Ovog sam ljeta, šest sedmica, uglavnom po Njemačkoj, bila na turneji predstavljajući drugu ploču (‘Sex is good‘). Vrhunac je bila vožnja autobusom duga 20 sati do Sarajeva u BiH, povod je bio dvodnevni, od sumraka do zore, festival elektronske muzike u sali bez krova (Srbi su srušili krov tokom rata). Svirala sam set uživo za 2500 bh. techno fanova.
fotografija_Chris Korda / archive.org
Vjerovatno nije baš najjasnije šta mislim pod ‘setom uživo’. Nisam DJ. Nemam čak ni gramofon. Postavljam svu ovu elektronsku opremu, ritam mašine, sintizajner i slične stvari i izvodim techno trake uživo. Svaki put su malo drugačije, što mi se sviđa. Teška strana ove priče je putovanje sa 300 kila delikatne opreme. Dosta sam naučila o pakovanju, a i prolasku kroz carinsku kontrolu.
Vozili smo se kroz Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, pa u Republiku Srpsku (u originalnom tekstu Serbian Bosnia) i napokon u Federaciju (u originalnom tekstu Muslim Bosnia). Republika Srpska je razorena. Možda jedna od stotinu kuća je netaknuta. Kroz većinu raste drveće. Napuštena poljoprivredna zemljišta, nema ljudi, samo razrušene kuće. Morate ostati na cesti, nije poželjno lutati okolo, mine su svuda. SFOR (Snage za stabilizaciju) stoje iza vreća s pijeskom. Puškomitljarezi. Svi s kojima sam razgovarao su mi rekli da su Srbi svinje, a Hrvati ništa bolji od njih. Komšije su se ubijale međusobno, rušili su jedni drugima kuće kako se ne bi više imalo čemu vratiti.
fotografija_Chris Korda / archive.orgSarajevo je tužno mjesto. Nije pusto kao sela okolo, to je jedan veliki, užurban grad, ali svaka zgrada ima rupe od metaka. Sve velike zgrade su uništene, njihove ruševine još uvijek stoje, jer nema dovoljno novca da se sruše do kraja. Mjesto smrdi na smrt. Svugdje po ulici je smeće. Stanovi su bijedna, drevna mjesta. Vjerovatno je ovako izgledao Rim tokom svog pada.
fotografija_Chris Korda / archive.orgImam osjećaj da je život u Bosni uvijek bio težak. To je teško, brdovito, marginalno poljoprivredno zemljište puno ljudi koji jedu meso, ljudi kivnih hiljadama godina. Tu je započeo Prvi svjetski rat, tačnije, u Sarajevu. Krv svuda. Tijela u rijekama. Grad je bio osvajan bezbroj puta, ali samo zbog njegove strateške vrijednosti: navodno ako želite kontrolirati Mediteran, morate kontrolirati Balkan. Sretno.
Tito je pokušao modernizirati, stvarao je industriju, gradio zastrašujuće socijalističke stambene blokove i slično. Također je naoružao ljude do zuba, što nikako nije pomoglo kad je izbio rat. Nikad nisam vidjela ružniji primjer onoga šta se može pogriješiti u modernom načinu života od Sarajeva, a odrastala sam u New Yorku.
Nisam sasvim sigurna koliko znate o onome što sam radila zadnjih pet godina svog života i prije, Church of Euthanasia, na primjer. Koliko znam vi ste već član (vi ste član ako se nikad nećete obnoviti, bez obzira na sve). Učinla sam puno ludih stvari i postigla svojevrsni čudan kultni status, a sve u ime osvještavanja ljudi o prenaseljenosti i okolišnom holokaustu koji ljudi stvaraju ovdje na Zemlji.
Ne mogu reći da pobjeđujemo, ali smo bar promijenili konverzaciju, znam toliko. Prijatelji moje mame me pitaju šta radim, ona im kaže da sam filozof. Što nije daleko od istine.
