Čitav životni vijek Tima Hadžimusić provela je u trgovini. Radila je kao trgovkinja i kao poslovođa. Minimalno osam sati dnevno, a često i sat, dva i više prekovremeno.
Radna sedmica za nju je, u praksi, često bila duža od 40 sati što je zakonski maksimum, ali na platnoj listi nisu se vidjeli prekovremeni sati.
– Kad bih od poslodavca tražila da plate prekovremene sate, pravdali su se da nemaju dovoljan broj radnika i da treba raditi da se namiri taj nedostatak, kaže Hažimusić.
Dnevnik rada je popunjavala u trgovini u kojoj je radila, a nosila ga je u direkciju kompanije. Njen trud za preciznu evidenciju rada bio je uzaludan.
– Kad god bih napisala prekovremene sate, bunili su se. Plaćali su po svome, nikada po stvarnom učinku. Prekovremene sate su trebali plaćati, ali nisu, dodaje.
Neplaćeni rad se udomaćio u sektor trgovine
Trgovina je jedan od sektora u kojem se neplaćeni prekovremni rad ustalio kao normalan i to najviše zbog toga što je broj tih neplaćenih prekovremnih sati tokom proteklih 20 i više godina nebrojiv, kaže to predsjednica Sindikata radnika u trgovini i uslužnim djelatnostima BiH (STBiH) Mersiha Beširović.
– STBiH je svojevremeno upozoravao na činjenicu da je prosječna sedmica u trgovini šest dana po sedam sati dnevno. To je već dva sata prekovremeno svake sedmice koji se čak ni ne vode kao takvi nego se smatraju ‘normalnim radnim vremenom u trgovini’ Radnici dolaze barem pola sata do sat vremena prije otvaranja objekta i isto tako ostaju nakon njegovog zatvaranja, upozorava Beširević.
Sindikat je u 2024. zaprimio ukupno 329 prijava u vezi sa kršenjem radničkih prava, od čega više od 10% slučajeva (37 prijava) odnose se na neplaćen prekovremeni rad.
– Ako tome dodamo i kršenja prava na slobodan dan kao i dane godišnjeg odmora koje bi također mogli dovesti u vezi sa prekovremnim radom koji nije plaćen onda se taj broj penje na 130 slučajeva od njih 329. Neplaćen prekovremni rad je već godinama u top šest problema ovog sektora, dodaje Beširević.
Beširović upozorava da je u pravilu prekovremni rad nije plaćen, te da se on u praksi kompenzira kroz dodatne slobodne dane što opet zavisi od broja radnika u određenoj kompaniji.
– I od toga zavisi mogućnost korištenja i regularnih slobodnih dana. Bitno je naglasiti da ovaj problem neplaćenog prekovremnog rada nije univerzalan. STBIH ima iskustva sa velikim brojem neplaćenih prekovremenih sati npr u maloj trgovini sa pet i manje radnika a isto tako imamo svijetle primjere gdje u velikim hiper i super marketima sa 100 i više radnika nema uopšte prekovremnog rada, kaže Beširović.
Smatra da zasluga za to ide isključivo voditeljima/cama objekata koji odgovorno pristupaju rasporedu radnih sati i organizaciji rada uopšte.
– Sa druge strane, nedostatak radne snage je već odavno ogroman izazov u smislu organiziranja radne sedmice. Ma koliko se protivnici zabrane rada nedjeljom trudili da pokažu kako je to bio pogrešan potez, on je umnogome doprinio da se radna sedmica u tgrovini bolje organizuje, dodaje naša sagovornica.
Prekovremeni rad u novinarstvu se smatra dijelom profesije
Novinar nema radno vrijeme, ovu rečenicu čuo/la je skoro svaki/a novinar/ka koji je od poslodavca tražio naknadu za prekovremeni rad. Na taj način poslodavci romantizuju izrabljivanje i rad duži od onog propisanog zakonom, a zbog specifičnosti radnog vremena, novinari/ke često pristaju na taj narativ.
Među novinarima i novinarkama koji su često radili prekovremeno bez ikakve nadoknade je i Marija, što nije njeno pravo ime, a njen pravi identitet poznat je redakciji. Radila je u nekoliko bh. medijima i kod svih je primjetila istu pojavu – prekovremeni rad se u novinarstvu podrazumijeva.
– Ne samo da je uobičajen, već se često doživljava kao sastavni dio profesije, nešto o čemu se ne pregovara i što dolazi u paketu sa radom u ovom sektoru. U medijima je često prisutna pretpostavka da novinari nemaju radno vreme. To nije samo stereotip koji dolazi spolja, već ga i sami novinari/ke prihvataju. Naučeni smo da je novinarstvo poziv, misija, ljubav, a ne posao. Iza romantizovane slike realnost izgleda dugačije – prekovremeni sati provedeni na terenu ili u redakciji često ostaju nepriznati i neplaćeni, kaže Marija.
Osim vremena provedenog u kancelariji i na terenu, upozorava naša sagovornica, sati provedeni kući za laptopom do kasnih sati ostaju nevidljivi.
– Poslodavci podrazumijevaju da ćemo raditi duže od ugovorenog vremena i da ćemo to raditi bez naknade, iz čiste profesionalne odgovornosti. Novinari/ke, u većini slučajeva to i prihvataju. Od nas se očekuje da budemo dostupni/e 24/7, da budemo prvi na licu mjesta kada se nešto dogodi, da odgovorimo na svaki telefonski poziv i sagovornika i urednika, da zaboravimo na sopstvene granice i umor zarad višeg dobra, dodaje naša sagovornica.
Tokom godina, naučila je da prekovremeni rad u novinarstvu nije izuzetak, već pravilo. Novinari ostaju duže na poslu, a osim naknade najčešće izostane bilo kakvo priznanje tog rada.
– Umjesto toga novinari/ke su preopterećeni/e, potplaćeni/e i izloženi/e nesigurnim uslovima rada. Dokle god se prekovremeni rad bude podrazumijevao, a ne regulisao i plaćao, novinarstvo će ostati profesija u kojoj se mnogo daje, a premalo dobija. Nekoloko godina ranije jedan urednik mi je rekao nešto čega se uvijek sjetim kada pričamo o ovoj temi: Novinarstvo mora biti plaćeno i profitabilno, jer ako nije onda nije posao, dodaje naša sagovornica.
Kako se izboriti za plaćeni prekovremeni rad?
Većina njenih radnih koleginica prećutno je pristala da za prekovremeni rad ne bude plaćena, ali Hadžimusić nije odustajala od svojih prava. Firmu u kojoj je radila tužila je čak dva puta: zbog mobinga, neplaćenog toplog obroka i neplaćenih prekovremenih sati.
– Jednu tužbu sam dobila vansudskom nagodbom, a sada sam nakon šest godina dobila i drugu tužbu, kaže Hadžimusić, trgovkinja u penziji.
Ona preporučuje svim radnicima i radnicama da od svojih prava ne odustaju.
– Ako poslodavac ne poštuje svoje obaveze, tužba je jedini način da ih natjerate da to urade.
Beširović upozorava da plaćanje prekovremenog rada nije garantovano zakonom, iako je njime propisano. Mišljenja je da prekovremni rad mora biti značajno više plaćen kako bi to bio motiv radnicima da ga prijavljuju i zahtjevaju.
– Nedovoljna naknada za prekovremeni rad u ovom momentu nije motiv da se radnici konfrontiraju sa svojim poslodavcem iako ako gledate godišnji iznos i ako kumulativno posmatrate to su veoma veliki iznosi za svakog pojedinačnog radnika. Oni pak ovo pravo posmatraju na dnevnoj, eventualno sedmičnoj osnovi i vrlo često su skloni da ga ‘poklanjaju’ svom poslodavcu, kaže predsjednica STBiH.
Napominje da Zakon o radu mora biti mehanizam koji će radnicima omogućiti da i ovo kao i druga svoja prava zahtjevaju i štite.
Kontrolni organi su drugi ključni akter u tom procesu, a evidentan je zaokret u radu inspekcijskih organa u odnosu na ono čemu smo svjedočili prethodnih dvije decenije.
– Prvi put radnici/ce sami/e navode inspekcije kao saveznika u borbi za svoja prava i iako je to i dosad bilo oruđe koje su imali na raspolaganju, oni ga po prvi put stvarno i koriste i vjeruju mu. Tu naravno ima još dosta toga da se napravi ali evidentno je da se atmosfera na tržištu rada mijenja. Na kraju, kao i u rješavanju svakog problema, promjena narativa je ono što je neophodno, zaključuje Beširović.
8. mart 2025. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš će ove godine ukazati na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke koje objavljujemo ususret 8. martu posvećujemo njihovim borbama i pobjedama i njima pozivamo sve da ovaj praznik obilježe izlaskom na osmomartovski marš. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.