave+and+the+Bad+Seeds+bad+seeds-620x447Rana postava The Bad Seedsa: Hugo Race, Barry Adamson, Mick Harvey, Nick Cave i Blixa Bargeld

 

Uvodna pjesma Tupelo (to je ime Kraljevog rodnog grada u državi Mississippi) svojim sinkopiranim ritmom i paranoičnom zvučnom pozadinom (nešto što su mogli napraviti samo Harvey i Blixa u tandemu!) pretvara tu tragičnu noć Elvisova rođenja u događaj kojim poput munja šaraju biblijske slike u rasponu od starozavjetnog Potopa do pokolja tek rođenih po Herodovom ukazu.

 

Cave će se još jednom osvrnuti na svoj napukli odnos s Anitom u Train Long Suffering, a Black Crow King je vrlo moguće njegov privatni obračun sa duhovima prošlosti, mada pojedini izvori tvrde kako Cave ovdje u prilično nadrealističnom ozračju lamentira nad sudbijnom američkih indijanaca, no o kome god ta pjesma govorila, u potpunosti je uspjela. Skoro pa gospel pozadinski vokali (Harvey i Blixa, zar treba napominjati?), uz Bargeldovu raštimanu gitaru i dojam sveopće praznine pogađaju u bit. Što još reći? Spomenuti jednu od najljepših i najmračnijih balada ikad (Knockin’ on Joe), genijalnu obradu Cashove Wanted Man, ili pak draguljčić nazvan po još jednoj blues legendi (Blind Lemon Jefferson)? A ne treba ni zaboraviti ‘bad seed’ verziju pjesme Six Strings that drew Blood, izvorno objavljene još u zamirućoj fazi The Birthday Partyja.

 

NC_BS_Jun_84-620x255Nick Cave & the Bad Seeds, live 1984.

 

U jeku nastajanja trećeg studijskog albuma, Your Funeral … My Trial, Cave i Bad Seedsi dati će sebi oduška i snimiti album s obradama pjesama drugih autora, nazvan Kicking Against the Pricks. Potpisniku ovih redova to je inače bio prvi susret s pomaknutim svijetom Nicka Cavea u kojem se u suludom kolu kolju ljubav i strah, zaboravljena Australija djetinjstva i vizija hipotetske Amerike, religija i iz nje izvedeni motivi i simboli, mizoginija i romantika, nasilje, smrt i uništenje… Mada Kicking Against the Pricks nije bio čisti autorski rad, pjesme su bile savršeno odabrane (ili je slučaj opet odradio svoje) tako da je vizija čitave te mitologije itekako bila slutljiva, pa i vidljiva, mada donekle u fluidnoj formi. Ali, zato je produkcijski i aranžerski posao odrađen bez zamjerke, tako da su uvrštene pjesme odjevene u apokaliptično ruho karakteristično za prva dva albuma Bad Seedsa, svejedno sačuvavši izvorni timbar. Tradicionalna Hey Joe pretvorena je u odjekujuću lavinu zvučnog zida kojom dominiraju gotovo pretjerano bučni i pomalo aritmički udarci po niskim registrima klavira (bravo, Harvey!), a sličan efekt postiže i Blixina kakofonična gitara na All Tomorrow’s Parties Velvet Undergrounda. Cashov The Singer otpjevan je s izvjesnom dozom autoironije, no svejedno (uz pripadni video) postaje jedan od Nickovih zaštitnih znakova, a petorka – prijašnjoj se postavi ovdje pridružuje i bubnjar Thomas Wydler – briljira na pjesmama poput I’m Gonna Kill that Woman, Muddy Water, gospel standardu Jesus Met the Woman at the Well, kao i zasigurno najboljoj od mnogobrojnih obrada Something’s Gotten Hold of My Heart Rogera Greenwayja.

 

omoti-620x618 Omoti: From Her to Eternity, Firstborn is Dead, Kicking Against the Pricks i Tender Prey

 

Your Funeral … My Trial nastavlja tragovima prethodnika, no primjetni su kompozitorski i produkcijski pomaci. Najvjerojatnije uslijed utjecaja upravo objavljene raznolike zbirke tuđih pjesama, vlastite kompozicije The Bad Seedsa postaju donekle mekše i melodioznije, dok durska i molska sazvučja definitivno preuzimaju primat nad prethodno dominirajućim septimima. Album između ostalog donosi i osmominutnu poemu The Carny, danas arhetipski primjer do kojih su zvjezdanih visina u tim danima dosezali rezultati suradnje Cavea, Harveyja i Bargelda.

 

Grafičko rješenje omota ovog albuma slijedi već znani predložak. U maniri vlastitih uzora – konkretno Elvisa i Cohena – Cave forsira korištenje vlastite facijalne vizure. Nakon izmučenog ovisničkog pogleda s prvijenca te mračne no svejedno smirene i meditativne pojave na korici Firstborn is dead, uslijedio je pun pogodak s vizualizacijom Cavea i sastava na albumu obrada, gdje Nick u fraku na svjetlucavoj baršunastoj pozadini djeluje čak benigno naspram The Bad Seedsa pretvorenih u zloguke spodobe. Sada će Your Funeral … My Trial pružiti čak dvije Caveove fotografije (sam je album izvorno zamišljen kao spoj dva EP-a, Your Funeral te My Trial), obje pomalo zamućene, sa zamišljenim pjevačevim licem te pogledom za kojega se, unatoč zatvorenim očima na prvoj od slika, može bez dvojbe kazati da gleda negdje u daljinu. Nažalost, ovaj vrhunski uradak – ne zaboravimo niti pripadni dizajn unutrašnjih ‘sleevova’ – predstavlja i zadnji u nizu lucidnih rješenja.

 

Iduće će se godine Nick Cave and the Bad Seeds, kao i bratski im sastav, u međuvremenu uskrsli Crime and the City Solution, pojaviti na pozornici u klupskoj sceni, dakle neposredno pred Damielovu materijalizaciju/humanizaciju u Wendersovom filmu Der Himmel über Berlin, što će označiti početak dugogodišnje saradnje sa spomenutim redateljem (Nick Cave and the Bad Seeds ostvariti će doprinose na soundtracku filmova Until the End of the World te Faraway… So Close, te još nekim Wendersovim uracima).

 

NC10_Feb_87-620x346Nick Cave & the Bad Seeds u klupskoj sceni Wendersova filma Der Himmel über Berlin

 

Nije to bilo jedino uplovljavanje članstva The Bad Seedsa u filmske vode, pošto već iduće godine, otprilike u vrijeme dovršavanja novog albuma, Cave, Harvey i Blixa snimaju soundtrack za film Ghosts… of the Civil Dead, priču o pobuni i posljedicama iste u zatvoru Central Industrial smještenom u dubinama australske pustinje. Većina je materijala tipičan drone, s nasnimljenim govornim dionicama u funkciji ispovjesnog monologa pojedinih zatvorenika. Zanimljivo, u dva se navrata u pozadini jako dobro čuje urlik ”I ocu i seki! I bratu! I koga imaš!”, na čistom balkanskom jeziku koji može biti hrvatski ili srpski. Izgleda da Australci jako dobro znaju gdje je mjesto Balkancima u civiliziranom svijetu – s one strane rešetki! Nadam se da je bio u pitanju death row.

 

Koncem 1988. izlazi dugo očekivani Tender Prey, koji je pomalo podbacio. Uskoro će se pokazati kako nije bila riječ o iznimci, već o albumu koji je najavio početak jednog konstantnog pada, kako to god rigidno zvučalo. Sam omot nema šarm svojih prethodnika, već u predimenzioniranom crnom okviru prikazuje Nicka u glamuroznoj pozi, s isuviše gela u kosi te odjevenog u nekakav dylandogovski outfit u vidu crvene košulje i tamnog sakoa. U muzičkom se smislu na albumu može izdvojiti pregršt stvarno dobrih pjesama koje nastavljaju uspostavljeni tematski niz, poput The Mercy Seat, Mercy, Slowly Goes the Night ili Sunday Slave, no zato hitoidni promašaji predvođeni iritantnom Deannom kvare ukupan prosjek. Bilo kako bilo, Cave je ovdje počeo kenjkati, ili se barem tako manifestirao njegov pokušaj pokapanja nekadašnjeg mraka te konvertiranja vlastite scenske pojave iz razuzdanog i autodestruktivnog očajnika u smirenog i samouvjerenog kantautora.

 

Your-Funeral-My-Trial-620x310Album sa dva lica: Your Funeral … My Trial

 

Očito se bilo teško othrvati vlastitoj mračnoj strani. Simbolično je pomirenje sa prošlošću Cave iznio u poemi The Mercy Seat, gdje se u smislu postavljanja okosnice priče poslužio sudbinom mladog brazilskog glumca koji je smaknut na električnoj stolici za zločin koji nije počinio. Nakon što definira scenu – tamne zidove vlažne ćelije, rasklimana kolica za dostavu užasne hrane i čitav taj već prethodno korišteni zatvorski ambijent (Jack’s Shadow, Knockin’ on Joe), kroz atribute nevinosti glavnog junaka iznosi lični sud o odnosu dobra i zla, te kazne i oprosta koji se u kršćanskoj tradiciji dvojako tretiraju, ovisno o pozivanju na Stari, odnosno Novi zavjet. Uostalom, sam je svjestan nepostojanja apsolutne istine, a sebi vidi kao produkt dijalektičkog sukoba te dvije vječno suprostavljene opcije, koje se poput ‘dobre’ i ‘loše’ ruke ne isključuju već nadopunjuju. Iako nazire Isusovo lice u tanjiru rijetke supe, on ne traži spas koji je nemoguć, niti već ostvareno iskupljenje – jedino želi da se vjeruje njegovim riječima. To dovodi do daljnje identifikacije sa Kristom, pošto će junak biti smaknut upravo zbog istine od koje ne odustaje – ironijom sudbine, sam je Isus pogubljen zbog riječi koju je širio, i to na artefaktu kakve je, kao drvodjelac, izrađivao u ranoj mladosti. Naprava koja će mu uskoro oduzeti život na sličan način postaje hebrejski Kapporet, milostivo prijestolje, pokrov koji je stajao nad zavjetnim kovčegom. Predočiti će nekoliko različitih, a u biti sličnih scenarija vlastitog kraja kroz vizije užarenog metala, krvi koja ključa i mesa što gori, i ti će se stihovi ponavljati i kombinirati u naizgled beskonačnim permutacijama te na taj način dovesti do klimaksa koji opet nudi još jedan paradoks, jer posljednji stih glasi iako sam zborio istinu, bojim se da sam rekao laž.

 

The Mercy Seat jest jedna od ključnih, ako ne i najbitnijih pjesama u Caveovom opusu upravo zato što je znakovito, samim stihovima premostila jaz između nekadašnjeg, sada blijedećeg ‘princa tame’ i njegove nove, rafinirane verzije koja se polako uobličava, dok u glazbenom smislu pjesma ulazi u sam vrh opusa The Bad Seedsa. Harvey je po tom pitanju stvorio istinsko remek djelo, pošto melodija i ritam savršeno prate narativno izlaganje, ispreplećući se i razvijajući kroz zgusnutu atmosferu straha i neizvjesnosti, te dovodeći samu tenziju do konačnog krika.

 

goood-son-620x507

 

 

Da, upravo će vizija ovog drugog, transformiranog Cavea obučenog u bijelo i okruženog djecom/anđelima biti iskorištena za naslovnicu vrlo diskutabilnog albuma The Good Son, čije ime ionako dovoljno govori. Mekšem zvuku zasigurno doprinose i promjene u članstvu The Bad Seedsa: Adamson je otišao davno, nakon Your Funeral …, dok novopridošli članovi (Kid Kongo Powers, Roland Wolf, pa i Conway Savage koji u The Bad Seedsima ostaje sve do današnjih dana), čak i kada je riječ o vrsnim muzičarima i plodnim autorima, nisu ostavili dublji osobni pečat. Bio je to i zadnji uradak The Bad Seedsa sniman u sigurnoj berlinskoj luci, pošto će Cave uskoro napustiti europske obale i započeti višegodišnje lutanje Novim svijetom. Priložene pjesme variraju po pitanju kvalitete, od izvrsne naslovne pjesme pa do nekih mjesta na B – strani albuma koje kao da su skrpane s namjerom popunjavanja prostora. Ipak, The Ship Song postaje jedan od dotad najvećih hitova sastava, a nepravedno bi bilo izostaviti zaključnu Lucy, predivnu klavirsku nokturalnu baladu koja na savršen način zatvara ovaj upitni album.

 

YouTube Preview Image

 

Kada je 1992. objavljen Henry’s Dream, većina je obožavatelja očekivala logičan nastavak The Good Sona, no srećom zle se slutnje nisu obistinile. Snimanje u Los Angelesu zamišljeno je kao svojevrsni odmor tokom kojega su obnovljene popucale veze među ključnim članovima, a sastav u pravilu osnažen i konsolidiran. Izgleda da su Mick Harvey i Blixa Bargeld iznova zadobili ‘vođino’ povjerenje, tako da je njihov sviralački, kompozitorski i aranžerski doprinos bitno izraženiji no na dva ranija albuma, što se donekle može pojasniti i još jednom hibernacijom Crime and the City Solutiona u kojemu je Harvey tokom druge polovice osamdesetih vodio, uz Bonneyja, ključnu riječ, a dio zasluga otpada i na činjenicu da su Blixini Neubauteni nakon desetljeća traženja vlastitog puta konačno stali na vlastite noge.

 

Uvodna Papa Won’t Leave You, Henry i zaključna Jack the Ripper postaju tako navodni znakovi unutar kojih se prostire niz energičnih pjesama koje se, bile izrazito bučne ili na granici tišine, izvrsno uklapaju u zadani koncept. Dio zasluga nepobitno pripada i Neil Youngovom ‘kućnom’ producentu Davidu Briggsu, iako njegova metoda live izvođenja u studiju nije naišla na oodbravanje kod samog Nicka Cavea, no u čitavoj je priči ionako ključno mišljenje konzumenta. Slična je i priča s nešto blijeđim, no i dalje jako dobrim albumom Let Love In (1994.), koji je na čudnovat način uspio pomiriti i spojiti relikte prošlosti i tokove kojima će The Bad Seeds tek zaploviti. Pomalo depresivni stihovi koji se protežu većim dijelom albuma posljedica su osobne krize koju je proživljavao u to vrijeme, kada je, usput kazano, živio u Sao Paolu u Brazilu, no u muzičkom je smislu većina kompozicija čisti zgoditak – spomenimo Do You Love Me, Loverman, Lay Me Low, Red Right Hand i Let Love In. Dojam tek donekle narušava odvratan omot, no srećom slijedi jedan na kojemu konačno neće biti Cavea!

 

Biti će to zbirka pjesama o umorstvu i nasilnoj smrti, od kojih su neke tradicionalne, a neke pak djelo Nicka i članova The Bad Seedsa ili drugih autora, primjerice Boba Dylana. Murder Ballads (1996.) dakle pogađa u samu srž mitologije koju je Cave godinama brižljivo gradio oko sebe, no rezultat je dvojben. Primjerice, finalna Death Is Not the End, izvorno Bob Dylanova pjesma, pretvorena je u grotesku na kojoj su se izredali zamalo svi članovi The Bad Seedsa te pojedinci koji su gostovali na drugim skladbama. Iritantan je i megahit Where the Wild Roses Grow, inače duet s Kylie Minogue, kao i Henry Lee, opet vokalna kolaboracija, ovog puta s PJ Harvey, dok je O’Malley’s Bar banalan komadić melodije, stihova i ritma bezrazložno produljen na punih petnaest minuta. Srećom, album ima i briljantnih trenutaka kao što su Song of Joy, Stagger Lee, Lovely Creature ili pak Crow Jane koja bi uz malko više energije i uz bolju produkciju pogodila puno bliže cilju.

 

boatman-620x310Posljednji čin – radikalan zaokret kojim je Cave i službeno raskrstio sa prošlošću: albumi Boatman’s Call (1997.) i No More Shall We Part (2001.)

 

Paralelno s pisanjem pjesama za Murder Ballads, Cave konačno sređuje svoj godinama turbulentan život, pronalazi srodnu dušu u vidu britanske manekenke Susie Bick. Nesumnjivo da je odnos, koji će koju godinu kasnije prerasti u brak, djelovao poticajno na njegov rad, no Nick će ovim uplovljavanjem u zadnju mirnu luku izgubiti dobar dio vlastite kreativne i scenske energije. Kada se 1997. pojavio The Boatman’s Call, smatralo se kako je riječ o prolaznoj krizi kao posljedici dugogodišnjeg Nickovog nastojanja da se na bilo koji način približi svojem velikom uzoru Leonardu Cohenu. No, kopirati osobne ikone više nije imalo smisla – Elvis se još davno ugojio i takav umro u izolaciji Gracelanda, dok je Cohen negdje u to vrijeme meditirao u mraku budističkog samostana Mount Baldy nad Los Angelesom.

 

YouTube Preview Image

 

Nije to loš album, no daleko je od onog izričaja koji je u dušama milijuna slušatelja postao sinonim za autorski potpis Nicka Cavea. Jer, pomalo suhoparna produkcija, ujednačenost te nedostatak energije jasno govore kako je The Bad Seeds sada sveden na čisto pozadinski prateći sastav, što definitivno nije bio u prvim danima svojeg postojanja. Ukoliko su pojedine pjesme, poput Lime Tree Arbour, Brompton Oratory ili Black Hair, još i ostavljale neke mogućnosti otvorenima, četverogodišnja pauza koja je uslijedila između ovog i idućeg albuma pokopala je svaku nadu. No More Shall We Part izlazi koncem zime 2001., i sam će pogled na rascvjetani omot biti dovoljan kako bi se znalo što očekuje potencijalnog slušatelja. Već uvodna pjesma As I Sat Sadly By Her Side zvuči kao poskočica stvorena s jedinom svrhom da postane hit, i u kojoj Nickov glas zamalo zvuči poput Bryana Ferryja, dok je ostatak albuma primjereniji nekom introvertiranom kantautoru – možda Nickovom pokojnom imenjaku Drakeu, ili pak obožavanom Cohenu, a orkestracije pod koordinacijom dobronamjernog Warrena Ellisa samo su pogoršale stvar. Ellis, inače violinist i predvodnik vrsnog sastava Dirty Three, ovdje tek figurira kao novoizabrani Nickov poslušnik, pravedni ali strogi izvršitelj gazdinih želja. The Bad Seeds ne samo da su, kako je već kazano, postali tek prateća grupa, već su doslovce pretvoreni u vlastitu karikaturu.

 

Nocturama iz 2003. je album o kojemu čak i najzadrtiji fanovi govore ispod glasa, izbjegavajući spomenuti njegov naziv te referirajući na njega kao na ono. Najavljivani povratak starom zvuku bio je tek vješto režirana farsa, a iza nevješto prevučenog sloja patvorene energičnosti ne krije se praktički ništa. Blixi Bargeldu sada je očito bilo dosta, te je po snimanju albuma napustio bend, čime The Bad Seeds nastavljaju tek nominalno postojati.

 

ncc-620x618Jedan sasvim drukčiji, reformirani Nick Cave. Fotografija je snimljena u New Yorku godine 2003., dakle u vrijeme rada na albumu Lyre of Orpheus/Abatoir Blues

 

Mick Harvey će imati nešto više živaca, te s bitno smanjenim ovlastima figurirati u backgroundu tokom snimanja idućih projekata koji se, budimo realni, ne mogu usporediti s nekadašnjim sastavom koji se ponosno nazivao Nick Cave and the Bad Seeds. Riječ je o dvostrukom albumu Lyre of Orpheus/Abatoir Blues iz 2004. te Dig, Lazarus, Dig koji se pojavio četiri godine kasnije, 2008. Osrednja su to ostvarenja, pomalo monotona i često isuviše kićena, mada je Lazarus čak imao nekoliko obećavajućih trenutaka.

 

Ali, s druge je strane Caveov angažman u vlastitom projektu Grinderman, gdje je u saradnji s trenutnim članovima The Bad Seedsa, Warrenom Ellisom, Martynom P. Caseyjem te Jimom Sclavunosom, snimio dva istoimena albuma (godine 2007. te 2010.), pokazao kako ‘Big Nick’ pomalo gubi dodir s realnošću. Nije li se ta žestoka komponenta mogla komotno infiltrirati u izričaj The Bad Seedsa, ili se voda stvarno popela do te razine da je Cave počeo na prateći sastav gledati kao na svoju ‘svetu kravu’ koja nipošto ne smije doći u dodir s vlastitom zaprljanom prošlošću?

 

Na dan 22. januara 2009. Mick Harvey i službeno napušta The Bad Seeds, zatvorivši tako poglavlje dugo 36 godina – vlastitu suradnju s Nickom Caveom.

 

Ipak, Harvey nije imao razloga za žaljenje, pošto je njegova vlastita karijera zadnjih godina krenula uzbrdo. Nakon mnogobrojnih soundtrackova te dva albuma obrada pjesama Serge Gainsbourga, 2003. će snimiti prvi samostalni album, istina protkan uglavnom obradama, no izvrsno aranžiranim – to je uostalom jedna od Mickovih velikih kvaliteta, a broj autorskih pjesama ipak će se povećavati iz projekta u projekt, tako da je zasad posljednji album Sketches from the Book of the Dead (2011.) u potpunosti njegovo djelo.

 

BS-today-620x296Aktualna postava The Bad Seedsa, bez ‘povratnika’ Barryja Adamsona

 

Cave se pak nedavno, početkom februara 2013., vratio s novim albumom onoga što se nekad nazivalo The Bad Seeds. Push the Sky Away je, istina, solidno i slušljivo ostvarenje, no imajući u vidu autorstvo, nije niti sjena albumima s polovice osamdesetih poput From Her to Eternity ili Firstborn is Dead. Nije li povratak Barry Adamsona u postavu, i to nakon izbivanja duljeg od dva i pol desetljeća, dobar znak, teško je reći. Ovo uglavnom nije ostvarenje koje će zadovoljiti nekadašnje vjerne obožavatelje Nicka Cavea, Blixe Bargelda i Micka Harveyja, no to mu očito i nije bila namjera.

 

YouTube Preview Image

 

klfm.org

 

 

 




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team