Da li ikada pomislite kako bi nakon nekoliko stranputica i nekoliko nesretnih okolnosti mogli završiti bez posla, a nakon toga uči u duboko i bezizlazno siromaštvo? Kako je jeziva pomisao izgubiti sve, lišiti se uobičajenog luksuza i krova nad glavom. Dovoljno je samo da nestane internet konekcije da naš pad raspoloženja bude jednak kao da smo doživjeli smrt u porodici. Redukciju vode doživljavamo kao početak apokalipse, a rijetko pomislimo kako je nemati ni mjesto za prespavati.
George Orwell, u svojoj knjizi Nitko i ništa u Parizu i Londonu, uvodi nas u svijet ljudskog podzemlja bijede i skitnica. Knjiga se pri čitanju čini kao roman pisan u prvom licu, fikcija, ali suštinski su to memoari. Navodno se svaki detalj u knjizi zaista desio Orwellu u tom periodu njegovog života, sa iznimkom kako su događaji vremenski poredani. Život u Parizu nakon godinu i pol, samo je početak Orwellovog pada. Časovi engleskog jezika donose mu sve manje prihoda, a nakon pljačke u hotelu, polako ulazi u bijedu. Kako su mu primanja nestala, tako je ostatak novca raspoređivao vođen instinktom za preživljavanje. Najveći problem u prvoj fazi siromaštva je stid. Nije lako preko noći početi prositi i moliti za hranu, a i svakodnevna rutina se izobličuje. Novca ima tačno da kupi pola kile hljeba, ali prodavač odreže malo više od polovine, i pita ga da li mu smeta ako košta dva sua više? Pola kilograma franak, a on u ruci ima tačno franak. Mora proći nekoliko sati prije nego se ponovo odvažiš u pekaru. Susretanje sa dobrostojećim poznanicima izbjegava tako što odlazi u najbliži kafić. Kada je već ušao u kafić, od istog tog stida i bontona naručuje kafu sa posljednjim novcem u džepu.
Vremenom počinje da traži novi posao i jeftiniji smještaj. Sa svojim prijateljem Borisom, obilazi restorane u potrazi za bilo kakvom vrstom posla. Borisa najbolje opisuje njegova simpatična dovitljivost:
Unatoč svemu tome, Boris se uspijevao sasvim pristojno dotjerati. Brijao se bez sapunice, britvom starom dva mjeseca, zavezivao kravatu tako da se ne vide rupe, i pažljivo oblagao potplate cipela novinskim papirom. Na kraju, posve odjeven, odnekud bi izvadio bočicu tinte i premazao kožu na nogama tamo gdje se bijelila kroz rupe na čarapama. Kad bi sve obavio, nitko nikada ne bi pomislio da je još nedavno spavao pod mostovima na Sieni.
Boris mu postaje cimer u najjeftinijem prenoćištu. Druženje sa njim se uglavnom svodi na izbjegavanje misli o gladi; igranje šaha bez table i figura zapisivanjem poteza na papir, jedna je od njihovih glavnih zanimacija. Glad čovjeka dovede u najgora depresivna stanja, pa kada bi napokon progutali nekoliko komada hljeba, raspoloženje i nada bi se vratili. Najzad, pronalazi posao u restoranu kao perač sudova. Ropski karakter ovog posla kod Orwella je stvorio mnoga pitanja njegovog smisla. Navodi neke od odvratnih ropskih poslova koji su za društvo nužni kao što je rad u kanalizaciji ili kopanje uglja; u poslu perača suđa ne vidi potrebu i nužnost za društvo, jer u luksuzu otmjenog restorana vidi njegovu besmislenost.
Hoteli i restorani nedvojbeno moraju postojati, ali nema nikakve potrebe da u ropstvu drže na stotine ljudi. Posao u njima ne otežavaju najbitnije stvari, već lažni efekti koji bi trebali predstavljati raskoš. Otmjenost, kako se to obično naziva, znači naprosto da osoblje više radi i da gosti više plaćaju; nitko od toga nema nikakve koristi osim vlasnika, koji će ubrzo sebi kupiti vilu u Deauvilleu.
Nakon Pariza odlazi u London, gdje se upoznaje sa životom skitnice i zanatom prosjačenja. Krov nad glavom traži u gradskim prihvatilištima koji postavljaju novi prag odvratnog. Kreveti su puni stjenica i žohara, a posteljina je vidno prljava i smrdljiva, koja se ponekad ne pere mjesecima. Higijena je krajnje nedostojna čovjeka; neka od prihvatilišta imaju samo jedan lavor vode, sa kojom se svi umivaju i peru noge. Skitnice su osuđene da traže hranu i pored one što dobivaju u prihvatilištu, jer su porcije nezasitne i skromne. Većina hranu osigurava prosjačenjem, a ponekad i krađom. Hrana se može pronaći i u crkvi, ali nakon objeda, cijena se isplaćuje slušanjem propovijedi.
Orwell na kraju knjige navodi opšta zapažanja o skitnicama, koje prosječni dobrostojeći čovjek ne primjećuje golim okom, niti o tome puno razmišlja. Od djetinjstva, u glavama formiramo sliku o skitnicama: prljavi, smrdljivi parazitski nitkovi koji bi radije umrli nego pošteno radili. Jedan od svima nama dobro poznatih stereotipa jeste da su skitnice većinom pijanci. Dovoljna je samo jedna banalna računica da se vidi kako je pijanstvo u nedostatku novca skoro pa nemoguće. Interesantan je podatak koji Orwell navodi o brojčanom odnosu muškaraca i žena među skitnicama; skoro deset puta više ima muškaraca nego žena u neimaštini (ovo se odnosi na period 1930.). Svaka iole privlačna žena može pronaći muškarca da je izdržava, a drugi izlaz je odlazak u prostituciju. Muškarcima skitnicama je skoro nemoguće pronaći ženu, pa iz ovog neizbježno slijedi homoseksualizam, i povremeni slučajevi silovanja. Jedno užasno zlo u životu skitnice je prisilina dokolica. Slobodno vrijeme između potrage za hranom i prenoćištem, naročito je teško uprazniti neobrazovanim ljudima.
Orwell na kraju navodi i neke od prijedloga za poboljšanje stanja, tako što bi prihvatilišta i crkve mogle da naprave program uzgoja hrane u vidu bašte i zemljoradnje, gdje bi skitnice mogle svojim radom da sebi obezbijede egzistenciju. Epilog knjige je onaj koji stavlja čvrst okvir čitavoj priči:
Ipak, mogu istaći dvije tri stvari kojima me sasma sigurno podučila oskudica. Nikada više neću misliti da su svi skitnice pijanci i propalice, neću očekivati da mi prosjak bude zahvalan kad mu udijelim novčić, neću se čuditi što nezaposlenima nedostaje snage, neću davati novčanu pomoć Vojsci spasa, nikada neću založiti odjeću, neću odbiti letak, niti ću uživati u jelu u nekom otmjenom restoranu. To je početak.
Nitko i ništa u Parizu i Londonu Orwell je napisao 1933. godine, ali njen sadržaj je aktuelan i danas, razlike kao i da ne postoji u svijetu ljudske bijede. O tome i govori filmsko ostvarenje Ramin Bahranija pod nazivom 99 Homes. Film je priča o savremenoj američkoj radničkoj klasi koja nakon neisplaćene rate kredita za kuću biva izbačena na ulicu. Tek tako, banka vam pokuca na vrata, i u roku od deset minuta morate napustiti svoju vlastitu kuću u kojoj živite čitav život. Nakon toga, prelazite u fazu koja je jedan stepenik iznad ulice, a to je soba najjeftinijeg motela, koje se većinom pretvori u prihvatilište za ljude koji su izbačeni iz vlastitih kuća. Kao i u Orwellovim memoarima, priča ima svoju jezivu dimenziju zbog naglog prelaska iz kućnog komfora i svakodnevnog luksuza u malu motelsku sobu. Glavnu ulogu igra Andrew Garfield, nova mlada zvijezda Hollywooda, svima dobro poznata iz novih filmova o Spider-Manu. Pomalo je ironično da zvijezda Spider-Mana, filma koji toliko odvraća pažnju od pravog stanja američkog društva, igra u filmu 99 Homes, jedno nevjerovatno osvježenje dokumentarističkog karaktera, koji pokazuje istinu ispod iluzija o američkom idiličnom životu. Andrew je u ovom filmu, nakon bljutavih Marvelovih ostvarenja, pokazao svoje prave glumačke vještine.
Ovakva istinska filmska ostvarenja me uvijek obraduju, a ovo je samo jedan u nizu američkog vala savremene drame. Imam potrebu da istaknem ova dva filma, koja su na istom tragu: Joe, režisera Davida Gordon Greena, u glavnoj ulozi Nicholas Cage, Mud, režisera Jeffa Nicholsa, u glavnoj ulozi Matthew McConaughey. Savremena američka drama konačno Hollywoodu daje kvalitet vrijedan pažnje.
piše_Saša Džino