Već nam je poznato da američka industrija zabave u vidu filma i TV uradaka radi po principu – profit kao glavni cilj. Novac koji se mora uvećavati svakim novim ostvarenjem, degeneriše film u raznim oblicima. Multimilionski film treba pretvoriti u profit od milijardu, a takvi filmovi dosegnu nivo dugometražne reklame. Vaša čula se konstantno bombarduju suptilnim marketingom velikih korporacija, gdje se njihovi logoi ponekad mogu pronaći u svakom kadru.
Nostalgija kao mamac
Američke produkcijske kuće pretvaraju film u strogu zabavu, ali i karakter zabave postaje veoma plitak. Michael Bay je najbolji primjer majstorije stvaranja estetskog, sintetičkog đubrišta u vidu serijala filmova Transformers. Spektakularni nivo kompjuterskih specijalnih efekata i naivne akcije, napada vaša čula na veoma jeftin način, a suštinu filma zaboravit ćete nakon nekoliko dana, kao i sam film. Pored toga što se koristi najplićim metodama filmskog jezika, u serijalu Transformers postoji mamac na kojeg su se i starije generacije upecale, a to je nostalgija. Transformers je dobro poznati animirani serijal iz osamdesetih koji je dobio svoju filmsku adaptaciju u vidu Michael Bayovih abominacija. Nostalgija je snažan osjećaj na koji svi lako padaju, a to je američka industrija zabave savršeno iskoristila za uvećavanje svog bogatstva.
U posljednje vrijeme dešava se obnova sedamdesetih i osamdesetih godina u formi muzike i pokretne slike. Svi nostalgičari su prošli kroz vremeplov u jedno vrijeme kada nije postojao kompjuter, mobilni telefoni i ono najvažnije, internet i pristupačnost filmskom sadržaju na pritisak dugmeta. Tada je posjed filmova i muzike imao veću vrijednost u smislu rariteta. Kupovale su se audio i video kasete, a obavezno je bilo i članstvo u videotekama. Danas fetišizam posjedovanja fizičke kopije filma ili albuma omiljenog benda, postepeno gubi svoju snagu.
To je zlatna era naučne fantastike i horora, kojoj se svi vraćaju obnavljajući remek-djela Johna Carpentera, Wesa Cravena, Stephena Kinga, Stevena Spielberga (Jaws i Duel, njegove zlatne koke nakon kojih proživljavao metamorfozu u jednog običnog moneymakera, i sa Lucasom i Zemeckisom pretvorio filmsku industriju u monstruma koji proždire novac).
Sada je došlo vrijeme obnove sedamdesetih i osamdesetih, u vidu besmislenih remakea, i onih malo suptilnijih varijanti koji su se samo koristili elementima te ere. Jedan od katastrofalnih promašaja je remake filma Carrie iz 2013., koji besmislenosti dodaje novu dimenziju. Kako je moguće da se neko odlučio napraviti remake remek-djela Carrie iz 1976.(jedna od najboljih adaptacija Kingove proze), Briana De Palme, kao jednog od najvećih američkih režisera? Lobotomija je prisutna u ovoj ideji, ali razlog je vrlo jasan, nostalgija kao as u rukavu i miris novca u zraku.
Ipak, postoje i oni koji su iskoristili filmove sedamdesetih i osamdesetih, samo na nivou korištenja određenih elemenata i stilistike, a ponekad i stvarajući kolaž. Jedan od režisera novog vala Hollywooda, Jeff Nichols, napravio je nekoliko ostvarenja koje treba istaknuti. U prvom filmu Shotgun Stories, pokazuje svoje režiserske i scenarističke vrline usporene hladne drame. Nakon toga snima film Take Shelter, za koji bi se moglo reći da je njegovo najbolje ostvarenje. Tegobna drama o čovjeku koji vodi borbu sa samim sobom, razapet između ludila i stvarnosti. Ispred kuće pravi sklonište od nadolazeće katastrofe koja mu se prikazala u vizijama, nešto poput biblijske priče o Noi. Tanka linija između pravog realizma i naučne fantastike, u jednoj snolikoj nadrealnoj atmosferi, definitivno je svježi filmski uradak u svijetu Hollywooda. U ovoj godini, izašao je njegov novi film Midnight Special, koji je upravo ono poigravanje sa našom nostalgijom. Očigledan pad u njegovom stvaralaštvu nakon filma Take Shelter, Midnight Special je film o dječaku koji posjeduje nadnaravne sposobnosti. Isijavanje iz očiju, vanzemaljska arihitektura koja se otkriva na kraju filma, synthpop muzika u duhu Carpentera, kao i njegov film Starman, samo su neki od elemenata uticaja sedamdesetih i osamdesetih.
Stranger Things ili Koliko dobro poznajete filmove sedamdesetih i osamdesetih?
Najdrastičniji kolaž ere sedamdesetih i osamdesetih, donosi nam sad već superpopularna Netflixova serija Stranger Things. Serijal od osam epizoda, donosi nam nostalgiju u jednoj pretjeranoj mjeri. Serija počinje, tako što četiri dječaka igraju DnD u podrumu kuće, i odmah daje sve tonove retro senzibiliteta. DnD kao jedna od kultinih igara tog vremena, grupa dječaka, koja vas neodoljivo asocira na film Stand by Me (referenca je naročito izražena u sceni kada hodaju preko pruge), samo je početak lavine asocijacija. Jedan od dječaka nestaje prilikom povratka kući, i nakon toga kreće potraga. Serija je izuzetno predvidiva, već nakon kratkog vremena može se naslutiti da se dječak izgubio u nekoj mračnoj dimenziji, užasavajućem paralelnom svijetu, koji je bez sumnje stvoren na temeljima serijala igara Silent Hill (koje su nastale na temeljima filma Jacob’s Ladder, što samo govori o lančanoj prirodi razvoja umjetnosti).
Stranger Things je serija koja vas nakon dvije odgledane epizode naprosto uguši referencama. Serija očigledno vizuelno i narativno pokazuje uticaj Hooperovog Poltergeista, ali kao da to nije bilo dovoljno, i u dijalozima se spominje ovaj film. Sve ukazuje na to da nas smatraju idiotima, pa ako nisu bili dovoljno jasni sa utjecajima te ere filmova, u set dizajnu možete pronaći doslovne reference u vidu filmskih plakata zalijepljenih na zidovima soba, kao što su Raimijev Evil Dead i Carpenterov The Thing. Nakon nekoliko epizoda se stvori osjećaj kao da igrate neki internet kviz na temu Koliko dobro poznajete filmove sedamdesetih i osamdesetih?
Stranger Things u suštini nije loša serija. Režiserski je fluidna, gluma je na nivou, naročito djevojčice koja ima nadnaravne sposobnosti, od kojih je telekineza bez sumnje preuzeta iz već spomenutog filma Carrie. Serijal nije ništa posebno, neće vas izbaciti iz cipela, ali kao jedan vid razonode i oživljavanja uspomena iz zlatne ere horora i naučne fantastike, mislim da će te uživati.
piše_Saša Džino
