Mladen Bundalo otvorio DOMUS DIASPORICU u Palazzo Malipiero — bili smo u Veneciji na otvaranju Paviljona BiH

Ko stoji iza paviljona

Komesarka Paviljona je Sarita Vujković, direktorica Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Kustoskinja izložbe je Isidora Živković. Produkciju i organizaciju potpisuju MSU RS i Udruženje Vizart, uz saradnike iz BiH, Srbije, Hrvatske, Francuske i Belgije. Vizualni identitet potpisuje Nemanja Mićević, arhitektonsko rješenje studio KOTO. U timu su i Zoran Galić (produkcija), Petar Sarjanović (dramaturg prostora), Martina Petrović (umjetnički saradnik), Jeanne Debarsy (dizajner zvuka) i Pierre-Louis Cassou (post-produkcija). Nastup je realizovan uz institucionalnu podršku Ministarstva civilnih poslova BiH i Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske.

Izložbu je svečano otvorio ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Borivoje Golubović, ističući značaj kontinuiranog predstavljanja naše umjetnosti na jednoj od najvažnijih svjetskih platformi. Prisutnima su se obratili i komesarka Paviljona Sarita Vujković i kustoskinja izložbe Isidora Živković, naglašavajući važnost teme koju projekt otvara u savremenom društvenom i kulturnom kontekstu.

Svečanom otvaranju prisustvovali su brojni visoki zvaničnici, predstavnici međunarodnih institucija i kulturnih organizacija, među kojima pomoćnik ministrice Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine Suvad Džafić, Federalna ministarka kulture i sporta BiH Sana Vlaisavljević, ministar kulture Republike Srbije Nikola Selaković, prva dama Republike Srbije Tamara Vučić, Siniša Šešum, šef Kancelarije UNESCO-a u Bosni i Hercegovini, Andreja Rihter, predsjednica Foruma slavenskih kultura, kao i direktori i predstavnici brojnih muzejskih i kulturnih institucija iz regiona i Evrope, čime je dodatno potvrđen značaj ovogodišnjeg nastupa Bosne i Hercegovine na Bijenalu u Veneciji.

Mladen Bundalo obratio se prisutnima: Imam emotivnu potrebu i odgovornost da vam se zahvalim svima što ste došli ovdje i da se zahvalim Muzeju savremene umjetnosti na povjerenju. Zaista je poseban osjećaj predstavljati jednu zajednicu, jednu zemlju, jedan pejzaž, jedan prostor u kojem sam odrastao i oblikovao se kao osoba i kao umjetnik. Pozivam vas da posjestite ovaj prostor kao vaš dom, kao produžetak vašeg doma, kao neki meta dom, unutar koga možda možete pronaći, ali i postaviti neka pitanja koja nisu bila tako očigledna. Pozivam vas u ovaj prostor kao prostor dijaloga i da postavite pitanja između odnosa između zajednice koja je u BiH i zajednice koja trenutno boravi van zemlje, dijaspore — i da mi zajedno činimo snagu jednog kulturološkog prostora i možemo da uradimo puno zajedno. Kao svaki dobar dom, i mi imamo gosta u jednoj sobi u kojoj smo ugostili jednog umjetnika iz Burundija, s kojim ja radim dosta zajedno u Briselu, zove se Chris Armel Iradukunda, a njegov rad je ‘God Bless the United States of Aliens’.

Isti čovjek, drugačiji zid

Postoji jedan podatak koji ovo otvaranje čini nečim više od protokolarne večeri s proseccom. Mladen Bundalo je 2007. s kolektivom TAČ.KA posjetio Bijenale i suočio se s činjenicom da je BiH jedina evropska zemlja bez zvaničnog nastupa. Umjesto peticija i apela institucijama, napravili su kartonsku tačku promjera 80 centimetara, obojili je u crno, i počeli je postavljati na radove nekih od najistaknutijih izlagača toga Bijenala. Akciju su nazvali Imaginarni paviljon Bosne i Hercegovine. Projekt se razvijao do 2011. i rezultirao je jednom anketom u Veneciji koja je dala rezultat koji vrijedi uokviriti: ni jedan od više od četrdeset nasumično odabranih posjetitelja i kustosa nije znao da BiH nema vlastiti paviljon. Svi su bili sigurni da su ga vidjeli negdje.

Isti taj Bundalo je večeras stajao unutar Palazzo Malipiera. Nije to sentimentalni obrat. To je prosto logika dugog trajanja.

Cijelu priču o tome kako je BiH uopće stigla do stalnog prisustva na Bijenaleu — od videoprezentacije iz opsjednutog Sarajeva 1993. do kartonske tačke i Šejle Kamerić na Campo Santo Stefano — ispričali smo u velikom historijskom pregledu Paviljona BiH.

Domus Diasporica

Šta je uopće Domus Diasporica i zašto baš sada? Projekt razvijan godinama kombinira film, fotografiju, crtež i prostorno-specifične instalacije oko jednog centralnog arhiva — privatnih dnevnih soba bh. dijaspore. Bundalo je ljude koji žive u inostranstvu pozvao da pošalju fotografije svojih enterijera i postanu dio izložbe. U velikom intervjuu za FBL, Bundalo je objasnio zašto mu je ova tema postala neophodna: procjenjuje se da 50% ljudi koji su rođeni u BiH više ne živi tamo. Samo po sebi to je nevjerovatno, to su migracije historijskog značaja. Ali je još nevjerovatnije da se jednom takvom fenomenu društvo ne posvećuje sistemski. U javnom diskursu nedostaju ozbiljna promišljanja o tome zašto ljudi odlaze, koji su efekti toga, i kako održati vezu između dijaspore i zavičaja.

Polazište je lično iskustvo, Bundalo živi u Briselu, potiče iz Prijedora, ali projekt ne ostaje zatvoren u autobiografiji. Dom je okvir unutar kojeg istražuje različite teme koje imaju veze s domovinom, migracijama, pripadanjem i životom u dijaspori. Fotografije dnevnih soba u postavi ne traže nostalgiju niti nude egzotiku odlaska. One postavljaju jedno precizno pitanje: šta ostaje od doma kada dom više nije tamo odakle si krenuo?

Ključna koncepcija projekta je ono što i Bundalo i kustoskinja Živković dosljedno nazivaju višedomnošću. Važna okosnica izložbe je odbacivanje doma kao datosti i prihvatanje mogućnosti da više prostora tokom života, čak i istovremeno, mogu imati taj status. Boraveći u prostoru, mi ga oblikujemo i od njega stvaramo dom. Taj pojam nije romantizacija lutanja, on je odbijanje da se odlazak čita isključivo kao gubitak. U saglasju između društvenog konteksta i konceptualizacije ideje višedomnosti stvara se tonalitet koji prevazilazi traumu i gubitak, a migracije tumači kao integralno iskustvo čovjeka.

Palazzo koji diše kao stan

Postavka nije zamislila Palazzo Malipiero kao neutralnu bijelu kutiju. Prostor inače ima dvojaku funkciju, koristi se i kao izložbeni prostor i kao prostor življenja. Namjera je bila da se očuva element stanovanja i da postavka funkcionira kao reminiscencija domicilnog iskustva. Orijentalni ćilimi na parketu, drveni stolovi s otvorenim katalozima, prozirne zavjese s projiciranim tekstom — sve to zajedno čini prostor koji istovremeno jest i nije galerija. Upravo kako i dijaspora istovremeno jest i nije kod kuće.

Jedan od emotivno najtežih radova u postavi je Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš, serija fotografija rituala polijevanja vode za sretan put, koji pri svakom Mladenovom odlasku iz Prijedora u Brisel upražnjava njegova baka Rada. Već nekoliko godina Bundalo fotografira ovaj čin, stvarajući od lične priče snažnu sliku odlaska. Ritual koji se ponavlja. Odlazak koji se ne završava.

Kustoskinja Isidora Živković objasnila je kako je trogodišnji rad s Bundalom pretvoren u izložbenu cjelinu, te šta za nju lično znači raditi na projektu koji preispituje sam pojam doma: Rad na izložbi dešava se paralelno sa mojom životnom fazom u kojoj je pitanje pronalaska doma postalo jako važno. Kroz čitanje, razgovore i rad na izložbi shvatila sam da je koncepcija višedomnosti vrlo bliska mojim ličnim iskustvima i da trenutno najbolje oslikava ono što doživljavam kao definiciju biti kod kuće.

Performans: Border Disorder

Nakon svečanog otvaranja izložbe Domus Diasporica, performativni segment projekta unio je novu dinamiku u izložbeni prostor, proširujući njegov narativ izvan postavke. Performans kolektiva Border Disorder, kroz snažan i neposredan izraz, otvorio je pitanja granica, identiteta i kretanja, uvodeći publiku u direktno, iskustveno promišljanje tema koje izložba pokreće. Na taj način izložba Domus Diasporica zaokružuje se kao živo umjetničko iskustvo — prostor susreta, dijaloga i savremenog izraza.

Bijenale koje gori

Domus Diasporica otvorena je u ozračju koje je rijetko i za Veneciju. Ovogodišnji Bijenale nosi temu U molskom ključu (In Minor Keys), osmišljenu od kustoskinje Koyo Kouoh (1967–2025), koja je preminula prije nego što je izložba otvorena. Tema nosi ideju koja odbacuje grandioznost u korist usporavanja, kontemplacije i poetičnosti. U tome je i snaga Paviljona BiH — nenametljiv, suptilan, ali precizan.

No, 61. Bijenale prate turbulencije koje ga čine jednim od najkontroverznije otvorenih u posljednjim decenijama. Devet dana pred otvaranje, članice međunarodnog žirija podnijele su kolektivnu ostavku, predsjednica Solange Farkas te Zoe Butt, Elvira Dyangani Ose, Marta Kuzma i Giovanna Zapperi. Kontekst je bio sasvim jasan, žiri je prethodno objavio da neće razmatrati za nagrade paviljone zemalja čiji su lideri optuženi pred Međunarodnim krivičnim sudom, što je u praksi značilo Rusiju i Izrael, i to u kontekstu odluke uprave Bijenala da vrati ruski paviljon koji je bio zatvoren od početka ruske invazije na Ukrainu 2022. Fondacija Bijenala, nakon ostavke, uvela je Visitors’ Lions — nagrade koje biraju posjetitelji glasanjem umjesto žirija, a ceremonija je premještena s 9. maja na 22. novembar, završni dan izložbe.

Dok se međunarodna art zajednica svađa oko toga čije je prisustvo moralno opravdano i ko ima pravo govoriti u ime koje nacije, BiH u Palazzo Malipiero izlaže rad o tome što se desi kada polovina jednog naroda tiho nestane u tuđinu — bez skandala, bez rezolucija, bez odgovora.