Rukopisi ne gore. (Majstor i Margarita, Bulgakov)
Kad mislim o knjigama, uvijek me stignu riječi Raymonda Chandlera da su knjige jednako lijepe kao što je lijepa i mladost, samo što za razliku od mladosti, knjige ne prolaze.
Prizivam u sjećanje jedno druženje. Onomad s kraja proljeća, na početku neozbiljnog i buntovnog, kišnog ljeta, s Ozrenom Kebom na Darivi. Kozijim putem silazimo do kamenicama zasute obale, jedno iza drugog, pričamo sve vrijeme kao da uredno sjedimo jedno naspram drugog, a po zadatku da vodimo dijalog punim, složenim rečenicama. Već u zaglavlje i uvodno đe si, šta ima najprirodnije se utrpala, i raskošno otvorila tema kolopleta književnog procesa: čitanje, pisanje, čitanje, pisanje, čitanje. Veli Kebo da je pročitao negdje kako su se zanimali za Saramagovo stvaranje djela, za njegovo pisanje pa ga tako prosto upitali kako on to piše. On, Saramago, odgovorio im da napiše dvije stranice ujutru pa ostatak dana čita. Jer, čitanje je proces važniji od pisanja, jer, pisanja bez čitanja nema.
O takvom ciklusu života jedne knjige, jednako je tvrdio i Milan Kundera. Čitati je važno, čitati je obaveza one slobode izbora kojim (ne) vladamo. Čitanje je imperativ za ljudski duh, neophodno ako duh misli u pohod na život. Zapisati nešto, pa to vam je najlakše. Čitati je teško i mučno, jer zahtijeva potpuni ljudski angažman za dobro duha – sva čula istodobno aktivirana, kompletno fizičko biće mora da učestvuje dok je čitanje. Pierre Teilhard de Chardin, francuski teolog, svećenik isusovac, bio je istrajan u vjerovanju da smo mi, čovjeci, duhovna bića koja proživljavaju ljudsko iskustvo (We are spiritual beings having a human experiance). Čitati knjige znači umjeti tim duhom dok je zarobljen u ljudskom obliku.
Po kalendaru, u trenutku smrti Milan Kundera imao je 94 godine.
Kunderu sam, mlađeg, mlađa i sama ja, uz Murakamija, za srednjoškolskih dana čitala mnogo. Čeh mi je bio poslastica. Možda ja tada, u deficitu iskustva, i nisam ponajbolje shvatala njegovu Šalu, Nepodnošljivu lakoću postojanja, Smiješne ljubavi, Knjigu smijeha i zaborava, Umjetnost romana, ali sam zadovoljavala narativnu žudnju svakom, i još jednom, sljedećom njegovom knjigom. Tražile su mi se Kunderine rečenice kao što se njegovoj Klari već u poglavljima s početka traži ona ko zna koja šljivovica po redu. Godinama kasnije, poslije srednje škole, po drugom, trećem čitanju, i autentičnom iskustvu plićaka dunjaluka, počela sam da shvatam, Kunderu pa i šljivovicu. U gorkoj borbi za opstanak onog duha za koji de Chardin tvrdi da mi jesmo, neophodno je oboje, samo je važno pravilno organizirati redoslijed. Jer, ako poremetite redoslijed knjiga-šljivovica, šljivovica-knjiga, obistiniće vam se u zbilji života pežorativna opaska što kruži internetom po piščevoj smrti, smrti kojoj internet omaž čini kad ruži milionski auditorijum što pisca oplakuje i kaže eno, sad odjednom ispade, svi slušali Kunderu.
U inat internetu, dok ste još u ljudskom obliku pazite na redoslijed pa prije nego poslušate Kunderu, čitajte ga i zaslužite sebi da zavabite još jedno točenje šljivovice. Čitajte Kunderu, jer samo živjeti vam nije dovoljno.