U Bosnu i Hercegovinu već godinama nije bilo većeg drum’n’bass partyja, u Sarajevu zadnji je bio Billijev prije šest godina u Amfiteatru Doma mladih, a u Tuzli 2018, Cause For Concern. Iako imamo osjećaj da bh. elektronska scena ima previše DJ-eva, u svemu tome usamljeni stoje drum’n’bass DJ-evi koje možete nabrojati na prste jedne ruke. Od toga samo jedna žena, GIDA, koju smo sreli na nekoliko partyja u sarajevskom Trezoru.
Iman Pašić ima 21 godinu i dolazi iz Sarajeva. Studira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za psihologiju. Pored toga veliki dio njenog života trenutno sačinjava volontiranje u Organizaciji NARKO NE, u programu za podršku i razvoj mentorstva Stariji brat, starija sestra. Pored ovoga svega u slobodno vrijeme zaljubljenica je u prirodu i planinske vrhove, u knjige, u balet, u pisanje poezije, u umjetnost življenja. Vikendima je možete sresti u klubovima za miksetom, vrti drum’n’bass.
Otkud u svijetu elektronske muzike? Kad i zašto si prvi put stala za miksetu?
– Za mene je srednja škola bila mjesto eksperimentisanja muzičkog spektra. Kako imam i obrazovni temelj za muziku nisam je uvijek posmatrala samo kao ono što slušamo. Posmatrala sam je kao energiju koja biva među nama i sačinjava naše atome, zbog nje smo često u raspoloženju u kojem jesmo ili pak isto možemo promijeniti uz pomoć muzike. Tako da sam svakodnevnim istraživanjem, eksperimentisanjem i širenjem muzičkog znanja nekako ostala zaljubljenica u drum’n’bass. Prvi put sam stala za miksetu zbog neke potrebe, pa mogla bih čak reći i ljutnje zbog jednostranosti koju naša elektronska scena nudi i pored ovoga, i najvažnije, stala sam za miksetu zbog moje ljubavi prema ovom žanru. Tako je nekako spontano onda sve i krenulo.
I kakav je osjećaj kad si za miksetom?
– Ljudima oko mene sam postala više i smiješna jer svaki put kada stanem za miksetu obuzme me ogromna trema, ona trema koja je ukomponovana sa zadovoljstvom i ljubavi i svaki put kao da ispočetka otkrivam drum’n’bass.
Zašto ime Gida?
– Ime Gida je nastalo dvije sedmice prije moga prvoga nastupa i produkt je meni smiješne priče. Ime je nastalo na Čavljaku u planinarskom domu. Moja porodica i ja smo sjedili, pili čaj i smišljali umjetnička imena. Uglavnom je moj brat iznosio neke smiješne nazive, našoj raji pamtljive i onda je tata odjednom rekao za naziv Gida, što znači mjera. Mjera za mene predstavlja balans ovoga nestabilnog i neizbalansiranog svemira umjetnosti. Sve je odletilo u neki radikalizam, koji je barem meni poprilično tmuran i nije više ništa zbog umjetnosti, nego zbog nečega, voljela bih da znam zbog čega. Nedostaje nam svima umjerenosti.
Gida, što znači mjera. Mjera za mene predstavlja balans ovoga nestabilnog i neizbalansiranog svemira umjetnosti.
U BiH trenutno postoje samo dvije žene koje vrte drum’n’bass, Okov i ti.
– Svijet elektronske muzike je svijet muškaraca, svijet u kojem oni pričaju, razmjenjuju neke ideje i stvaraju nove događaje. Rijetko kada je žena uključena u takve razgovore. Nekada se osjećam kao da pokušavam nešto što nema smisla, kao da imam cilj koji se može realizovati samo u fikciji. No i kada posustanem ili kada kažem rečenicu koju ne volim ni u šali da izgovorim da bih trebala bih početi vrtiti minimal techno imam ogromnu podršku porodice, ljudi koji me okružuju i podršku muzike, pa nastavim dalje. Ljubav prema drum’n’bass žanru je nastala nekako spontano, usput, ne bih znala navesti specifični događaj rađanja te ljubavi. Samo je počela da postoji i da raste sa mnom.
Svijet elektronske muzike je svijet muškaraca, svijet u kojem oni pričaju, razmjenjuju neke ideje i stvaraju nove događaje. Rijetko kada je žena uključena u takve razgovore.
Zašto je to poseban žanr?
– Drum’n’bass je poseban žanr upravo zbog samog postanka, zbog širine koju on nudi, zbog mogućnosti spajanja raznih žanrova sa drum’n’bass žanrom (više mogućnosti nego sam techno), dok Neurofunk, pravac koji preferiram, možda je i jedini pravac koji pruža ogroman horizont mogućnosti i slobodu sa jako malo pravila.
Osjećaš li se pomalo usamljeno u tom drum’n’bass svijetu? Možemo li reći da drum’n’bass uopšte postoji u BiH?
– Iskreno, ja mogu nabrojati na prste jedne ruke ljude koji se bave ovim žanrom u našoj državi, također je jako, jako malo ljudi, bar kad je riječ o mojoj generaciji koji uopšte znaju za ovaj žanr ili ga zaista vole slušati. Ponekad kad pozovem svoje poznanike da dođu na svirku imam osjećaj da jedva dočekaju da kažu da nimalo ne vole drum’n’bass. Bilo mi je to zanimljivo, pa sam ih onda znala upitati da li uopšte znaju o kakvom je žanru riječ, onda bih im poslala neke trake. Odgovore bih rijetko dobila.
Šta misliš zašto je to tako?
– Previše je minimal techna, jer je publika takva kakva jeste, minimal techno se dobro prodaje. Ljudi rijetko kada vole da napuste svoj oklop i da pogledaju šta se nalazi van te komforne zone. Mislim i na publiku i na DJ-eve. Sve je više i više mladih ljudi koje je strah pokušati da urade nešto kreativno. Jednostavno ih je strah i pokušati. Meni je žao što je to tako, jer i ja kad želim poslušati nešto kreativnije, nije moguće. Ista muzika, uvijek za istu publiku. Nisu krivi samo mladi ljudi, kriva je i stara garda, kako partijanera, tako i muzičara. Kao posmatračica uviđam da nema ljubavi prema muzici i užitka nastupa, osjećaja treme i slično, već se sve svelo na novac, čisti business, oko droga i poznanstva između DJ-eva. Umjetnici su na samom početku limitirani kako muzičkim pravcem, tako tempom i ako nisi dobar sa ljudima iz svijeta elektronske muzike tu će ti vjerovatno biti i kraj.
Meni je žao što je to tako, jer i ja kad želim poslušati nešto kreativnije, nije moguće. Ista muzika, uvijek za istu publiku.
Ponekad se čini da je previše DJ-eva i da se svako može baviti djingom?
– Previše je DJ-eva, ja volim reći da izlaze iz šahtova. Rijetko tko u našoj državi postane DJ zbog ljubavi prema muzici. Misle da je dovoljno da sjede jednu noć u klubu, a drugu noć odu kupe misketu kako bi radili isto ono što rade i njihovi poznanici u tom klubu. Naravno da nema ekskluzivnosti.
Postoji li neki DJ ili Djane kojeg cijeniš u BiH i s kojim bi voljela sarađivati?
– Mislim da je dovoljno samo da kažem Billain.
Možeš li nam reći kako izgleda jedan tvoj dan, od jutarnje rutine do svirki navečer? Kako se život i kreativnost prepliću jedno s drugim – da li ih razdvajaš ili pokušavaš da ih besprijekorno spojiš u jedno?
– Još od malena sve što sam radila bila sam okružena muzikom. Od djevojčice koja ima baletni nastup u Narodnom pozorištu, do odrasle osobe koja priprema ispit. Prva stvar koju uradim nakon što se ustanem je da pustim sebi neki novi album koji sam otkrila ili se prisjetim neke trake koju nisam čula godinama, pa je slušam kao da je čujem prvi put. To je već postala ogromna navika i rutina i uživam u svakom djeliću te navike. Dok se vozim u trolejbusu, stojim pored prozora, sa slušalicama u ušima i posmatram lica ljudih ili fragmente svjetla, predivan osjećaj. Kreativnost i svakodnevne obaveze se neprestano spajaju, ujedinjuju, utiču jedna na drugu, rastu svaki danom zajedno jer ako nisu spojene negdje kao da nedostaje ogromni dio moga bića.
Na pustom si otoku, imaš gramofon i dvije ploče, jedna drum’n’bass i drugu koja nije, koje su to ploče i zašto baš te?
– Sikter –Tonight Is Forever je traka na koju ću se uvijek naježiti kada je čujem i već deceniju i više ona koju slušam i slušam i nezaboravljam i stalno je negdje oko mene. Trenutno traka koju najviše slušam i koja je važna za moju ljubav i otkrivanje drum’n’bass žanra je John B Up All Night. Ova traka je spoj svega onoga što volim u ovom žanru. I million drugih, trebao bi mi debeli svežanj papira da ih sve ispišem.