Čistokrvni Balkanac sočne psovke nosi u genima.
Psovke su bogatstvo balkanskih jezika i uvijek su u modi. Raskoš pogana jezika posebno je izražena u Bosanaca i Hercegovaca gdje odvajkada na prijestolu sjedi ona najplahija međ’ vulgarnostima – jebem ti mater. Objekat tako organizovanih riječi je sveto ovozemaljsko biće zbog čega prostakluk dodatno dobija na značenju i važnosti, zbog čega porađa boli subjektu kojem je serviran. Draž je i u tome što potonja nije uvijek nužno izgovorena u činu verbalnog nasilja sukobljenih karaktera, ne. Mater je moguće i dozvoljeno tretirati u duhu dobrog raspoloženja. Skrnavljenje ovozemaljske svetinje je i suza radosnica profanog govorništva uglavnom korištena kao komentar na priređeno iznenađenje i neočekivan znak pažnje.
Ja sam prirodna. Cijela sam prirodna osim jezika, on je natprirodan. Veličanstven repertoar psovki sam uzgojila tokom godina života. Nisam metastaza duše Balkana jer blasfemija mi je taboo, ali konzumiram iskazivanje veselja i manifestaciju radosti prema životu u psovkama. Odmjeren francuski i civiliziran vokabular koristim da legalno počinim zločin riječima za koji je kazna – ogledalo:
Pamtim kada je u naselju Dragodol u Tuzli, čovjek namamio psa u dvorište svoje kuće. Njegova žena i on, svezali su psa i pred svojom maloljetnom djecom životinju tukli ašovom dok je udarcima nisu (konačno) usmrtili. Kazali svjedoci da je biće Gospodaru vraćeno uz majku ti jebem.
Po čaršiji se prosuo glas i digla se prašina, nevjerica, šok.
Ljubitelji životinja, vlasnici ljubimaca i aktivisti su ranjeni, zgroženi. Internet je zasut osudama, komentarima u kojima se ovaj gnusan zločin i bezdušan čovjek, taj monstruozan čin nasilja nad hajvanom i krvolok proklinju i psuju. Obaviještena je i nadležna služba, kažu, sprovode istragu. Internet je i zatrovan pitanjima bosanskog čovjeka, kako je moguće da se toliko piše i priča o jednoj lutalici, džukeli, zašto je jedan obični ker na naslovnicama lokalnih portala i koga boli kurac što je pašće krepalo u mukama. Vele oni, bolje da se ta srdžba, energija i glas usmjere na ljude, žive insane koji nemaju koricu hljeba, koji nemaju od čega, koji nemaju lijekova, struje, vode, što su bosi, gladni, kojima je hladno, na djecu koja prose, na djecu bez roditeljskog staranja, na nezaposlenu omladinu, na vlast, na pitanje, na pitanje. Jer, sve to su golemi i ozbiljni problemi ove izmrcvarene države, važniji i hitniji na stolu od pitanja nekog tamo zvjerski premlaćenog pseta.
Jesu, Boga mi, jesu.
Samo eto, ima i onaj problem jedan još. Njemu je teško pristupiti, a gdje naći rješenje. To je težak izazov jer ima jednu nepremostivu prepreku, jedan ograničavajući faktor – bosanskog eruditu.
Bosanski erudita naravno, kontemplacijama dolazi do spoznaje da nije dobro promišljeno sve ono što, u odnosu na njega mali, Kundera, Da Vinci, Pitagora, Schopenhauer, Mahesvarananda, Humbolt, Gandhi, Zola i društvo, ostavili civilizaciji u amanet ne bi li bosanski dunjaluk opomenuli da je civilizirati čovjekov odnos prema prirodi i životinjama, prema onima koji u potpunosti ovise o čovjekovoj milosti, moralni ispit koji je temelj svega ostalog. Na tom polju dunjaluk je pretrpio potpuni poraz, toliko potpun da svi ostali porazi proizlaze iz njega i postaju –odraz u ogledalu društva, nacije, svijeta.
P.S. Katile, jebem ti mater.
Dž.
