Priča iz karantene: Sve benzinske pumpe svijeta moj su dom

Svanulo je.

 

Prije možda prije jedno sat vremena. Ali ja to nisam znala jer, s namjernom da poboljšam kvalitetu svoga sna i da me ne probudi svaka zraka koju Sunce servira prema planeti Zemlji, nabacim masku za spavanje čim uđem u bus i upadnem u stanje hibernacije. Moj bi ćaća mudro rekao: Gdje se može sjesti, može se i leći, i tako sam, nakon 23 sata voženje na ko zna koliko točkova, uspjela polubunovno da se iskobeljam kroz uskro prolaz između sjedišta autobusa, samo jednom se zakačim ruksakom za vrata dok izlazim i unezvijereno shvatim da sam stigla. U nigdje.

 

Vadim telefon. Sad ću ja sve da lociram. Kao u najboljim holivudskim romantičnim klasicima, gdje u sat i pol dobijete i posao i dečka i prosvjetljenje, moj telefon samo kratko zasvijetli, procijeni da mu je nekako hladno na reskom jutarnjem zraku i… ugasi se. I neće da se upali. Da, to obično ponekad napravi kada ga na sarajevskom januarskom minusu izvadim iz toplog džepa van u namjeri da nešto kratko pogledam… Upali se kad ga vratim u toplu jaknu, ali sad je ljeto juli, šesti, u Makedoniji (shvatate da se ovo se sve desilo prije nego su im javili da se sada zovu Sjeverna Makedonija).

 

Svanulo je. To je sve što mi je jasno.

 

U Ohridu sam već bila prije nekoliko godina – prelijepi usnuli makedonski gradić prošli me put šarmantno dočekao u kasno popodne, s ručkom, vjetrom u kosi i restoranom pogledom na jezero.

 

Upravo shvatam da prethodno iskustvo s Ohridom sada ama baš ništa ne znači. Jer put nije isti. Razlog nije isti. Nisam ista ja. A i što je najvažnije, ni moj prijevoz nije isti. S obzirom na to kako mi telefon odbija da se upali, i ponaša se kao da je i kupljen u vrijeme mog prošlog dolaska u grad prelijepih bisera. Prošli put sam aktivno učestvovala u navigiranju kroz Crne Gore, Albanije i centar grada, a sad me kondukter probudio iskipao u sabahnu sumaglicu i rekao da sam u Ohridu.

 

Ja nikad nisam bila na autobusnoj stanici u Ohridu. Sada shvatam i zašto. Nema je.

 

Poluizgrađena neka… građevina. Nemalterisana, negletovana (okej, brat me naučio gletovati za vrijeme pandemije, pa se hvalim), neodređena. Ništa. Nemam pojma kako ću stići na adresu, niti gdje da okrenem. Nema nikoga nigdje, naravno – priča mog života. Šalter (nazovimo taj kiosk iz pretprošlog stoljeća tako, utješnije zvuči) kioska naravno nije otvoren u cik zore, nema čak ni putnika namjernika koji su izašli da sa mnom podijele muku.

 

majda ohrid

 

Znam da smiješno zvučim, ali nema ni taksija. Ni busa. Okej, možda busa ima, ali ko zna gdje staje i kad dolazi, i dolazi li. I što sam ono ja ovdje došla? Iako nije nimalo primjereno, niti ima veze sa situacijom, u glavi mi počinje svirati Štulićeva vinjetica… kada Zagreb izranja iz sna...

 

Jao ne. Sad ću opet kontemplirati: nije li žensku vrijeme da u ova doba ustaje čila, budi mrzovoljnog muža i radosno pjeva kroz kuću dok priprema obiteljski doručak za djecu koja su na raspustu… umjesto da se s ruksakom na leđima s kojeg visi šeširić za sunce (Cock your hat – angles are attitudes, rekao bi Sinatra), dekom u ruci i tek podignutom maskom iznad očiju zbunjeno proteže na parkiralištu koje je slučajno izgleda i glavna ohridska autobuska stanica. Ok, to je neka druga priča, oprostite.

 

Samo da hoće ljudi krenuti na posao, da bar vidim aute, da znam iz kojeg smjera u koji smjer se kreću, da skontam gdje je grad, nešto naseljeno, da nađem utičnicu, da krene redovni gradski saobraćaj, da… počinjem zvučati kao nena iz moga komšiluka i da ovaj rat stane… i osmijehnem se. Sebi. Kome bih drugome. Šta ću, shvatam da nemam ni denare, naravno da ih nisam imala gdje ranije razmijeniti jer sam u kutiji zvanoj autobus provela 23 sata sa tek povremenim prilikama da u Albaniji na lokalnoj benzinskoj pumpi operem zube u ponoć, a tada sam zadnji put i vidjela neki bankomat… ali čemu bankomat i šta će mi leki u državi u kojoj su valuta denari…? I GDJE DA IH POTROŠIM DOVRAGA?

 

I kako da dođem do centra kojega se jedinog sjećam? Tamo sam prošli put vidjela i gradske kombije. I prodavnicu. I sendviče. I gravče na tavče. I gdje je uopće put za centar? I hoću li ovako, hodom brzine nadrndanog Isusovog magareta do ponedjeljka ujutro potrefiti salu hotela Beton u kojemu se moram javiti na prvo predavanje ljetne škole?

 

I onda je ugledam.

 

U daljini.

 

Benzinsku pumpu.

 

I kao u najboljem vicu o Hercegovcu koji skakuće ulicom, širi ruke i govori: Ljudi, čudo, čudo ja hodam, kad skonta da su mu ukrali Mercedes, i ja počinjem poskakivati zahvaljujući Bogu što me stvorio ženom koja na sedmodnevno putovanje može otići samo sa ruksakom i kretati se neometano (ok, sa mnom su još i deka, maska za spavanje i šeširić za sunce)… ka benzinskoj pumpi. Ole!

 

U mom životnom filmu, ja izranjam iz ljetne ranojutarnje sumaglice, slika se uvećava i nazirem neokapitalističke stubove koji utjelovljuju najdraže oaze crnog tekućeg zlata i najmirisnije benzinske vodice, sa dragocjenim toaletom, prelijepim starim zujavim aparatom za kafu, mini trgovinom i cijelim ešalonom jeftine beletristike za plažu, a u glavi mi tutnji muzika iz Povratka otpisanih.

 

Dobro jutro, kažem, shvaćajući da moja dosadašnja životna zamisao o sreći koja glasi Dom je tamo gdje ti je punjač za mobitel savršeno zadovoljava situaciju, prilazim polici s punjačima za telefon, okrećem se da lociram koliko sam daleko od aparata za kafu i slobodne utičnice, i dok iz ostave izlazi radnik koji je očigledno magistrirao petominutno drijemanje u stojećem položaju, imam samo jedno pitanje prije nego odlijepim od sreće: Primate li eure?

 

Dok on pospano klima glavom, prilazi aparatu za kafu i ispušta dupli espresso u šoljicu koja će uskoro krenuti ka mome stolu, spoznajem jednu od najvećih životnih istina, u skoro hodočasničkoj ekstazi i slavodobitno objavljujem praznome kafiću: Sve benzinske pumpe ovoga svijeta moj su dom.

 

tekst_Majda Balić

fotografija_ Julian Hochgesang on Unsplash  

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.