- barbarin, muški rod
U starih je Grka za barbarina važio onaj koji nije umio govoriti grčkim jezikom.
U starih Grka onaj koji nije umio govoriti grčkim jezikom tuđinac, stranac bijaše.
U starih je Rimljana barbarinom bivao onaj što imao nije grčkog ili rimskog obrazovanja.
U naš je vakat biljeg barbarinski na onom grubom, surovom čovjeku, divljem. Neobrazovanom.
Divlji čovjek u tijesnoj koži.
Kalendarom nam pristiže dan rođenja jednog od najozloglašenijih rimskih careva.
Na 31. august rodio se Kaligula. Ime njegovo po rođenju bilo je Gaius Julius Caesar Augustus Germanicus, a Kaligula je kako ga zavabiše docnije, tokom života. Kaligula znači čizmica i izvedeni je deminutiv od riječi caliga što je naziv za vojničku čizmu izrađenu od gusto posloženih traka kože (modna industrija danas trpi obuću od tih traka koju poznamo kao popularne rimljanke). Nećemo tretirati uzroke i porijeklo zbog kojeg je zaradio takvu prozivku, ali ćemo biti sigurni da je neka vojna služba ili družba kumovala toj poštapalici.
Prema djelima što ih je Kaligulina ličnost prezentirala i ostvarila u javnosti, dozvoljeno nam je reći da je taj rimski car zaslužio važiti za ozloglašenog, da je Kaligula bio strogo lud, ozbiljno interesantan. Lud u tolikoj mjeri da su ga svi ti lični ekcesi doveli do toga da postane prvi rimski car koji je ubijen. Takav vladar najvjerovatnije se ne bi uspio uheklati u bh. politički milje, a taj ti milje važi za autentičan ludački cirkus, nema kakav bilmez, sihirbaz u potonji ugmizao nije, se u potonjem snašao nije. Mi, narodi i narodnosti što naseljavamo ove bajkovite, šarmantne prostore i predjele svako heklanje smo negodovali uz jedan amin pa je sve to ipak pošlo kozijim stazama put Europe, konceptualne politike i generacije Z, prokletstva našeg doba.
Kaligula je maltretirao stanovnike Rima na razne načine. Naređivao je bezrazložna pogubljenja, razgovarao je svoje odluke sa Mjesecom, činio je inceste, vodio ekstravagantan način života o čemu su prosvjedočili dokazi prikupljeni na jezeru Nemi, gdje su prema izvještavanju National Geographic-a, radnici, kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih otkrili dvije ogromne barže za razonodu koje su bile ukrašene mermerom, mozaičkim podovima i statuama. Olupine tih zdanja u velikoj mjeri su uništene u požaru 1944. godine. Najslavnija vijest o mladom caru koji je tokom svoje četverogodišnje vladavine Rimsko carstvo pohodio u propast, jeste ona kada se odlučio za rekonstrukciju vlasti pa za konzula imenovao konja. U to ime sa osvrtom na prezent i stanje u kojem se davi naš tamni vilajet, ne mogu a da se ne zapitam, da li je uvođenje konja u senat zaista najgore kadrovsko rješenje ikad?
Hell Barbarin, Heil Hitler, High-Tech.
Dušan Kovačević, ime koje potpisuje čuvenu predstavu beogradskog Ateljea 212, Radovan III. Predstava je premijerno izvođenje imala 30. decembra 1973. godine.
Od te večeri i prvog izvođenja, predstava je igrana još 299 puta, a 250. izvođenje je ono koje je nama od presudnog značaja i važnosti. 250. izvedba predstave Radovan III zabilježena je na VHS kaseti. Bila je to najprodavanija kaseta u Jugoslaviji, a zbog postojanja iste, mi smo danas u blagoslovu i mogućnosti da svjedočimo liku, licu i karakteru protagoniste iz naslova čemu je osobni pečat (maticom u vosak) dao ingeniozni Zoran Radmilović.
Više od trideset godina kasnije, ono nebo nad Zemunom što se namrčilo pročepilo je i govna su napadala. I to, ne samo po Zemunu već i šire, zagovnjana je i linija razgraničenja, svojine.
Čovjek iz komada ovaploćen je.
Taj čovjek, fin i suptilan ispunio je svoja obećanja pa počeo na mjestu da te ubija, ovdje.
Jebao je državu taj čovjek, jer su osim homoseksualaca i seljaci počeli da se jebu u dupe.
Na čovječansko pitanje šta sereš odgovorio je sam sebi djelovanjem u vremenu; slika je izašla u novinama i taj sa slike automatski je popularan, osim u čituljama. Od svih serija najbolje je obožavao seriju o Džordžu, jer on je fenomenalan, njemu je diviti se do imbecilnosti.
Danas mu se divimo svi, imbecilini, fenomenalan nam je, taj čovjek, a i Džordž.
No, voljela bih, ako bi moglo, čitalački auditorijume, da izbjegnemo još barem neko vrijeme da ga ne upitamo šta je čitao. Da ga ne upitamo šta je čitao. Bilo da mu je utisak varljiv ili ne, da ga ne upitamo šta je čitao. Da mu ne priznamo bibliotečki staž od godinu dana, jer da, on jeste čovjek godinu dana bio član biblioteke. Jednako kao i tada, čovjeku je omogućeno da se članskom kartom specijalne boje pohvali kako može, kako smije, kako se usudi ući u biblioteku usred bijela dana. Ako tamo zaluta, on uđe, sjedne, naruči, pojede, popije. Booooli njega…
Čovjek se znaš, čitalački auditorijume, često pozove na pripadnost po članstvu i ima pravo glasa, avaza, on kaliguliše.
Njegova Glumičanstva što se tiče, Zoran Radmilović nije bio nikakav Radovan, on je bio ozbiljan, brkoslovan i za štit junaštva neka su riječi njegove kćeri Ane: On nije nikakva seljačina, aman ljudi! On je pristojan, gospodin čovek, obrazovan.
