Imperator Furiosa je Ripley nove generacije

Jeste li gledali Mad Max: Fury Road? Niste? Gledajte. Jedan od rijetkih filmova koji me ove godine svojim šarmom pozvao u kino. Prije no što sam uglavio svoju stražnjicu u ugodnu fotelju Meeting Pointa, o filmu sam znao sljedeće: novi Mad Max je Tom Hardy i na filmu radi George Miller, kreator originalne niskobudžetne trilogije koja je proslavila Mela Gibsona. Nisam gledao trailere, nisam gledao fotografije.

Mad Max: Fury Road je furiozan akcijski film. Vizuelno neodoljivo i zvučno fantastično djelo. Broj eksplozija kojih se ne bi postidio ni Michael Bay, s tim što su Millerove eksplozije urađene sa stilom, smislom i ukusom, napravljene da budu spona između određenih dijelova priče. Atmosfera je stripovska, u trenucima naivna s razlogom da prikaže na kakve niske grane je spala ljudska rasa. Određeni segmenti filma izazivali su u meni osjećaj dosade, pa sam kasnije čak i uspio napisati spisak stvari koje me nisu impresionirale. No bio bih pregrub kada bih rekao da je Mad Max: Fury Road išta manje od dobrog djela i pravog filmskog spektakla dvadeset i prvog vijeka.

U čudu sam se našao tek nekoliko dana kasnije nakon gledanja filma, kada su atmosfera sulude borbe na život i smrt i lučenje adrenalina izazvano gledanjem počeli kopniti u mojoj glavi. Jedna slika nije prestajala sijati punim sjajem siromašne palete boja postapokalipse: slika Furiose.

Charlize Theron u filmu glumi Furiosu, jednu od najvjernijih članica vojske Immortan Joea. Immortan Joe je sadista kojeg je kreirala postapokalipsa, tumorima okićen luđak, sociopat koji je uspio izgraditi kult ličnosti, uvjeren u svoju dobroćudnost. On je robovlasnik u pravom smislu te riječi – u zarobljeništvu drži pet žena koje su njegovo seksualno roblje, a njemu najdraža Angharad trudna je sa djetetom koje je začeto kao plod konstantnog silovanja.

Furiosa dobije zadatak da predvodi konvoj do mjesta koje se zove Gas Town u kojem se trebaju opskrbiti benzinom i vratiti u Citadelu. Međutim, Furiosa mijenja plan i skreće sa rute, te Joeu ne treba puno da shvati da nešto nije u redu. Kada uvidi da njegovih pet supruga nedostaje, kreće divlja potjera za odmetnutim konvojem čija predvodnica želi pet žena spasiti od manijakalne tiranije i poniženja i odvesti ih u mitsko Zeleno mjesto, gdje je zemlja plodna i odakle je, ispostavit će se, i sama Furiosa oteta prije, cirka dvadeset godina.

 

 

Pobješnjel…a Furiosa

Kako odmiče radnja, neće vam biti teško shvatiti da je Mad Max glavni lik samo u naslovu filma. Postoji više razloga za ovakvu poziciju, a dva su dominantna. Hardyijev lik je siromašan, ničim poseban, te herojske osobine u njemu nisu dovoljno jake da bi se emotivno povezali sa njim. Njegova unutrašnja borba sa demonima prošlosti predstavljena u vidu sjećanja i povremenih halucinacija nije dovoljno intimna da nam bude stalo do nje, prvenstveno zbog činjenice da ne znamo (iako pretpostavljamo) na osnovu prošlih dijelova franšize koga je Max izgubio i kakvi u kakvim je odnosima bio sa onima kojih više nema.

S druge strane, Furiosa je uistinu, uistinu, UISTINU dobro napisan lik. Njena borba dešava se u sadašnjosti, zahtijeva konkretnu akciju, rješiva je uz pomoć djelovanja u određenom vremenu i prostoru. Samim tim, lik Furiose je opipljiv, stvaran, konkretan, dok je lik Maxa više u domeni pomoćnika kakav je Java bio Marti Misteriji. Što je najvažnije, lik Furiose na pravi način odbacuje poimanje ženskog spola u akcijskom filmu.

Poprilično je jasno da je u filmskom svijetu, pogotovo u domeni akcijskog i horor filma, položaj ženskih likova uvijek robovao pravilima na neki način. Nije važno na koji način su pravila bila postavljena, da li je žena preuzimala ulogu prve žrtve, protagonistice ili ubice, postojali su određeni kanoni koji se nisu rušili.

O teoriji spola u filmu rečeno je jako mnogo i iz usta mnogo pametnijih od mene. Knjiga Muškarci, žene i motorne pile: spol u modernom horor filmu američke profesorice Carol J. Clover je dobro štivo za početak. Isto je izrodilo i teoriju posljednje djevojke, odnosno kanona u kojem se posljednja djevojka sreće sa ubicom u finalnom konfliktu filma, pobjeđuje i živi da nastavi pričati priču, te se tu zapravo dešava pomjeranje perspektive gledateljstva – iz perspektive ubice u perspektivu heroine.

Furiosa zasigurno nije posljednja djevojka, ali je krase predivne karakteristike koje napokon na pravi način stavljaju ženu u sferu akcijskog filma. Za početak, iako na prvi pogled ne mora izgledati tako, lik Furiose ne podliježe pod teretom klišea i očekivanja publike koje je industrija zabave nametnula i pod kojima se lomi posljednjih nekoliko godina.

Kako su godinama rasli decibeli feminističkog glasa, proizvođači zabave zaključili su da su svijetu potrebne akterke, ženski likovi koji će kroz film, video igre i ostale formate zabave zadovoljiti potrebe ljudi za heroinama. No kao što je teško kreirati dobrog, jakog muškarca, još je teže kreirati i na površini burnog mora stereotipa zadržati ženski lik.

 

 

Moj problem sa većinom ženskih likova i razlog zbog kojeg se u 99,99 posto slučajeva ne poistovjećujem sa ženskim likovima ne leži u posjedovanju drugačijeg anatomskog seta, već u činjenici da su ženski likovi veoma često i nezasluženo napisani krajnje naivno, plitko i bezlično. Čak ni žene koje kreiraju likove ne izbjegavaju tu sumornu zamku, već upadaju u nju, projicirajući svoje vizije ženskih likova po aršinima stereotipa.

Uvijek postoje određeni set problema koji junakinje čini iščašenim i neuvjerljivim – jake, pa se slome na kraju. Toliko jake da izlaze iz domene psihologije ljudskih bića. Slabe na krajnje nekarakteristične načine i u potrazi za neuvjerljivim katarzičnim raspletom. I meni najdraža kategorija ženskih likova koju obožavam mrziti – heroine sa pretjeranim, nerealnim seksipilom ili seksipilom koji se pojavljuje u posljednjem trenutku i najčešće manifestira kao krupni kadar jednog dijela stražnjice junakinje u takozvanom ameriken kadru (ako ste gledali ijedan western, znate taj kadar). Prihvatanje tako napisanih ženskih likova moglo bi se na neki način poimati kao kad ti neko kaže da bi trebao biti kao feminista zadovoljan ženom na vlasti, a ta žena je Semiha Borovac.

 

Trojanski konj feminizma… i slične nebuloze

Malo nakon premijere novog filma iz Mad Max franšize, internetom se munjevito proširila priča da se radi o striktno feminističkom filmu. Činjenica da je George Miller sarađivao sa autoricom Vagininih monologa Eve Ensler na kreiranju Furiose, odnosno rješavanju određenih problema pri kreiranju ženskih likova u filmu, dala je vjetar u leđa samoprozvanim borcima za pravdu da Millera i njegovo djelo osude još više i stave na ‘sramni’ tron.

Jedan od najglasnijih, ne vlastitim intelektom, već činjenicom da 95 posto komercijalnih medija i ne vode baš pametni ljudi je meni do trenutka pisanja ovog teksta apsolutno nepoznat američki autor Aaron Clarkey. Njegov tekst objavljen na neomaskulitetnom portalu Return of Kings je vrhunac komedije i neutemeljenog blebetanja. Navedeni jednako nepoznati portal vodi tridesetpetogodišnji Roosh V koji sebe naziva umjetnikom barenja i autor je vodiča Bang koji bi trebao muškarce prirodno nenadarene za komunikaciju sa ženama podučiti kako da stupe u komunikaciju koja neumitno vodi do spolnog odnosa, a sve to koristeći određene rečenice koje u ženama pokreću okidače van sfere logike i zdravog razuma. Mislim da je već jasno o kakvom se profilu ljudi radi.

Članak objavljen na ROK-u je koncentrat očiglednog bijesa usmjerenog ka liku Furiose. Film se naziva trojanskim konjem feminizma, feminističkom propagandom, guranjem feminizma niz grlo i porukom da mlade žene trebaju izgledati i ponašati se kao Furiosa, a ne Sophia Loren.

Ovaj tekst, nepažljivo konstruisan kao poruka bojkota, velikom je brzinom prenešen širom svijeta – od Timea do Guardiana, Vicea do AV Cluba, mediji su prenosili poruku uz nepotrebno kačenje epiteta aktivisti za prava muškaraca autoru teksta. Odjednom je poruka bojkota zahvaljujući medijima proširena na nivo poluoficijelnog stava muškog roda gdje su muškarci dovedeni na nivo ugroženih divljih zvijeri kojima se podvaljuje fašizam žena pod velom akcijskog besmisla.

 

Propaganda ili neutemeljeni strah?

Donekle, ako se zaista potrudim, mogu izmisliti šta bi moglo smetati predstavnicima neomaskuliteta, kako već autori ROK-a nazivaju svoj pokret. Treba biti realan i primijetiti da su određene scene u filmu stripovski prenapuhane i pretjerane. Žena zainteresirana za oružje može bolje ciljati od muškarca zainteresiranog za oružje, ali napuhana je scena u kojoj Furiosa koristi Maxovo rame kao ležište za snajpersku pušku. Da takav zvuk odjekne nekoliko centimetara od uha, Max bi imao velikih problema sa sluhom, a ne samo petosekundni tinitus. Činjenica da je Furiosina titula muškog roda umjesto ženskog (imperator umjesto imperatrix) je možda još jedan razlog da se momci boje – ipak većina nas danas živi u carstvima gdje shvatamo koliko je važno da car kao figura autoriteta bude nedodirljiv.

Sve im mogu oprostiti, ali iskrivljavanje istine i laž ne.

JAKO, JAKO (toliko jako da sam morao ukositi i boldirati slova) sam osjetljiv na bilo kakvu vrstu propagande. Kada mi neko kaže da sam ‘bijeli muškarac’ i da ‘imam privilegije’, a moja jedina privilegija je da imam zdravstveno na birou koje srećom ne koristim, dobijem osip od naučenih i izbiflanih rečenica iz prevedenih vodiča za socio-političke ratnike i ratnice. Do te mjere ide moja osjetljivost da sam pomno birao da se nikad ne miješam sa NGO udrugama i političkim partijama, te sam odlučio da se prijavim da pišem za OneWorldPlatform.net nakon što sam studiozno proučio ono čime se OWP bavi i nakon što sam uvidio da se radi o konkretnim, dobro osmišljenim akcijama iza kojih mogu stati i koje mogu potpisati svojim punim imenom i prezimenom.

Baždaren tako osjetljivo, nisam osjetio da Mad Max: Fury Road i u jednom trenutku propovijeda, pametuje, gura bilo šta bilo kome niz grlo. Ne znam kako će različiti ljudi poimati različite aspekte Fury Roada, ali ja sam naprosto uživao u Furiosi. Ne na životinjskom, bazičnom, seksualnom nivou, već u tome da je napokon napisan lik koji na određene načine utjelovljuje sve ono što ja želim vidjeti u ženama. Želim se u životu okružiti snažnim, svojeglavim, upornim, odlučnim ženama, tankerima koji neće potonuti. Nemam vremena za uvjeravanja, muško-ženske odnose kako ih opisuju i prikazuju praznoglavi produkti pop industrije kakvi su Cosmopolitan i Seks i grad. Imam kćerku i da, želim da bude Furiosa prije no Sophia Loren, iako je izbor u potpunosti na njoj.

Furiosa je zaseban, dobro konstruiran lik, plod mašte, baš kakav je i Mad Max. Ali sigurno nije trojanski konj feminizma jer u filmu niko nije uništio lik Mad Maxa i na njegovim kostima podigao spomenik Furiosi. Film se ne zove Mad Maxine. Zamjeriti Milleru na njegovoj viziji koju je kreirao skoro četrdeset godina je ravno mentalnom samoubistvu i ugrožavanju njegove umjetničke slobode.

Na kraju krajeva, isti Miller je kreirao i sasvim sporedne i generalno nevažne likove Maxove žene i djeteta čija su postojanja i smrti služili samo kao gorivo za sagorijevanje njegove osvete sedamdesetih. Znate li kako su mu se zvali sin i supruga? Znam da ne znate. Sprog (što je sleng za dijete u Australiji, Kanadi i Velikoj Britaniji) i Jessie.

Ako vam ne smetaju ubijeni likovi djeteta i majke, te tu podržavate priču o slobodi izraza, ne vidim zašto bi vam mogla zasmetati stopostotno invalidna ženska osoba, mišićave tjelesne konstitucije koja u strogom suludom patrijarhatu budućnosti odlučuje da bude ratnica, a ne seksualna radnica, da vozi modificirani šleper porijeklom iz Češke Republike i razbija zube svakome ko joj stane na put.

 

Da li je MAD MAX: FURY ROAD feministički film?

Kako se film bliži kraju i dva sata jurnjave završavaju trijumfom Furiose i padom režima Immortan Joea, svima koji žele da povežu dva i dva na logičkoj osnovi je i više nego bolno jasno da Mad Max: Fury Road nije feministički film.

Hipijevski stilizirane Vuvalini ratnice, čuvarice Zelenog mjesta koje na kraju filma nemaju šta čuvati ginu od muške ruke kao pokošene. Immortanove robinje, seksualne radnice, sve odreda neprirodno seksualizirane žene za situacije u kojima se nalaze više služe kao simboli čednosti nego osobe, lajtmotiv Furiosinih akcija i ponašanja. Max u ključnom trenutku filma donosi odluku koja vodi Furiosu u pobjedu, a u finalu, opet je Max taj koji odlazi u suton i time grabi prijekopotrebni cool faktor vuka samotnjaka. Previše je proturječnih elemenata da bi se film mogao nazvati feminističkom porukom zakukuljenom u muški film.

Mad Max: Fury Road je kao prvo i posljednje akcijski film koji puca na ljubitelje i ljubiteljice moderne produkcije i akcijskih segmenata – poznajem jednak broj muškaraca i žena koji vole i prvo i drugo. Moja životna partnerica više je uživala u akciji ‘muškog’ filma i rasčlanjivanju tehničkog aspekta istog nego ja, na primjer. Činjenica da je Miller razgovarao sa Eve Ensler ne čini film feminističkim, već čini Millera zainteresiranim i za drugu stranu priče i vizionarom koji posjeduje određene ideje i njuh da shvati gdje mu priča curi.

Lik Furiose, s druge strane, sija kao najsjajnija zvijezda ionako dobrog filma. Moje posljednje sjećanje na uistinu autentičan ženski lik seže sve do Osmog putnika i Ripley koja je bila živi armirani beton od glave do pete. Furiosa je Ripley nove generacije – lik koji svojim postojanjem krši iščašene normative kreiranja likova, a koji je više nego očigledan šamar autorima i autoricama ženskih likova koji više djeluju kao privjesci nego protagonistice ili antagonistice.

S druge strane, muškarci kojima identitet i integritet ugrožava snažan filmski ženski lik, trebali bi ozbiljno poraditi na faktoru samopouzdanja…

preuzeto sa Ženska posla / Arnel Šarić Šaran