Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono organizira izložbu Milomira Kovačevića Strašnog 16. augusta 2022. u  18:00 sati u Galeriji Zvono (prostor Galerije Charlama Depot).

Fotografije nastale u Meksiku na jednoj konjskoj utrci na prvi pogled drugačije su od dominantnih motiva u opusu Milomira Kovačevića, ali u suštini pričaju neke već proživljene priče i podsjećaju da se od vlastitog iskustva traume teško može distancirati.

Na drugom kraju svijeta ponovo se sjetio trenutaka u kojima život visi o koncu i podsjetio prizora opkoljenog i razorenog Sarajeva o čemu i piše u tekstu ispod.

 

I KONJE UBIJAJU, ZAR NE?

Posljednja trka

Tog sam dana iz znatiželje, a ko zna, možda vođen i intuicijom, otišao na seosku zabavu u skromni Cerro de Leon, nekoliko kilometara od mjesta snimanja Otilija Rauda Dane Rotberg, filma zbog kojeg sam došao u Meksiko.

Vesela atmosfera, razdraganost koja se mogla vidjeti na licima seljana, obilje meskala, nacionalnog pića i posljednje pripreme za najiščekivaniji trenutak, konjsku utrku; sve je pridonijelo da se osjećam ugodno među tim jednostavnim i dobronamjernim ljudima, daleko od klišea i turističkih slika.

Kako se početak trke približavao, postavio sam se iza kapije, zapravo obične željezne mreže koja je improviziranu stazu dijelila od prostora rezerviranog za gledaoce, fotografskim objektivom usmjerenim prema mjestu kroz koje su konji morali proći.

Zabava je bila na vrhuncu i posvuda se osjećalo uzbuđenje koje je trka izazvala kod seljana.

Odjedanput su se događaji počeli nizati kao u nijemom filmu.

Iz bučne gomile gledaoci su se pretvorili u svjedoke lišene govora. U apsolutnoj tišini, život jednog konja gasio se u patnji pred njihovim očima.

Umirao je i bacakao se u dubokom, bolnom izdisaju sve dok mu posljednji hropac nije odjeknuo iz dubine grla, a oči mu postale potpuno staklene.

Vlasnik konja, vidno uznemiren, nastavio ga je nježno tapšati po vratu, plačući, milujući ga, shvatajući da je kraj već vrlo blizu.

Jedan po jedan, uspio sam uhvatiti ključne trenutke ovog prizora: tri hica iz pištolja, uklanjanje konja na praznu parcelu u susjedstvu, skupljanje tijela bagerom i pokopavanje na lokalnom smetlištu.

Godinama nakon što sam napustio opkoljeno i razoreno Sarajevo, bilo je to prvi put da me neki događaj toliko uznemirio.

Ponovo sam vidio raskomadana tijela svojih sugrađana, patnju ranjenih, čuo posljednje izdahe umirućih. Opet sam, pod okom objektiva, svjedočio da život zaista visi o koncu. Život konja, život čovjeka, svejedno.

Taj događaj ostao mi je urezan u sjećanje kao niz slika i zato sam ih odlučio prikazati onim redoslijedom kojim su se odista nizale jedna za drugom.

Bilo bi mi draže da sam te slike prosanjao kao u nekom filmu.

Milomir Kovačević