Moda je arhitektura – riječ je o proporcijama, izjava je znamenite Coco Chanel, iz koje bi se moglo ispravno zaključiti da se moda i arhitektura preklapaju, te da su kodirane istim kodom. Danas se preklapanja između arhitekture, mode i modnog dizajna proučava na mnogim poljima, i mnogo je umjetnika i arhitekata koji su danas aktivni na tom polju.
Veza između arhitekture i mode je zasnovana na zajedničkim postulatima. Arhitektura i moda dijele slične koncepte, teorije i obje se temelje na praksama vizuelnog. Bliske su po svojoj strukturi, te se harmonično gibaju između umjetnosti, znanosti i tehnologije. Spoj arhitekture i mode je također, vidljiv i pri upotrebi materijala, membrana, laganog stakla i fleksibilnih plastičnih masa. Ta praksa očituje se u radu mnogih dizajnera i arhitekata. Arhitekti kao što su Rem Koolhaas, Zaha Hadid, Frank Gehry ili Junya Ishigami u saradnji sa modnim dizajnerima poput Alexandera McQueena, Comme des Garçon, Husseina Chalayana, Junya Watanabea, Isseya Miyakea, Yohji Yamamotoa, ukazuju na tijesnu povezanost i preklapanja koja se dešavaju pri spoju arhitekture i mode. Na tim primjerima moguće je istraživati korelacije, odnose i uzajamnu interakciju, te kroz njih analizirati i promišljati specifičnosti tog simbiotičkog odnosa.
Utjecaj arhitekture na modu
U očima običnog čovjeka ne postoji veza između arhitekture i mode, ali kada se te dvije discipline počnu proučavati, dolazi do otkrivanja jake veze. Danas se njihov odnos istražuje na mnogim poljima, počevši od umjetnosti, estetike, oblika, teksture, forme, i strukture. Arhitekti, umjetnici, modni dizajneri, dizajneri eksterijera i enterijera zajedničkim snagama pokušavaju da nađu idealna rješenja. Oni spajaju različite oblasti, tehnike, tehnologije, pokušavajući dobiti različitim medijima nove eksperimente. Rezultatom takvog odnosa dobivamo nove tehnike, i inovativna rješenja. Primjenom novih tehnologija dolazi do svakodnevnog spoja arhitekture i mode, taj spoj možemo vidjeti kroz radove mnogih dizajnera, umjetnika i arhitekata.
Za razvoj mode kakva je danas poznata, zaslužan je jedan od najinovativnijih dizajnera 20. vijeka, Paul Poiret. Titulu prvog modnog dizajnera u historiji stekao je svojim eksperimentisanjem i uvođenjem inovaciju u modu. Danas nakon 100 godina, služi kao inspiracija mnogim dizajnerima. Njegova glavna inspiracija bile su zemlje poput Turske i Japana. Svoje je klijente pretvorio u harem kreirajući turbane, dimije, hobble suknju i kapute nalik kimonu. Svoje je kreacije, nalik umjetničkim djelima, izrađivao od bogatih istočnjačkih tkanina, ukrašavao perlama, šuškavim baršunom, čipkom kao spomen prošlim vremenima. Pored titule prvog modnog kreatora Paul Poiret je bio prvi začetnik odnosa arhitekture i mode, njegovu kreaciju na tu temu možemo vidjeti na primjeru iz 1913. godine, gdje mu je inspiracija bio minaret od džamije. Minaret kao arhitektonsko djelo, poslužilo je za inspiraciju, iz toga je nastala Minaret haljina. Minaret je jedinstveno arhitektonsko djelo koje se nalazi u sklopu džamije kao dekorativni element dok u islamskom svijetu služi za poziv na molitvu. Najčešće napravljen kao samostojeća struktura, sa lukastom krunom na vrhu.
Pod utjecajem istočnjačkih kultura nastala je Minaret haljina koja se sastoji od kružne konstrukcije, koja haljini daje volumen, služi da drži suknju, a ujedno i podsjeća na balkon minareta. Haljina je napravljena od svile i šifona. Bila je prva couture haljina, koju je nosila miss Anita Blair, na debitantskom balu Gladys High school. Napravljena je 1913. godine u Parizu, haljinu čini tunika sa krinolinom, i suknja. Nalazi se u muzeju FIT.
Početak 20. vijeka obilježen je pokretom, napretkom i inovacijama na polju modne industrije. Paul Poiret je uveo inovacije u modnom svijetu i pružio sasvim novo gledanje na modu. Na polju inovacija je nastavio i dizajner Issey Miyake, koji je modnom svijetu pružio novi pogled na stvaranje mode i modnog dizajna. Poznat je po svojoj elegantnoj jednostavnosti, njegov rad odiše dinamikom, pokretom, i bojom. Issey Miyake se ističe po eksperimentiranju sa neobičnim materijalima, kao što su plastika, papir, konopac, pletene trave, pomoću tih materijala razvio je nove metode drapiranja i nabora, koje njegovom radu omogućuju fleksibilnost pokreta.
Zapaženi dizajn u njegovom radu je haljina koja također nosi naziv Minaret dress. Minaret haljina je haljina sa pretjerno kružnim oblicima, sa 3D konstrukcijom, i može se slobodno reći nosiva umjetnost. Nastala je davne 1995 godine, skoro 100 godina nakon Poiretove haljine. Za razliku od Poiretove haljine koja je napravljeana od prirodnih materijala, haljina Isseyja Miykea napravljena je od poliestera (plastike) sa upotrebom novih tehnologija gdje se tačno može vidjeti napredak tekstilne industrije. Haljina Poirat je bila prilagođena njegovom vremenu, a opet je bila inovativna, i pokazivala je budući dizajn. Inspiracija za ovu haljinu je također arhitektonsko djelo.
Na samoj kreaciji primjeti se unikatni dizajn, čvrsta konstrukcija, i geometrija. Konstrukcija haljine ima naglasak na materijale, njene nabore i plastične obruči. Haljina je napravljena 1995 godine, i nalazi se u Tokyo/Japan.
Poslije Miyakea ime koje je u modnoj industriji obilježilo 21. vijeka je Hussein Chalayan. Najinovatiniji modni dizajner današnjeg vremena u svome dizajnu koristi neobične materijale, tehnike, kombinirajući ih na svoj način i prezentirajući ih različitim tehnikama. Inspiraciju najčešće nalazi u arhitekturi, spajajući arhitekturu i modu na njemu samo specifičan način. On u svom dizajnu spaja ljudsko tijelo i odjeću sa tehnologijom, naukom i arhitekturom. Svoju modu naziva Umjetnost koja se nosi.
Pored Isseya Miyakea, Husseina Chalayana, i mnogih drugih modnih dizajnera spoj arhitekture i mode vidljiv je u radu modne kuće Marchesa. Marchesa je brend specijaliziran za visoku žensku modu. Osnovali su je 2004. godine Georgine Chapman i Keren Craig. Marchesa proizvodi couture kolekcije, a najčešća inspiracija za njihov rad su upravo arhitektura i moda. Kolekcija ready-to-wear za jesen/zimu 2008. inspiriraana je arhitekturom i njenim karakteristikama.
Nabrane tkanine podsjećaju na strehe pagode i ako haljina djeluje lagano i prozračno, Pagoda izgleda kruto i čvrsto, opet možemo vidjeti sličnost i vezu između njih. Obje sadrže nekoliko slojeva, nabora i rubova. Što je veći sloj haljine, manji je opseg. Isti pravilo vrijedi i za Pagodu. Tkanina koja se je koristila za pravljenje haljine je svila, a u rubove haljine je umetnuta ribarska mreža, kao bi se mogli stvoriti volani.
Marchesa uključene arhitektonske elemente u oba oblika i u formi. Materijali se koriste tradicionalno kao i oni što se koriste već stoljećima, a to je tehnika drapiranja, korištene su i drugi popratni materijali koji su napravili kolekciju mode i arhitekture.
Kolekcija ready-to-wear odaje počast kraljici Elizabeth I, kolekcija podsjeća na zašiljene zvonike, katove Pagode koji se mogu naći na hramovima i svetištima. Da bi posmatrač mogao vidjeti sličnosti, svaka haljina je uparena uz arhitektonsko remek djelo.
Tekstilne inovacije u arhitekturi
Tekstilne inovacije u arhitekturi se istražuju intenzivno posljednjih četrdeset godina. U tom vremenskom periodu pojavila su se tekstilna vlakna sa specifčnim strukturama i mehaničkim svojstvima. Vlakna koja su obilježila i utjecala na novi način proizvodnje 20. i 21. vijeka se nazivaju visokokvalitetna vlakna. To su vlakna koja su svojom strukturom dali bolji način življenja, prilagodili se današnjem vremenu, tehnologiji i proizvodnji. Pod visokovrijednim vlaknima se podrazuimjevaju ona različitog sirovinskog porijekla koja su izrađena pomoću najsavremeniji tehnoloških postupaka, koja će se moći primjenjivati u arhitekturi, graditeljstvu, modi.
Utjecaj tekstilne tehnologije je vidljiv kroz radove brojni ahritekata, inženjera znanstvenika. Radovi se baziraju na upotrebi novih vrsta tehnologija na projektima kao što su izgradnja cesta, zgrada, sportski stadiona. Znanstvenici, arhitekti i inženjeri pomoću tehničkih i strukturalnih interesa grade stvaraju nova idejna rješenja koja su postala njihova svakodnevnica. Posljednjih godina svjedoci smo novim idejni rješenjima, konstrukcija od pneumatičnih struktura i oblika. Primjeri objekata koji su uključeni u nove tehnologije su Ptičje gnijezdo i Vodena kocka u Pekingu, napravljena za Olimpijske igre 2008.
Stadion Ptičje gnijezdo je neobično arhitektonsko rješenje arhitekta Žaka Hercoga i Pjera de Meurona. Konstrukcija stadiona je sastavljena od iskrivljenih, nepravilnih i nesimetrično čeličnih cijevi, zauzima površinu od nevjerojatnih 258 hiljada četvornih metara, širok je 220, dugačak 330, a visok 69,2 metra. Nacionalni stadion Ptičje gnijezdo se sastoji od konstruktivnih elementa koji se međusobno podupiru i stapaju u oblik koji podsjeća na grančice i mrežu gnijezda. Projekt Ptičje gnijezdo je zamišljeno da odaje impresivan dojam sa svake udaljenosti, da pruži poseban utjecaj posjetiteljima koji hodaju kroz sam stadion.
Stadion Ptičje gnijezdo je ispunjen sa ETFE jastucima, oni ispunjavaju prostor između same konstrukcije stadiona, kao što i same ptice ispunjavaju prostor između isprepletenih grančica u gnijezdu. ETFE folija (Ethylene Tetra Flouro Etheylene) upotrebljava se kao komponenta sustava oblaganja. EFTE jastuci osiguravaju lagano, cjenovno učinkovito i geometrijski fleksibilno rješenje s dobrim toplinskim karakteristikama i visokom prozirnošću.
ETFE folija je floropolimer izuzetnih karakteristika: nizak koeficijent trenja, visoka otpornost na vremenske uslove, hemijske utjecaje i UV zračenje, zanemarljiva apsorpcija vlage, sadrži izvanredne karakteristike pri ekstremnim temperaturama, uz odlične vizuelne i estetske kvalitete. ETFE folija može da se koristiti u jednom ili više slojeva.
Pored stadiona Ptičje gnijezdo, za Olimpijske igre izgrađena je i olimpijski centar za vodene sportove, poznatiji kao Nacionalni centar za vodene sportove, ili kao Vodena kocka. Vodena je kocka dugačka 177 metara, visoka 31 metar, a zauzima površinu od 65 hiljada četvornih metara. Vanjski zid zgrada je obložen u poluprozirnu konstrukciju koja nalikuje balončićima sapunice. Vodena kocka na sebi ima obloženo oko 1437 vodenih kocaka odnosno vodenihmjehura, koji su građeni od ETFE jastuka. ETFE jastuci su građeni od vrlo čvrstog i kvalitetnog materijala. To je najveća građevina na svijetu izgrađena od tog materijala projektirana je tako da štedi vodu i štiti okoliš. U svojim zidovima ima najsavremeniji sistem koji ima funkciju da prelama Sunčeve zrake, sistem je osmišljen da ljeti hladi, a zimi zagrijava objekt.
Spoj mode i arhitekture na primjeru prodajnog mjesta (boutique)
Prodajni prostor je posljednja značajna faza odjevnog dizajna, počevši od oblikovanja, proizvodnje, pa sve do kontakta s kupcem i same prodaje. Stoga je važno osmisliti odgovarajući prostor u kojem će se određeni modni stil kvalitetno predstaviti, te proces kupnje uspješno realizirati. Proteklih 200 godina vrh modnog svijeta od oglašivača i urednika do dizajnera, bio je orijentiran upravo na odnos kupca i proizvoda u prodajnom prostoru. Jedan od ključnih faktora opredjeljivanja potrošača da kupuje u određenom objektu jeste samo uređenje prodajnog prostora. Potrošači vrlo često donose sud o prodajnom prostoru na osnovu njegovog izgleda. Prvi utisak koji stiče potencijalni kupac o prodajno prostoru jeste izlog, glavni ulaz i sama reklama tog brenda. Veoma važnu ulogu da atraktivnije budu predstavljeni igraju unutrašnjost i spoljašnost prodajnog prostora. Dizajn prodajnog prostora mora reflektovati personalnost i imidž koji od njega očekuje ciljna publika odnosno sam potrošač.
Louis Vuitton je svjetski poznati brend, poznat po svojoj posvećenosti modi, stilu života, kulturi, a povrh svega umjetnosti i arhitekturi. Njihov novi koncept trgovine je zamišljen je na jugoistočnom dijelu Azije. Flagship trgovina smještena je u Singapuru. Koncept trgovine napravljen je da djeluje kao galerija za LV proizvode, i da ostavlja dojam visoke mode i elegancije po kome je Louis Vuitton poznat.
Arhitekt Moshe Sadifie i modni dizajner Petar Marino stvorili su strukturu i interijer prodajnog prostora modne kuće Louis Vuitton. Zgrada se sastoji od samostalne staklene strukture i Kristalnog paviljona koji se sastoji od čelične strukture. The Crystal Pavilion je asimetrično uokvirena staklena zgrada, sa zakošenim uglovima fasade. Kombinacija zgrade sa lokacijom, nalazi se jedan stepen od ekvatora, tako da struktura zgrade prima sunce sa svih strana.
Nadalje, Prada Marfa je trajno instalirana skulptura umjetnika Elmgreena i Dragseta. Predstavlja luksuznu trgovinu smještenu usred pustinje, okruženu sa nekoliko kuća i malim brojem ljudi kojima visoka moda zasigurno nije životna preokupacija. Skulptura je sagrađena od žbuke, nepečene cigle, staklenih ploča, aluminijskog okvira, nefunkcionalnih vrata. Na fasadi se nalaze dva velika prozora, kroz koja su dostupna oku promatrača originalne Pradine torbe, cipele odabrane osobno od Miuccie Prade. Ovaj rad na kojem se nisu smjeli vršiti popravci, jer je važna značajka ovog projekta bio tok njegovog života, tj. propadanje u prirodnom pejzažu. Umjetnici su ovaj projekt nazvali pop-arhitektonski land art projekt.
Nov način promišljanja o prodajnom prostora nije bio dobro prihvaćen u okruženju u kojem se našao. Unatoč neslavnom završetku projekta, rad predstavlja umjetničko djelo. Kroz praćenje propadanja objekta u pustinji, promatrač iz civilizacije prisiljen je preispitati prolaznost i ovisnost o trendovima. Pitanje mnogih medija je bilo da li je Prada Marfa trgovina? Sama instalacija ukazuje da se ne radi o klasičnoj trgovini već o utopijskom konceptu. Arhitekt Michael Elmgreen je rekao Prada Marfa je djelo koje predstavlja kritiku industriji luksuzne robe.
Arhitektonska zvijezda Rem Koolhas dizajnirao je objekat za modnu kuću Prada koji se manifestira kao neboder. U arhitektonskom smislu objekat je napravljen sa nizom jednakih podnih ploča s potpuno jedinstvenim karakterom, naslagane jedne na druge i omotane neutralnom fasadom koja otkriva osjećaj unutarnje različitosti, a opet ne otkriva sve. Na taj način osmišljenom fasadom javlja se potpuno novo stanje shoppinga: prisutnost dnevnog svijetla.
Oblikovanje enterijera i eksterijera za modnu kuću Yohjija Yamamota na specifičan način je postigao Junya Ishigami. Drastična adaptacija stare zgrade uključuje brisanje boje sa fasade, dodavanje velikih prozora i rezanje zgrade na dva dijela. Jedan dio je osvijetljeni showroom, a drugi skladište i ured. Na fasadi dominiraju prozori, a svjetlo unutar showrooma osvjetljava eksterijer, ulicu po noći, dok preko dana postaje glatko zaoštren klin na rubu dviju ulica. Yamamotijevi radovi posloženi su na bijele linije (vješalice) okružene pokojom nakupinom tkanine (garderobe). O odnosu arhitekture i mode a sa fokusom na prodajni trenutak, pisao je i zagrebački arhitekta i teoretičar arhitekture Krešimir Rogina u svojoj knjizi Jutarnji ogledi o arhitekturi (Zagreb, godina izdavanja: 2004).
Proučavanjem raličitih faktora na relaciji odnosa arhitekture, mode i tekstila, uočava se tijesna i simbiotičke povezanosti. Razvojem nauke, kulture, umjetnosti, mode i arhitekture kao i tehnologije odijevanja i graditeljstva, došlo je do jačanja tih veza. Istovjetni koncepti, utilitarnost prema mjeri čovjeka i estetika kao odraz duha vremena učinile su modu i arhitekturu često nerazdvojim, tj. tijesno povezanim dizajnerskim disciplinama. Dakako taj odnos mijenjao je svoj oblik i bio je podložan stalnim promjenama ukusa i stila. Činjenica da je moda druga a arhitektura treća čovjekova koža ukazuju na njihov humanistički karakter. Intersekciju mode i arhitekture te njihovu međusobnu interakciju interesantno je pratiti na njihovoj različitosti. Dok je moda fluidna i neuhvatljiva a arhitektura statična i čvrsta, tačke na kojima se preklapaju postaju time znakovite i predmetom interdisciplinarnih analiza koje je potrebno produbljivati i širiti.
Piše_Nađa Šahinović