Loé Lagrange: Francuski jezik u BiH ne smije biti karta za odlazak, već alat za ostanak

Kada govorimo o diplomatiji, često mislimo na zatvorene sastanke i stroge protokole. Ipak, rad Loé Lagrange prkosi tim klišeima. Kao savjetnica za saradnju i kulturu pri Ambasadi Francuske u BiH i direktorica Francuskog instituta, ona se nalazi na čelu misije koja ima jasan cilj, pretvoriti kulturnu razmjenu u konkretnu razvojnu šansu za građane i građanke Bosne i Hercegovine. Ona bira drugačiji put, onaj koji vodi kroz atelje umjetnika, univerzitetske amfiteatre i male domove kulture od Bileće do Bihaća. Tečno govoreći bosanski jezik, Lagrange ne samo da predstavlja Francusku, već aktivno sluša bilo savremene bh. scene.

U razgovoru za naš portal, ona demistifikuje stereotip o francuskom jeziku kao romantičnom hobiju, objašnjavajući zašto je on danas strateška prednost na globalnom tržištu rada. Od podrške mladim filmskim autorima i autoricama kroz stipendiju Arman Soldin, preko inovativnih projekata poput digitalnih muzeja, do iskrenog priznanja o nelogičnostima bh. sistema koje se moraju doživjeti da bi se razumjele – Loé Lagrange nam otkriva zašto vjeruje da je investicija u kulturu najsnažniji alat protiv odlaska mladih i zašto politika prolazi, a umjetnost ostaje.

Kako vidite ulogu Francuskog instituta u BiH u razvijanju kulturne i obrazovne saradnje između naše zemlje i Francuske? Koji projekti su Vam trenutno najvažniji i zašto?

 – Francuski institut u Bosni i Hercegovini nastoji biti platforma dijaloga za povezivanje francuske i bosanskohercegovačke kulturne scene. Zahvaljujući multikulturalnom, stručnom i iskusnom timu, Francuski institut raspolaže širokom i raznovrsnom mrežom partnera koju kontinuirano razvijamo i obnavljamo. Upravo nam to omogućava da povezujemo naše partnere, te aktivno podržavamo razvoj i produbljivanje saradnje i partnerstava. Isti pristup primjenjujemo i u akademskom sektoru u pogledu saradnje univerziteta i istraživača obiju zemalja.  

Posljednjih godina, Institut je pokrenuo brojne projekte namijenjene mladima.

– Da, Evropske dijaloge, seriju debata koje pripremaju i vode mladi ljudi Balkana u kontekstu zajedničke evropske perspektive; stipendiju Arman Soldin, koja u partnerstvu s Akademijom scenskih umjetnosti i Sarajevo Film Festivalom podržava angažirane mlade bosanskohercegovačke filmske autore i autorice, te Digitalni putujući muzej za Balkan, koji svima omogućava pristup francuskom i bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu. Tu su, svakako, i stipendije Vlade Francuske, koje podržavaju studente i studentice iz Bosne i Hercegovine koji žele studirati ili provoditi istraživačke projekte na francuskim univerzitetima.

U 2026. godini, započeli smo realizaciju angažmana mladih bosanskohercegovačkih volontera u oblasti kulturne medijacije u okviru projekta Erasmus+ BEYOND, kao i podršku za izobrazbu na prestižnim francuskim školama za audiovizuelnu umjetnost, film i animaciju, studijske posjete bh. kulturnih profesionalaca Francuskoj, a realizovali smo i aukciju umjetničkih slika žena umjetnica u saradnji s UN Women, od koje je dio sredstava doniran skoništima mreže SAFE NETWORK, a drugi dio samim umjetnicama. U periode pred nama očekuju nas izložbe i javne debate o evropskom identitetu u okviru projekta Atlas Europia fotografa Stefana de Luigija u saradnji sa VII Academy/VII Foundation, te podrška brojnim lokalnim umjetnicima i festivalima.

Dani frankofonije u BiH prilika su za promociju francuskog jezika i kulture. Šta smatrate najvećim izazovom u približavanju frankofonije mladima u BiH?

– Istina je da većina mladih ljudi, ali i njihovih roditelja, danas učenje stranih jezika posmatra prije svega iz ekonomske perspektive, jezik postaje sredstvo za lakši ulazak na tržište rada ili čak alat za odlazak iz zemlje. U tom kontekstu, imajući na umu snažne veze Bosne i Hercegovine i Njemačke, kao i značajnu bosanskohercegovačku dijasporu u Njemačkoj i Austriji, njemački jezik često se čini kao logičan izbor. Shodno tome, naš izazov je višestruk: pokazati konkretnu profesionalnu vrijednost francuskog jezika, podsjetiti da poznavanje jezika donosi mnogo šire koristi od samog zapošljavanja, ali i, ono što je možda najvažnije, probuditi želju kod mladih da ostanu u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, nastojimo učiniti da učenje jezika ne bude isključivo povezano s idejom odlaska iz zemlje.

Šta biste poručili mladom umjetniku/ici ili studentu/ici u BiH – zašto je francuski danas više od romantičnog hobija, i zašto može biti alat za budućnost?

– Dozvolite mi da podsjetim na to koliko je francuski jezik danas koristan. To je jedan od službenih jezika Ujedinjenih nacija, Evropske unije i Olimpijskih igara. Govori ga gotovo 400 miliona ljudi širom svijeta, u 90 država na svih pet kontinenata, a njegovo poznavanje daje vam direktan pristup izuzetno bogatoj kulturnoj i profesionalnoj raznolikosti. Veliki dio sadržaja na internetu dostupan je upravo na francuskom jeziku. Mladima u Bosni i Hercegovini često kažem i sljedeće: upravo zato što se francuski manje uči od njemačkog, to vam daje prednost. Omogućava vam da se izdvojite, a to je ono što poslodavci često traže, kao i univerziteti. 

Kada je riječ o mladim umjetnicima i kulturnim radnicima, želim podsjetiti na značaj Francuske i određenih frankofonih zemalja iz perspektive obrazovanja u oblasti umjetnosti. Uostalom, Francuski institut redovno objavljuje pozive za izobrazbe i usavršavanje na najboljim školama i univerzitetima, a neke od tih prilika dostupne su isključivo onima koji govore francuski, poput škola Louis Lumière, FEMIS, Gobelins, te brojnih akademija likovnih umjetnosti i škola arhitekture.

Diplomati i diplomatknije često dolaze u BiH s određenim predrasudama o teškoj prošlosti. Šta je ono što ste otkrili u savremenoj bh. kulturnoj sceni, a što bi moglo poslužiti kao lekcija modernoj Francuskoj?

– Ono što sam primijetila u pogledu savremene kulturne scene u Bosni i Hercegovini može se svesti na dvije ključne stvari. Prva je način na koji rat, i trideset godina kasnije, i dalje snažno obilježava umjetnike i umjetnice od kojih se mnogi i dalje bave tom temom i rade na njoj, ali i publika koja aktivno traži umjetničke sadržaje koji obrađuju prošlost. Druga stvar je, nažalost, skoro potpuni izostanka sistemske podrške kulturnoj sceni u širem smislu – bilo da govorimo o podršci umjetnicima, finansiranju kulturnih institucija ili podršci razvoju prostora i inicijativa koje osmišljavaju građani za svoju zajednicu. Posebno imajući na umu to da je riječ o zemlji u kojoj privatni sektor, uključujući i pojedince, još uvijek nema razvijenu praksu pružanja finansijske podrške u oblasti kulture.

Dozvolite mi da podsjetim na to koliko je francuski jezik danas koristan. To je jedan od službenih jezika Ujedinjenih nacija, Evropske unije i Olimpijskih igara. Govori ga gotovo 400 miliona ljudi širom svijeta, u 90 država na svih pet kontinenata, a njegovo poznavanje daje vam direktan pristup izuzetno bogatoj kulturnoj i profesionalnoj raznolikosti.

BiH se suočava s velikim odlivom mozgova. Može li kulturna saradnja koju Institut nudi biti razlog da neko ostane? Postoje li priče o mladim ljudima koji su kroz Vaše stipendije i projekte pronašli put da grade karijeru ovdje, a ne u Parizu?

– Iskreno se nadam da će to biti slučaj. U suštini, to je smisao gotovo svega što radimo: doprinijeti tome da život ovdje bude takav da lokalno stanovništvo, a naročito mladi, nemaju potrebu napuštati svoju domovinu. Srećom, postoji mnogo pozitivnih primjera, poput Lejle Mazlić, koja je studirala u Francuskoj zahvaljujući stipendiji Vlade Francuske, a danas je jedna od najuspješnijih novinarki u zemlji. Tu je i Mario Čule, koji je studirao enologiju u Bordeauxu zahvaljujući stipendiji Vlade Francuske, a danas vodi jednu od najuspješnijih vinarija u Hercegovini zajedno sa svojim ocem, nedaleko od Mostara. Važno je naglasiti da je jedan od ključnih uslova za dodjelu stipendije upravo namjera povratka u Bosnu i Hercegovinu.

 Svjedoci smo da se u budžetima širom svijeta prvo režu sredstva za kulturu. Kako uvjeriti bh. Vlasti, ali i francuske partnere, da investicija u jednu izložbu ili stipendiju vrijedi više od desetine političkih sastanaka?

– Kultura, poput neformalnih ljudskih interakcija, ostavlja dubok trag, ona nas mijenja, čini da napredujemo i suštinski nas obilježava. Omogućava nam da razvijamo naše međusobno razumijevanje, da dijelimo osjećaje i pobude, ideje, navike i iskustva tako što učimo jedni o drugima i možemo se staviti u poziciju drugoga čime razvijamo empatiju i suživot. Politika prolazi – kultura ostaje.

Kao savjetnica, kako balansirate između Sarajeva kao centra i manjih gradova u BiH? Postoji li neki skriveni dragulj bh. kulture izvan glavnog grada koji vas je posebno impresionirao?

– Upravo ta ravnoteža jedan je od mojih prioriteta. U svemu nam posebno olakšavaju posao naši ogranci u Mostaru i Banjoj Luci, ali i snažna mreža partnera širom zemlje, koju nastojimo održavati u kontinuitetu, pošavši od Centra za savremenu umjetnost KRAK u Bihaću, kojim izvanredno rukovodi Irfan Hošić, preko Doma kulture u Bileći, koji direktor Lazar Gnjato svojski nastoji dinamizirati, pa sve do osnovnih i srednjih škola u kojima se uči francuski u Bijeljini i Tuzli, Biblioteke u Brezi, Udruženju Uril u Brčkom i Univerziteta u Zenici, te brojnih drugih koje nisam uspjela spomenuti.

Tokom svojih putovanja i susreta otkrila sam zaista posebna mjesta. Izdvojila bih divni Dom kulture u Bileći, čiji šarmantni retro kafić mogu koristiti njegovi građani, zatim Društveni centar u Konjicu, čiji nacrt je radio arhitekta Josip Joze Osojnić, koji stanovništvu stavlja na raspolaganje kino dvoranu, galeriju, dvije pozorišne sale, vanjski prostor za pozorište, pozorišni kafe-bar, te bih naposlijetku, premda je lista već duga i znam da ima još dragulja koje trebam otkriti, istakla i galeriju Šimun u samostanu Dubrave kod Brčkog, koji čuva impresivnu kolekciju savremene bosanskohercegovačke umjetnosti i zaslužuje da bude bolje održavan i cijenjen.

Kultura, poput neformalnih ljudskih interakcija, ostavlja dubok trag, ona nas mijenja, čini da napredujemo i suštinski nas obilježava. Omogućava nam da razvijamo naše međusobno razumijevanje, da dijelimo osjećaje i pobude, ideje, navike i iskustva tako što učimo jedni o drugima i možemo se staviti u poziciju drugoga čime razvijamo empatiju i suživot. Politika prolazi – kultura ostaje.

Vi niste samo diplomatkinja u uredu, Vi ste direktorica koja mora biti među umjetnicima/cama i studentima/icama. Šta je najteža lekcija koju ste naučili o bh. mentalitetu pokušavajući implementirati neki francuski model rada?

 –Ne znam da li postoji jedinstven ‘francuski model rada’. Ono što sam, međutim, primijetila jeste da predstavnici međunarodne zajednice često dolaze s uvjerenjem da su njihovi prijedlozi unaprijed očekivani i poželjni. Takav pristup, pogotovo imajući na umu svo iskustvo vezano za historiju kolonijalizacije, nema uporišta. Nastojim davati prijedloge koji proizilaze iz dijaloga s lokalnim organizacijama, mladima i umjetnicima, te nastojim uspostavljati saradnju i partnerstva koja odgovaraju njihovim očekivanjima i potrebama, kao i našim prioritetima.

S obzirom na to da izvrsno govorite bosanski, kažu da čovjek s novim jezikom dobije i novu dušu. Postoji li neka fraza ili koncept u našem jeziku koji Vam je pomogao da bolje razumijete mentalitet ljudi ovdje, a koji ne postoji u francuskom? Postoji li neki pojam ili osjećaj u bh. kulturi koji ste pokušali objasniti kolegama u Parizu, ali ste shvatili da se on mora doživjeti u Sarajevu?

– Postoje dva izraza koja sam naučila, a koji su mi pomogli da bolje razumijem svoje kolege i saradnike, a istovremeno su mi podsjetnik da je za kvalitetan zajednički rad potrebno strpljenje kako bi se postigli dugoročni rezultati. To su izrazi polako i korak po korak. A da se nadovežem na Vađe drugo pitanje, radije bih izdvojila jedno iskustvo: složenost institucionalnog sistema Bosne i Hercegovine, njegove posljedice, osjetljivosti i nužnost da se prihvati određeni nivo nelogičnosti koje proizlaze iz bliske prošlosti. To su stvari koje je neophodno razumjeti da biste ovdje radili, ali ih je izuzetno teško objasniti nekome ko ih nije lično doživio.