Mladi riječko-opatijski bend NORD pobijedio je na ovogodišnjem, 8. po redu JELEN DEMOFESTU u Banjoj Luci, najvećem demo festivalu u regiji. Ovaj relativno novi sastav predstavio se je svijetu prije nešto više od pola godine kratkim video teaserom, koji je u samo nekoliko dana pogledalo više od deset hiljada ljudi, najavio svoj prvi singl Play Restart. Upravo izvedbom te pjesme ušli su u finale te na kraju i pobjedili na festivalu u konkurenciji od čak 460 prijavljenih bendova te osvojili itekako vrijednu nagradu. Prva nagrada bendu će omogućiti snimanje i produkciju albuma u studiju po njihovom izboru, kao i produkciju video spota za pjesmu koju sami odaberu.
Šta se trenutno zbiva u vašim muzičkim životima? Na čemu trenutno radite?
– Evo trenutno smo u prostoriji za vježbanje, spremamo se za snimanje ostatka albuma. Prvih pet pjesama je već snimljeno u studiju G.I.S. i to prošle godine, pod producentskom palicom Mateja Zeca, a ostalih pet se nadamo snimiti do kraja godine. Uvježbavamo materijal, upravo smo snimili demo u garaži te uskoro krećemo u studio. Nadamo se da će snimanje i cijeli proces biti finiširan do kraja godine ili barem do februara iduće godine, a onda ćemo vidjeti šta dalje, da li tražiti izdavača ovdje ili probati ostvariti neki kontakt vani, i naravno sve vrijeme svirati što više u cijeloj regiji.
[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=r2FPQ0u0_CA[/youtube]
Nord je relativno mlad bend, kako je izgledao njegov nastanak?
– Nastali smo prije dvije godine, a bend je nastao nakon mog prestanka rada s mojim posljednjim sastavom Father s kojima sam nastupao punih dvanaest godina. Nakon završetka zajedničke saradnje aktivno sam počeo mozgati kako, s kim i kad ću nastaviti sa autorskim radom, pjesama je uvijek puno koje čekaju da se naprave, pa sam polako krenuo u potragu za pravom ekipom. Tako sam prvo našao gitaristu Dorijana s kojim sam počeo slagati pjesme na dvije akustične gitare, zatim je u priču ušao klavijaturist Bojan, inače bivši Dorijanov kolega iz prošlog benda. Zatim smo, nakon nekoliko sedmica našli Tinota, našeg bubnjara, i to ne bi vjerovali – preko njegovog YouTube kanala gdje je mlatio po bubnjevima svirajući neku pjesmu od Dream Theater. A na samom kraju stigao je i drugi gitarista, Vedran, moj dugogodišnji kolega i poznanik još iz starih dana, koji nas je prvo onako iz dosade snimao u njegovoj kući u nekom polu-studiju, da bi se, nakon mog višemjesečnog nagovaranja, i aktivno priključio u bend. U međuvremenu smo prekinuli suradnju sa prvim gitaristom i u bend je ušao Marko Sedlak. I to je sada konačna postava. Nadam se da će tako i ostati.
Dvanaest godina ste bili vokal benda Father, prijateljevali ste s bivšim pjevačem Iron Maidena Blazeom Balyeyem, oduševili svojim albumom Brucea Dickinsona, sakupljali odlične recenzije širom svijeta, šta se desilo s tim bendom?
– Mislim da je došlo do zamora materijala. Svirali smo zajedno punih dvanaest godina što stvarno nije malo. Puno smo toga napravili, još više htjeli i možda smo izgorili po putu od prevelike želje. A i u međuvremenu smo postali drugi ljudi, prešli iz djece u odrasle ljude, neki više neki manje. Teško je to održavati sve skupa toliko godina. Kao da si u četiri braka odjednom. Ali bilo je puno lijepih trenutaka i nema smisla za žaljenjem. Bilo je vrhunskih koncerata i vrhunske zabave. Na manje lijepe stvari se nema smisla vraćati.
Nedostaje li Vam ponekad?
– Pa, baš i ne. Više se tu i tamo, pošto je to stvarno bio velik dio mog života, sjetiš neke scene ili perioda, ali više onog vremena kad smo bili mladi, stvarno puni energije i imali viziju i ideju gdje idemo i što nam je cilj. Tad smo stvarno bili odličan bend i da, žao mi je što nije moglo dalje tako istim putem, ali promjene su sastavni dio života, pa idemo dalje…
Kad ste se prijavili na Demofest sa bendom NORD, da li ste očekivali da ćete pobijediti?
– Stvarno nismo. Mislim, bar za sebe to mogu reći, ali vjerujem ni ostali, zaista! Sam ulazak u uži izbor i svirka na festivalu je bio naš veliki uspjeh, s obzirom na to da smo prije samog festivala održali sve skupa samo tri live nastupa! Bili smo mi uvježbani i vjerovali da je pjesma dobra, možda se čak malo nadali prolasku u finale, ali pobjedu? Nikako!
Ko su bili Vaši favoriti od bendova tokom takmičenja?
– Meni je najviše u pamćenju ostao Wolfram, te bendovi koje sam znao od prije poput NLV-a i pogotovo Rollin Humesa, koje nismo gledali pošto su bili polufinalnu večer prije, ali ih poznamo kao publika sa mnogih njihovih nastupa. I mogu reći da je čudo da oni nisu ušli u finale. Čuli smo i da su imali odličan nastup tako da je baš šteta što nisu prošli dalje, sigurno bi osvojili visoko mjesto i iskreno nije mi jasno kako to da se nisu tamo našli.
Koliko je Demofest bitan festival?
– Pa nama je evo postao jako bitan, ali evo, bez šale, prva stvar još prije tri godine koju sam zamislio za NORD je upravo javljanje na ovaj festival, što dovoljno govori o glasu koji se je pronio kroz čitavu regiju i važnost tog festivala za demo bendove. Pruža stvarno veliku priliku svim muzičarima na putu ka nekom većem medijskom prostoru i dopiranju do ušiju publike.
Koliko Vam je pobjeda pomogla? Je li povećala interes medija i koncertnih organizatora?
– Je, pobjeda nam je otvorila već neka vrata odnosno vrata mogućnosti za nekim saradnjama, a naravno da je interes medija veći, svakako veći nego što bi to bio bez ovog nastupa te i pobjede na kraju krajeva.
Šta Vam se najviše dopalo u Banjoj Luci?
– Sorbeto! Stvarno. Tačka. Čudo!
Koliko je teško promovirati muziku koju stvarate promovirati u hrvatskim medijima koji su sve zatvoreniji prema svemu što nije mainstream?
– S obzriom na to da je riječ o nekom post rock pristupu muzici malo je lakše doprijeti i na radio stanicu i u neki pisani ili drugi medij, ali naravno da je puno zatvorenije nego za ikoga tko recimo piše i pjeva na hrvatskom jeziku i svira (recimo to tako) „mekanije“ note. Situacija se je možda čak i mrvu popravila unazad posljednjih 10 godina, ali ni blizu koliko bi trebala s obzirom na velik broj slušatelja koje takva vrsta muzike ima i s obzirom na svjetske trendove. Naravno, imala bi i više kad bi mediji, koji uostalom i stvaraju tržište i uče slušatelje, imali interesa više jepratiti. Očito tog interesa nema. Zato ogromna hrpa odličnih bendova – koji bi mogli svirati uz bilo koji vrhunski svjetski bend na bilo kojoj svjetskoj pozorničici bez razlike u kvaliteti – propadne i prestane svirati, jer nemaju vise kuda, lupaju glavom u strop i ne mogu više rasti. A ako ne rasteš teško se održati i ostati normalan u glavi i optimističan.
Slušate li albume domaćih bendova? Koji su današnji najbolji noviji hrvatski bendovi?
– Iskreno stvarno se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put išao poslušat neki noviji hrvatski bend. TBF! Jer mi je u autu CD i uvijek razvesele! A znam, Silente sam išao poslušat jer su odjednom svi poludili za njihovom Tercom na tišinu pa sam htio čuti o čemu se tu tačno radi, a iz istog razloga sam išao poslušati bend M.O.R.T. A najbolji noviji hrvatski bendovi? Jonathan, Veja, Rollin Humes, Kryn, Brain Production, i NORD, naravno! (smijeh)
Kakva je hr. muzička scena? Ima li u Hrvatskoj dobrih bendova? Događa li se nešto zanimljivo na riječkoj sceni? Postoji li dosta klubova u kojima mladi bendovi mogu nastupati?
– HR muzička scena je po meni jednaka zadnjih dvadeset godina ako ne i više. Tu i tamo neko novi dođe i prođe, ali Mastodoni ostaju i izgleda kao da će ostati tu zauvijek. Rolling Stonesi su male bebe za naše velikane! (smijeh!) Ali, ozbiljno, svi koji su svirali pred dvadeset godina i dalje su aktualni, ili malo padnu nekoliko godina pa se napravi neki novi hitić, pa idemo opet turneje i davljenje po radiju sa starim hitovima plus taj novi. I tako čini mi se već sto godina… Naravno da uslijed toga teško može biti prostora za puno novijih bendova kojih svi znamo da ima, ali ostaju najčešće u undergroundu i često propadnu jer se ne otvara medijski prostor za njih. A riječka scena je uvijek zanimljiva, uvijek ima hrpa dobrih bendova, a po meni najzanimljive što se događa nude bendovi koje sam maloprije naveo. Klubova mislim da ima dovoljno, barem što se tiče većih gradova. U nešto manjim gradovima i sredinama, iskreno ne znam više, situaciju, ali ću je ubrzo nadam se saznati pošto se spremamo svirati sve češće i gušće apsolutno posvuda.
Sjećate li se prve pjesme/koncerta, najsretnijeg/najnesretnijeg događaja u muzičkoj karijeri?
– Sjećam se prve.. ili ‘ajmo reć’ prvih tri pjesama mog prvog benda Tišina, a bilo je to davne 1995. u garaži, s prijateljima još iz osnovne škole! Pjesme su se zvale Majda, Sile i Česen nazvane po našim prijateljima iz ekipe, a svirao se čisti punk! Prvi koncert je bio baš s tim bendom na koji su, činilo se, došli svi ljudi iz svih škola koje smo nas petorica pohađali! I nama i njima je to bilo nešto novo, pa ih je valjda zato toliko došlo. Potpuna ludnica! A bila je to gitarijada gdje publika glasa, i naravno da smo osvojili deset puta više glasova od svih bendova pošto su samo naši prijatelji ispunili cijeli klub, ali kako nam je lijepo objasnio glavni i odgovorni te večeri, jednostavno nisu nas mogli pustiti da pobijedimo pošto stvarno nismo valjali, ali baš nikako. A drugopolasirani neki ozbiljni stariji momci koji su se trudili i sve, stvarno ne bi bilo fer, jel tako!?! Vesela vremena! Sa istim bendom smo nekoliko sedmica kasnije svirali kao predgrupa Zabranjenom pušenju jer smo eto bili mladi i naivni, pa smo došli do benda na tonskoj probi i jednostavno ih pitali ako bi mi mogli odsvirati nekoliko pjesama prije njih, jer smo mislili da se tako to radi! I naletili mislim na Sejo Saxona, koji je još luđi od nas rekao: Pa hajde može! I stvarno svirali prije Zabranjenog pred hrpom ljudi! A treći koncert u životu i jedva znali tri akorda. Bilo je to u Opatiji… To su bili lijepi i sretni trenuci i takvih se treba sjećat. Ove manje lijepe ćemo preskočit i što prije zaboravit. A najsretniji događaj u karijeri… pa bilo ih je puno, ali ovako što mi prvo pada na pamet je nastup prije grupe Korn u Zagrebu, ili recimo slušanje doma u sobi preko starih kompjuterskih zvučnika Bruca Dickinsona kako u eteru BBC-a priča hvalospjeve o mom bendu i pušta naše pjesme (tu su i suze potekle ). Stvarno puno jako lijepih trenutaka, a ovaj posljednji, pobjeda na Jelen Demo Festu, zasigurno je jedan od najsretnijih događaja u ovih mojih dvadeset godina bavljenja ovim čudom zvanom muzika!
Šta sad slijedi za bend Nord?
– Puno rada, rada i samo rada, nadam se i puno novih pjesama već do kraja godine, završetak snimanja albuma, te puno svirki pred što većom publikom. To si najviše želimo – publiku koja će prepoznati naš zvuk. NORD zvuk.
razgovarala_Besima Svraka
foto_Borna Ćuk