Tokom života, a i sada, nakon iznenadne smrti u 65. godini, za Zahu Hadid se često govorilo da je najvažnija žena arhitek našeg doba. Superlativ zna da varira od mjesta do mjesta, ali jedna riječ-„žena“ se obično zadržava.
Taj kvalifikator bi bio neumjesan u nekoj drugoj disciplini (ko bi to u 2016. rekao bila je najveći ženski glumac našeg doba?), ali arhitektura ima sasvim upornu razliku među spolovima. Kada je Američki institut za arhitekturu radio zadnji popis, a to je bilo 2013., otkriveno je da su polovina upisanih studenata/ica ustvari žene, mada ih ima samo 18% kao kvalificiranih arhitektica. Broj je čak i manji, oko 5%, kada uzmete u obzir žene koje rade kao direktori tehnologije u firmama koje se bave arhitekturom.
Jednostavno rečeno, Hadid je bila anomalija. Natjerala je tehnologiju da prihvati ono što je ona crtala rukom, a ne obrnuto. Njen avangardni rad sa parametričkim dizajnom i parametrima određenih formi je postao stil koji se nazvao parametrizmom. Hadid je 2004. postala prva žena koja je osvojila Pritzker nagradu; druga žena, Kazuyo Sejima, koja ju je osvojila šest godina poslije, dijeli nagradu sa svojim suprugom i dizajnerom, Ryeu Nishizawa. Hadid je, također, bila prva žena koja je primila britansku RIBA zlatnu medalju, 2015. Nakon što joj je uručena nagrada, Hadid je naglasila kako je teško biti žena u oblasti gdje dominiraju muškarci:
– Sada susrećemo više etabliranih arhitektica. To ipak ne znači da je jednostavno. Ponekad su izazovi nezamislivi.
– Sjećam se kako mi je govorila koliko joj je teško bilo jer je žena, uz to muslimanka, Arapkinja, da pohađa The Architectural Association u Londonu, jer je to bio muški klub. Mora da je izgledala kao biće s druge planete, i stigla je sa šalom na glavi, koji je, kako je rekla, brzo izgubila. Činio ju je drugačijim na način na koji nije željel., kaže Kathryn Hiesinger, kustosica u Filadelfijskom muzeju umjetnosti koja je sarađivala sa Hadid na izložbi 2011. Zaha Hadid: Form in Motion.
Hadid je ubzo stekla matematički um i profesionalnu elastičnost. Osnovala je svoj ured u Londonu, Zaha Hadid Arhitekti, 1979, samo sedam godina nakon završetka arhitekture, a njen rad na Vitra vatrogasnoj stanici u Weil Am Rheinu, u Njemačkoj 1993. godine donio joj je slavu.
Zgrada, koja je mala u poređenju s njenim skorijim radovima, sastoji se od betonske osnovice i krhotina, čija je konzola okrenuta ka nebu, kao kod salutiranja. Uglavnom je zasnovana na konceptualnim, apstraktnim crtežima Hadid, ali je funkcionisala odlično i praktično kao vatrogasna stanica.
– Svi su gledali u zgradu kao na jedan od najinteresantnijih projekata koje smo ikada vidjeli. Iskoristila je potencijal digitalne tehnologije, iako je još bilo rano za to, kaže Elaine Molinar, partnerica u Snohetta uredu u New Yorku.
Vitra vatrogasna stanica je veoma ćoškasta; Hadidini kasniji radovi su više zakrivljeni. Heydar Aliyev centar u Bakuu, koji je osvojio nagradu londonskog muzejskog dizajna 2014. godine, izgleda kao snježno brdo napravljeno od trakica. Londonski vodeni park podsjeća na ražu. Ljudi često koriste riječi poput futuristički, abstraktno i napadno da opišu Hadidinu estetiku, nešto za što Hiesinger kaže da se često poredi sa arapskom kaligrafijom.
– I tako se može posmatrati njen rad, šta je izrazila zbog svog kulturnog porijekla, kaže Hiesinger.
Da li se isto može reći i za Hadidin stil, u smislu šta izražava zbog činjenice da je žena?
– Teško je to reći. Njen stil je toliko drugačiji, kao i ona sama. Bila je svoja, aktivna, sa slobodnom formom geometrije. Oni su samo njeni, kaže Hiesinger.
Zaista, samo nekolicina arhitekata ima trenutačni stil prepoznavanja kao što to ima Hadid. Njene građevine definiraju mnoge stvari: industriju koju vode muškarci, ideje o tome kako zgrade trebaju izgledati, i često, kako se čini, čak i gravitaciju.
izvor_Wierd
