Generacija smo koju tretira jedno prokletstvo. Prokletstvo naše generacije dvojako je – sveukupno ljudsko iskustvo od postanka svijeta, dostupno nam je. Istodobno, u mogućnosti smo da uz svo to saznanje o sveukupnom ljudskom iskustvu uživamo i svoje, autentično. A, džaba nam, lutamo.

U ona doba još, tokom intervjuisanja, bosanskohercegovački reditelj Emir Kusturica istaknuo je o svom receptu za dobar, kvalitetan život – dva filma dnevno, tri knjige sedmično. Jednake sastojke recepta za dobar, kvalitetan život potvrdio je i esnaflija, srbijanski režiser Nemanja Kusturica.

Život je u nekom momentu postao tako raskošan da sam bila u mogućnosti potruditi se da ispoštujem taj recept za dobar, kvalitetan život, sve u mjeru. Osim preporučenih, receptu za dobar, kvalitetan život dodajem još sastojaka što ih stoljeće nudi u izobilju. Teatar, barem jednom sedmično, a bioskop, ozbiljan sadržaj online platformi (kolumne, predavanja, podcasti), neka su opcija po volji. Nasuprot odlučnosti, doba diktiraju i neki svoj manifest pa sam se, bez da primjetim, našla na razmeđu odgoja sebe same i generacijskih jasli u pelenama za odrasle.

Bilo mi je prevaspitati se. Za sve vrijeme procesa prevaspitanja, ono što je bilo interesantno, što je moralo postati interesantno jesu pare kojih nema, a to je valjda i presudilo. Flaša kvalitetne praške Becherovke koju pamtim iz praškog Hard Rock Cafe-a za moju, te čaša mlijeka i dva oreo keksa koje imam u stanu za sve generacije u meni.

 

Last dollar road

Dragi moj, dobri moj čitalački auditorijume, odluka da istrajem u procesu prevaspitanja skrojila je urnek recepta za dobar, kvalitetan život što sam ga prepisala sama sebi – između kvalitetne kontemplacije i još kvalitetnije zajebncije, bilo mi je da uvijek biram oboje.

Statistika života generacijskih jasli u pelenama za odrasle, života koji (ne)živimo, meni je fascinantna, samo iz razloga na šta sve pristajemo. Sveprisutni smo, a nema nas. Upišani smo mjesecima u kadrovima niskobudžetnih kinematografskih ostvarenja, ljudskih života gdje smo sebi napravili onaj ugođaj kao u evropskom filmu.

Ja, istrenirala sam organizam da trpi kad mu se piša, jer u generacijskim jaslama kad upišaš pelene za odrasle, teško da će neko da te presvuče. Sam o sebi nećeš ni primjetiti da si mokar, sve i kad pelenu natopiš. Moja, suha, realnost nešto je malo drugačija. Nemam sretnog labradora, imam dvije razmažene mačke. Za Jimmy Choo Shoes imam vunene čarape, tri para, one bijele vunene što se nose na opanke. Pazarila sam čarape na putu Tuzla – Sarajevo, iz pravca Tuzle, negdje poslije Karaule, prije Olova. Dedo, sjedi tako uz cestu, ispred njega gajbe na kojima prodaje razne vrste meda i vunene čarape. Ako nemam ostatke ručka od jučer, ne kuham vino kući već novi obrok. Čaj ne volim ni u 17 časova. Imam vrelu kafu za jutro i hladno mlijeko za poslijepodne, za uveče. Volim mlijeko. Ono, čitalački auditorijume, volim mlijeko, baš.
Da ga nagnem iz pakovanja ispred otvorenih vrata frižidera. Nerijetko me peče savjest, čujem mater u mislima pa mlijeko natočim u čašu. Novaca još uvijek nemam za Švicarsku i fondue, za skijanje, kolibu i bonfire, ali ga imam taman dovoljno za kupiti svoj cijeli svijet: čašu mlijeka i dva oreo keksa. Imam i vrijeme, a vrijeme je osnova da bi recept za dobar, kvalitetan život uspio ma kakvi sastojci da ga kroje. Ne znam je li vrijedilo para to vrijeme što sam ga kupila sebi, ne mogu da razbijam glavu. Umjesto da je razbijem, pustila sam je na pašu. Tamo, na ispaši, podlegla sam onome što stoljeće nudi pa sam za dva filma dnevno i tri knjige sedmično ispisala nemogućnost da fizički prisustvujem svijetu, da fizički osvojim iskustvo.

Zbog toga sam prinuđena učiniti da moja fizička robija u kolijevci, oslobodi moj um, da isti pustim na predjele koji nisu ograđeni.

 

Punđa od šest metaka

G. Hegel, opomenuo nas je da smo iz historije naučili samo to da ništa nismo naučili. (The only thing that we learn from history is that we learn nothing from history)

Sud voli dokaze zbog igre na sigurno. Svijet koji sudi voli dokaze zbog da mu nada ne završi na sudu. Uz Becherovku prodala sam Chomskog i Foucaulta, mada volim misliti da to ništa nije prodano već stavljeno u zalog. Parama od zaloga kupila sam neka nova bića, generacijska, jednako poput Chomskog i Foucaulta, svevremena, bezvremena. Čaša mlijeka i dva oreo keksa znače da ću upoznati generaciju kroz historiju. Historija je lijepa, ružna je. Ali, u ova zla doba kad prokletstvo nijet čini, primjećujem da se ti novi, generacijski retoričari, oskudno podaju svojim iskustvom i uredno se pozivaju na prošlost gdje je koncentrisana sva bol svijeta dok istodobno vidamo otvorene rane stoljeća s kojim se međusobno terorišemo.

I

Ružna historija za dokaz ima lijepu crnu djevočicu. Generacijske jasle smjestile su je u ozloglašeni čikaški South Side. Uz oca oboljelog od multiple skleroze, majku koja je crnčila administrativni posao od 9h do 17h i starijeg brata, postala je dokaz kako je moguće iz čizmica skvašenih na dijelu puta koji prepješači od kuće do školskog autobusa, pošto provede dan u istim, uskočiti u zlatne Balenciaga čizme. Dječije čizmice natopljene kišom niko osim druge crne djece u školskom autobusu nije vidio, a zlatne Balenciaga čizme vidio je cijeli svijet.

Niko nije vidio kako crna djevojka iz trošne, oronule porodične kuće, uz čašu mlijeka i dva oreo keksa ne podliježe izazovima stoljeća već se prevaspitava i osvaja Princeton, Harvard.

Svi jesu vidjeli nadu ovaploćenu u dokaz – crnu ženu u Bijeloj kući kako pobjeđuje historiju, svlači joj govnjive pelene i uči generaciju koristiti školjku.

II

Među dražim slušanjima svakako mi jeste ono Simona Sineka dok zbori o životu Nelsona Mandele. Posebnu pažnju tokom predavanja Sinek je posvetio istini da je Mandela najveći vođa ikada. Istaknuo je zašto je Mandela posebno važan slučaj za baviti se njime kada je tretirati leadership djelovanje. Nastavlja Sinek, da ako se zabavimo drugim liderima, druge nacije, zemlje, skupine, naroda, naići ćemo na mišljenja u kojima te iste ličnosti kude ili hvale, svako iz sebi znanih razloga, ali biće to variety of. Neravnoteža svim tim vođama što podliježu pro/con stupcima jeste Nelson Mandela, univerzalni najbolji vođa ikada. Mandela je bio sin plemenskog poglavice. Upitan jednom kako je to naučio da bude veliki vođa, super vođa, dobar vođa, odgovori da je još kao dječak sa svojim ocem išao na sastanke plemena i ono što pamti sa tih sastanaka dvije su stvari.

– Prva, svi prisutni na sastanku uvijek su sjedili u krugu.

– Druga, njegov otac uvijek je govorio posljednji.

Tokom cijelog života uče nas da slušamo. Ustvari, mi moramo da naučimo da govorimo posljednji. Lideri danas, progovaraju već pri ulasku u prostoriju; evo šta je problem, evo šta ćemo učiniti povodom toga, ali dajte da čujem i vaše mišljenje. Ne, već je kasno. Vještina da zadržite mišljenje za sebe dok svi drugi govore donosi vam dvije prednosti.

– Prva, ostalima daje osjećaj da su ih čuli, da su svojim govorenjem doprinjeli.

– Druga, beneficirani ste da čujete šta svi drugi misle prije nego skrojite svoj konačan sud.

Vještina je zapravo da zadržite svoje mišljenje za sebe, tvrdi Mandela. Ako se slažete s nekim, nemojte to govoriti, nemojte to gestikulirati. Ako se ne slažete, nemojte to govoriti, nemojte to gestikulirati. Postavljajte pitanja, jer važno je da shvatite otkuda to dolazi, to mišljenje, a ne samo šta govore. Na kraju dobićete svoj red. Zvuči lako, ali nije uopšte. Vježbajte govoriti posljednji.

Skoro će ponoć, sutra je nedjelja. Svijet kroz historiju živi nedjelju po receptu. Neko je letargičan u mahmurluku, neko egleniše s Bogom. Meni nedjeljom trebam ja da mi ličnost oscilira od Aljoša Karamazov do Profesor Woland sa sve vunenim čarapama porođenim između Karaule i Olova.

Meni trebaju čaša mlijeka, dva oreo keksa i film, komada dva.