From Astana with love

Astana, glavni grad Republike Kazahstan, podijeljen je na dva dijela – stari grad nastao prije 50 godina, u pustinji i novi grad, izgrađen u posljednjih 20 godina. Astana je precizno isplanirani grad, a japanski arhitekta Kisho Kurokawa je autor tog master- plana. Sad ću preskočiti sve podatke koji se mogu pronaći na internetu i pisati o doživljenoj Astani. Zapravo započet ću priču o tom gradu sa ciframa i novcu, jer su to prve informacije koje sam dobila od svojih domaćina, a tokom boravka shvatila sam da su to podaci kojima se ponose i na kojima počiva relativno kratka historija ovog grada.

 

Predsjednik Nursultan Nazarbayev – na vlasti je od 1989., a predsjednik od 1991. kada je Kazakhstan dobio nezavisnost od SSSR-a. Raspitala sam se, navodno vrlo “pozitivan” lik, narod ga “voli”, kažu da je “dobar” vođa i “heroj” nacije.

 

 

Grandiozan, sjajan grad sa oko 20 posto milionera, sa zgradama gdje najmanji stan ima 250 kvadratnih metara i košta oko million eura, grad u kojem je prosječna plata 1500 eura. Azijski Dubai, još uvijek u izgradnji bez naznaka ekonomske krize. Grad u kojem se odlično prodaju wc školjke i kade sa nogarama od pravog zlata.

 

Porcija nekog običnog komada mesa u fancy restoranu košta oko 100 eura… Ovo su bili moji dani vegeterijanstva (imala sam ih i prije, na putovanjima, kad mi se nije dalo da ispitujem jel’ svinjetina- pa kažem pizza vegeteriana). Kad već spominjem mesne delicije, moram reći da je ovdje meso konja ključni sastojak većine nacionalnih jela. Hrana je inače teška i masna, ali vjerovatno opravdano, zimske temperature se kreću do -50 °C i baš uvijek puše vjetar. Zrak je toliko suh da moja kosa nije imala ni jedan preobražaj u otvoreni kišobran uzrokovan vlagom u zraku, čak ni kad je padala kiša jedan dan, a padne dva puta u pola godine. Ljetne temperature su do +50 °C.

 

 

 

 

 

Grad u kojem normalni ljudi ne šetaju ulicama

 

Sam gad je vrlo čudan i ne mogu baš reći da sam oduševljena, recimo da je good to see. Izgleda kao ogromni shopping centar, imaš tačku A i od nje ideš do tačke B taksijem, jer između nema ništa. Kada sam tek stigla pitala sam da li neko želi sa mnom prošetati, pola sata hoda i eto nas do neke čudne zgrade kojoj ne znam namjenu, jer je sve super dizajnirano, pa možda uđem u muzej, a vrlo lako može biti da je to najobičniji supermarket, koji sam fotkala kao da je od nacionalne važnosti. Međutim, na moj prijedlog o šetnji dobila sam čudan pogled i odgovor: NOOO! Ovdje normalni ljudi ne šetaju ulicama. Zamolila sam da mi objasne, prije nego se proglasim nenormalnom. Astana nije kao evropski gradovi, da šetaš, pa nađeš neki lijep bar, restoran, shopping street, ovdje nema trotoara kojim bi hodala, odeš taksijem do adrese na koju trebaš i to je to, pojasnili su. Ali ja volim da se izgubim, lutam, pronađem jeftine suvenirnice, možda neki second hand (ovdje taj termin i ne postoji), napokon nađem stan gdje sam smještena i osjećam se kao pobjednik… NOT!!!

 

S druge strane arhitektura izgleda impresivno, Norman Foster je jedan od najutjecajnijih arhitekata u Astani. Također, ambicije još uvijek nisu ostvarene, trenutno se gradi buduća najviša zgrada u Aziji – Plaza Abu Dabhi. S ponosom su mi pokazali zgradu kojoj je jedna kompletna strana fasade zapravo ekran, objasnila sam im da i mi imamo Al-Shiddi centar i da nisam impresionirana!

 

 

 

 

Svi puše shishu

 

Da se vratim na hranu, odnosno restorane. Apsolutno svi restorani, klubovi, barovi, hoteli imaju shishu u ponudi. U klubovima su posebno osmišljene za varijantu plesa i pušenja u isto vrijeme. Jedna shisha košta između 25 i 50 eura. Zanimljivo je to da se restorani poslije 23h pretvaraju u klubove sa vrlo agresivnom i glasnom muzikom. Bila sam iznenađena kada su sve te dame poslije jela, onako punog stomaka skočile na plesni podij i počele masnoće pretvarati u mišićna tkiva.

 

Inače, djevojke, žene vrlo su elegantne i ženstvene, bila sam fascinirana njihovom ljepotom, a onda je stiglo prosvjetljenje. Tretman povećanja usana, otvora za oči ili botoks ovdje je kao kod nas nadogradnja noktiju, uber popularno. Muškarci, s druge strane nisu-bog-zna-šta, a možda je do mog istančanog ukusa!

 

 

 

 

 

I obični vozači u službi taksi vozila

 

U Astani zasad nema javnog prevoza, osim nekih bus-linija za krajnje dijelove grada, ali zato imaju fol da svi mogu biti taksisti, samo staneš na ulici i digneš ruku kao da zaustavljaš taksi, a zapravo ti stane bilo ko i kaže koliko košta da te odveze na željenu adresu. Vrlo sliično stopiranju, samo nije to.

 

 

 

 

I na kraju, u astanskom pritvoru

 

Službeni jezici su kazakh i ruski. Ruski sam počela učiti, za sada znam sve riječi koje su iste kao na našim jezicima, a ćirilica mi je ponovo ravnopravna sa latinicom. Sve to zbog incidenta na pasoškoj kontroli; prekršila sam zakon o boravku i ostala 4 sata duže od dozvoljenog neprijavljenog boravka. Nije tačna ona Good girls go to heaven, bad girls go everywhere – ova bad girl se morala vratiti u hotel i tu sačekati suđenje, tj. sačekati 5 dana, jer je Nova godina bila 21. marta pa se slavila sedmicu poslije.

 

Sretna Nova godina! From Astana, with love.

 

 

piše_Neira Sinanbašić