Zbirka poezije Kosmičke šetnje tastaturom (2021) Adnana Bajrovića sastoji se od pet, na prvo čitanje, različitih ciklusa – Napušteni peroni, Borerom ispisano, Četiri godišnja haikua, Pisma iz crne rupe i Adonis somnium. Međutim, kroz sve pjesme – pisane vješto bez ponavljanja stihova ili sintagmi – čitatelje vodi isti kosmički lirski subjekt imenom Adonis, kojeg upoznaju već u prološkoj pjesmi Negacija iz inboxa.
Sve boje astronautskog odijela
Adonisu je A. Bajrović u svojim stihovima omogućio nesmetano putovanje prostorom bez granica. Susrećemo ga u tramvaju, cvjećarni, pored Miljacke, ali i u svemiru među zvijezdama. Zahvaljujući svojim putovanjima i kroz različita vremenska razdoblja, on je univerzalni posmatrač svega što mu se nađe na putu.
Krećući se iz sadašnjosti natrag u prošlost ili naprijed u budućnost, njegova je uloga ukazati na propuštene prilike, svakodnevne (zaboravljene) probleme i događaje, moguća prijateljstva i ljubavi, bezbrižno djetinjstvo, razarajući rat te veličinu kosmosa. Pritom ni u šta ne upire prstom, naprotiv – njegova blaga distanca u odnosu na cjelokupni svijet ukazuje na distopijsku distancu običnog čovjeku i u odnosu na samog sebe. Upoznavanjem kosmosa i uspostavljanjem komunikacije unutar njega pjesme nude priliku za njegovo ujedinjenje, koje je moguće samo ako u njemu postoje odgovarajuća mjesta za sve.
U susretu sa Zemljom
Kosmički lirski subjekt Adonis dijeli ulogu s autorom zbirke, zbog čega je razumljivo da je sarajevska sredina, u kojoj na tihom žuboru Miljacke lebdi svaki šetač, ali i u kojoj zaglušujuća praskava buka hita / u susret distorzivnom paranju tramvaja, ta koja je najviše opisana. Stihovi motivirani njome nose negativnu konotaciju jer je, budući da je Adonis astronaut koji se ne može i ne želi zadržati ni na jednom mjestu, sposoban donijeti dosta objektivnu, realističku sliku onoga što vidi. Iako na to ukazuje izostanak uzvika ushićenja, radosti ili oduševljenja, ipak Adonis ne ostaje nimalo ravnodušan pred tim prizorima jer je njegova uloga i kritičarska.
U tim se pjesmama nazire i melanholija za prošlim te osjećaj izgubljenosti i nepripadanja trenutnoj sarajevskoj sredini, od koje A. Bajrović u pjesmi Drvo života pravi alegoriju na bosanskohercegovački, a u okviru ciklusa pjesama Pisma iz crne rupe na cjelokupni zemaljski prostor.
Vječnost pripada kosmosu i(li) umjetniku
S druge strane, koliko god se Adonisova sposobnost zapažanja činila ogromnom, on ipak ne doseže sve željene tajne. Krivica tome ne krije se u lirskom subjektu, nego u veličini kosmosa, kojoj autor u pjesmi Mliječna staza priznaje vječnost. U nju bi i sam da uđe: Čak i kada me ne bude više / kada postanem otkinuti snop svjetla / letjet ću onkraj beskrajnog etera. Staza koja vodi u vječnost puna je tajni, pa Adonis otkriva tek naznake onoga što bi recept za njeno postizanje u sebi mogao sadržati.
Spomenuta veličina razlog je i postojanju nenametljive razdraganosti u pjesmama koje tematski i lokacijski prelaze okvire planete Zemlje. Unošenje ovih drugačijih emocija u skladu je s Adonisovom svjesnošću vlastitih mogućnosti spoznaje svijeta. Od nje je odvojena mogućnost jezika (tastature), u kojem kosmičke šetnje dobivaju svoj konačan oblik, jer, koliko god bilo nestvarno, sve može dobiti obrise u poeziji.
Relativnost kao pravilo postojanja
A. Bajrović pjesme gradi na narativnosti kojom, približavajući ih prozi, svog kosmičkog lirskog subjekta u potpunosti ostvaruje kao sveznajućeg (naratora), što je najjasnije vidljivo u epilogu Limena kutija. To nisu priče u njihovom punom obliku jer razlomljenost dugih rečenica u slobodne i nerimovane stihove stvaraju pojedinačne pjesničke slike praćene vizualnim i auditivnim elementima.
U skladu sa svojom propitujućom ulogom, Adonis postavlja pitanja i o stalnosti kako tih tako i drugih pojava i elemenata te njihovih definicija. Drugim riječima – dok zalijevamo svakodnevne probleme kao drvo života za njihov rast i razvoj, drugi zakon termodinamike / u paramparčad će razoriti / sve što smo sezonama voljeli. Tako, u ovoj zbirci naizgled konkretne stvari postaju relativne budući da ni Adonis ne zna gdje, kada i kako će završiti kao ni čitatelji prateći ga.