Tamás Kovács: Pozorište nam drži ogledalo, tjera nas na razmišljanje i čini empatičnijima

Datum objave
18/10/2022
razgovarala
Dženana Hadžihafizbegović
naslovna fotogafija
@brozseknikiphoto

U ovogodišnje izdanje sarajevskog festivala teatarske umjetnosti MESS među brojnim pozorišnim naslovima u okviru programa, upisao se i specifični Woyzeck njemačkog autora Georga Büchnera. Posjetitelji festivala imali su priliku gledati potonji naslov na sceni Sarajevskog ratnog teatra SARTR u izvedbi mađarskog Nemzeti Színház Nonprofit Zrt.

Woyzeck je komad u kojem se Büchner bavi pitanjem čovjeka, šta je čovjek, a čini to tako što subjekt promatra i propituje iz nekoliko uglova. Iako pisana 1836. godine, ova drama jeste savremena misterija. Uz elemente modernog života i onoga što čini našu svakodnevnicu, dramu iz 1836. godine, mađarski reditelj Attila Vidnyánszky Jr. približio je Woyzceka današnjem čovjeku prikazom njegovog simboličkog raspeća. Tome je umnogome doprinjela mlada, talentovana, fenomenalna glumačka postava zbog čega je ova predstava ostavila snažan utisak na sarajevsku publiku, te osvojila Zlatni lovorov vijenac publike. Sa jednim od članova glumačkog ansambla iz Budimpešte razgovarali smo za čitatelje i čitateljice FBL magazina. Predstavljamo vam Tamása Kovácsa.

Tamás, smatrate li za neophodno u teatru danas raditi upravo to – koristiti elemente postmodernizma da bi prikaz same suštine dramskog teksta bio vjerodostojniji, uvjerljiviji generacijama našeg doba?

– Današnja generacija živi u moru informacija, toliko podsticaja dobiju da ih tzv. klasični teatar manje interesuje. Mnogo teže prihvataju pozorišnu predstavu koja koncentriše ili stavlja naglasak na tekst. U osnovi, vreme naše koncentracije je jako smanjeno zbog onih informacija kojima nas bombarduju svaki dan preko televizije, interneta, telefona. Mislim da je dobro pozorište ono koje utječe na srce i na dušu. Pažnju mlade generacije (nažalost) samo sa tako jakim efektima, sa gegovima možemo danas zadržati.

fotografija_Bezzeg Gyula

 

Zadatak umjetnosti jeste mimezis imitiranje, oponašanje kao izraz umjetničkog djela. Shodno dobu to znači izazov za prikaz života i predstavljanje čovjeka njemu samom u odnosu glumac – publika. I Vi ste rođenjem, po godištu pripadnik generacije koja odrasta uz tehnološke vrhunce zbog kojih teatar možda biva izguran iz prvog plana kulturološkog vaspitanja. Serije, filmovi, digitalizacija, konceptualna umjetnost i teme kojima se bave, sadržaj koji predstavljaju, da li su zamaglile prave umjetničke vrijednosti, konkretno teatarske?

 – Pozorište je više hiljada godina prisutno u kulturi čovečanstva. Naši preci od davnina imali su potrebu da zajedno prisustvuju ritualnim ceremonijama. Pored toga, pozorište uvijek nađe sebi put, sjetimo se samo svjetskih ratova kada su ljudi jedni drugima u logorima napravili pozorište. Želim reći da bioskop, televizijske serije ili filmovi nikada neće moći preuzeti ulogu pozorišta. Pozorište je umjetnost trenutka i samim tim će ostati unikatna koliko god da je brz tehnički i tehnološki razvoj.

Mislim da je dobro pozorište ono koje utječe na srce i na dušu.

Jednako ste angažirani u teatru koliko i na filmu. Kakav model poslovnog je Vama kao glumcu draži ako uzmete u obzir konačan rezultat onoga što donosi teatar (živi aplauz, interakciju s publikom, mogućnost da improvizujete), i onoga što nudi ekran (kritika, nemogućnost da više ikada odigrate tu ulogu, film je finalan, zaleđen proizvod). Vaša karijera je u usponu, gdje ste komotniji?

– Da, mnogo se razlikuje pozorište od filmske kamere. Glumac drugačije mora rasporediti svoju energiju. Na snimanju može da se desi da vas odvedu na mjesto snimanja u zoru, u ranim jutarnjim časovima, a da samo popodne stanete ispred kamere i tada za te dvije-tri minute morate biti maksimalno skoncentrisani. U pozorištu postoje probe, jedan proces koji ima početak i kraj, odnosno premijeru. Nakon toga, svaku večer morate odigrati istu ulogu što se u idealnom slučaju razvija i godinama ostaje na repertoaru.

fotografija_Viszlay Mark

 

Rođeni ste u Srbiji, obrazovali se u Mađarskoj. Da li ste bili u prilici uporediti način na koji mentalitet doživljava čitanje dramskog teksta, odnosno postavljanje istog na scenu? Ima li te neke, nesvjesne, razlike u pristupu barem kada je Vaš dosadašnji angažman posrijedi?

Odrastao sam u Vojvodini, tamo sam se i školovao, samo sam na studije otišao u Mađarsku. Od završetka Akademije živim u glavnom gradu, u Budimpešti, ali i dan danas smatram da mi je dom u Subotici. Ogromna je razlika između dvije kulture. Imao sam sreću da u oba grada živim i da kao intelektualac imam uvid u obje kulture. Ljudi na Balkanu u većini slučajeva su siroviji, glasniji. Data riječ njima mnogo više znači. Ispravniji su i mnogo više im znači drugarstvo ili kolektiv. Ovo sve možemo uočiti podjednako u svakodnevnici, u sportu i u kulturi. Ja sam sa svojim vojvođanskim korjenima mješavina ova dva mentaliteta.

Ljudi na Balkanu u većini slučajeva su siroviji, glasniji. Data riječ njima mnogo više znači. Ispravniji su i mnogo više im znači drugarstvo ili kolektiv

Zašto Mađarska da je izbor za zemlju gdje ćete studirati?

Pa ja sam Mađar, samo sam rođen u Srbiji. Išao sam u mađarsku osnovnu školu, u mađarsku gimnaziju. Trideset odsto Mađara ima u Subotici. Glumu možeš studirati na mađarskom jeziku u Budimpešti i u Kaposvár. U Srbiji na mađarskom jeziku samo u Novom Sadu, ali tamo nisam htio, mislim, u Srbiji.

Postoji li uloga koju biste željeli upisati u svoj glumački opus. Koga biste voljeli igrati i zašto?

– Nemam ulogu iz snova, uvijek se koncentrišem na aktuelni zadatak, ali smatram da negativne uloge imaju više izazova nego pozitivni junaci. Volim da budem zao na daskama, jer se tamo to može učiniti bez posljedica.

Volim da budem zao na daskama, jer se tamo to može učiniti bez posljedica

Gluma je proizvod, utjelovljenje lika sa svim njegovim karakteristikama. Ishodu na daskama svakako doprinosi i lični osjećaj glumca, doživljaj i shvatanje uloge u kojoj se ostvaruje. Iz karaktera u karakter, iz uloge u ulogu, koliko je Vas ova profesija izgradila kao ličnost privatno, da li biste izdvojili neku od brojnih uloga koja je ponajviše utjecala na Vas?

Svaka uloga gradi glumca. U Camusovom Caliguli imao sam sreću odigrati Caligulu. Trebao sam odigrati jednog ludog cara sa izuzetnim osobinama. Za mene je možda ova uloga bila najveći izazov. Kad glumac dobije jednu takvu ulogu i mjesecima proba, ponekad i poludi u toku rada.

fotografija_Bezzeg Gyula

 

Za predstavu Woyzcek glumci, Vaše kolege i Vi ostvarili ste direktnu komunikaciju s publikom na način da ste se provlačili između sjedišta i postavljali pitanja s kakvima se susrećemo u svakodnevnom životu, do you have some money for me? bilo je jedno od pitanja. Tokom same izvedbe, srušili ste četvrti zid i uključili publiku direktno u predstavu, pozvali ste ih da s vama (glumcima) graškom gađaju Woyzceka (zrna graška ste im donijeli vi, glumci). Prema Vašem mišljenju, koliko je zapravo važna tako direktna interakcija u odnosu glumac-publika?

– Smatram da je jako važno da bude interakcije između publike i glumaca, jer bez publike nema pozorišta. Jako je dobro disati zajedno s njima, osjetiti njihovu rekaciju, energiju. U predstavi Woyzcek je jako važno da imamo jednu zdravu komunikaciju s publikom, nikako nije cilj nikakva insultacija gledalaca. To je nešto na šta uvijek svi jako pazimo.

Postoji li žanr koji preferirate prilikom odabira uloga? Kakva je Vaša priroda, gdje ponajmanje možete da glumite?

 – Muzikalan sam, ali se pjevanja jako bojim. Prozno pozorište i pozorište pokreta mnogo više volim. Mnogo komfornije se osjećam na tom polju.

Kako biste nekoga ko ne posjećuje teatar uvjerili da to ipak počne činiti, kako biste objasnili zašto je važno ići na predstave?

 – Po mom mišljenju jako je važno i uzvišeno kad čovjek dolazi do saznanja da nije sam sa svojim problemima. Po meni, pozorište u tome može da nam pomogne. Drži nam ogledalo, tjera nas na razmišljanje i u suštini čini nas empatičnijima.

Tamás, na kraju ću Vas naravno upitati o Bosni, o Sarajevu. Vaši utisci?

– Prvi put sam u životu bio u Sarajevu. Poslije predstave malo smo pijuckali sa mještanima na Baščaršiji. Maksimalno se slažem s time što su nam oni rekli: Sarajevo je najjači grad na svijetu!

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Faruk Šabanović: Trebamo se više voljeti, više gledati jedni drugima u lice i željeti dobro