John Galliano i Met odustali od retrospektive: Gdje prestaje odgovornost, a počinje kazna?

Samo mjesec nakon što je Metropolitan Museum of Art najavio veliku retrospektivu John Galliano: Horizons, jednu od najiščekivanijih modnih izložbi 2027. godine, projekt je zaustavljen. Met i John Galliano 31. augusta zajednički su objavili da izložba, planirana za maj naredne godine, neće biti održana kako je planirano. Muzej će naknadno objaviti novu temu proljetne izložbe Costume Institutea i Met Gale 2027.

Galliano je odluku objavio i na svom Instagram profilu, kroz opširan statement koji je ujedno jedini post trenutno vidljiv na njegovom profilu. U njemu je potvrdio da izložba, planirana za maj naredne godine, neće biti održana kako je planirano, te se ponovo osvrnuo na vlastitu odgovornost za antisemitske, rasističke i anti-azijske izjave iz prošlosti.

Odluka dolazi nakon kritika koje su uslijedile poslije prvobitne najave izložbe, prije svega zbog Gallianovih izjava i postupaka iz 2010. i 2011. godine. Upravo je ta epizoda dovela do njegovog odlaska iz Diora i vlastitog brenda, kao i sudske presude u Francuskoj zbog javnih uvreda na osnovu rase, religije, etničke pripadnosti ili porijekla.

Ali reakcije nakon otkazivanja pokazuju da priča više nije samo o onome što je Galliano rekao prije petnaest godina. Ona se pretvorila u mnogo širu raspravu o tome: šta zapravo znači preuzeti odgovornost — i postoji li trenutak nakon kojeg društvo dopušta povratak.

Izložba koja je trebala obuhvatiti četiri decenije Gallianovog rada

John Galliano: Horizons trebala je biti prva velika muzejska izložba koja bi obuhvatila puni opseg Gallianovog stvaralaštva, sve od njegove diplomske kolekcije na Central Saint Martinsu 1984, preko vlastitog brenda i perioda u Givenchyju i Dioru, do Maison Margiela i hvaljene Artisanal kolekcije za proljeće/ljeto 2024.

Met je izložbu prvobitno zamislio, ne samo kao slavljenje jednog od najutjecajnijih dizajnera posljednjih nekoliko decenija, već i kao prostor u kojem bi se otvoreno suočilo s mračnijim dijelom njegove biografije. U prvobitnoj najavi muzej je eksplicitno naveo da će izložba razmatrati odnos između umjetničkog dostignuća, etičke odgovornosti i institucionalnog priznanja.

To je trebalo biti posebno značajno jer su u historiji Costume Institutea samo dva druga živuća dizajnera dobila samostalne retrospektivne izložbe — dizajner Yves Saint Laurent 1983. i dizajnerica Rei Kawakubo 2017.

Iskupljenje se ne postiže jednom izložbom

Galliano je odluku obrazložio dugim saopšenjem objavljenim na Instagramu. Naveo je da, nakon razgovora s Metom i ljudima uključenim u projekt, smatra da je najbolje da izložba u ovom trenutku ne bude održana.

Istovremeno se ponovo vratio vlastitoj prošlosti i naglasio da ostaje odgovoran za bol koju su njegove riječi izazvale, posebno jevrejskoj i azijskoj zajednici. Poručio je i da stvarno iskupljenje ne dolazi kroz izložbu, institucionalno priznanje ili jedan javni gest, već kroz dugotrajan proces slušanja, učenja i ponašanja. Galliano je spomenuo i petnaest godina trijeznosti i oporavka od alkoholizma i ovisnosti, zahvaljujući ljudima koji su ga tokom tog perioda pratili.

Komentari se dijele na tri strane

Reakcije ispod Gallianove objave teško je svesti na jednostavnu podjelu između njegovih branitelja i kritičara. U komentarima koje smo pregledali mogu se prepoznati najmanje tri različite linije razmišljanja.

Prvu čine oni za koje Gallianova odgovornost prema zajednicama koje je povrijedio ostaje centralna. Iz te perspektive, pitanje nije samo može li se priznati njegov dizajnerski značaj, nego treba li velika institucija poput Meta njegov rad izložbom pretvoriti u čin javnog slavljenja. Upravo su slične dileme bile u centru kritika nakon najave retrospektive; dio jevrejskih lidera, političkih predstavnika i donatora javno se protivio projektu.

Drugu grupu čine komentatori koji ne pokušavaju negirati Gallianovu prošlost, ali smatraju da se u ovoj priči izgubila mogućnost oprosta.

Jedna komentatorica koja se predstavlja kao Jevrejka postavlja pitanje u kojem trenutku nekome dopuštamo mogućnost iskupljenja. Drugi komentari upozoravaju da odgovornost bez ikakvog puta prema rehabilitaciji prestaje biti odgovornost i postaje trajna kazna. Pojedini korisnici podsjećaju upravo na Gallianovih petnaest godina trijeznosti i njegova višestruka javna priznanja vlastite odgovornosti.

Takvi komentari ne govore nužno da prošlost treba zaboraviti. Naprotiv, njihovo je pitanje nešto drugo: ako promjena nikada ne može promijeniti način na koji osobu tretiramo, čemu onda uopće služe pokajanje i preuzimanje odgovornosti?

Treća reakcija: ko uopšte mora odgovarati?

Treća linija komentara izlazi iz Gallianovog slučaja i okreće pitanje prema mnogo širem društvenom i političkom kontekstu. Jedan od komentara posebno je upečatljiv upravo zato što Galliana ne oslobađa odgovornosti. Autor piše da cijeni činjenicu da dizajner i dalje stoji iza odgovornosti za svoje riječi, ali potom ukazuje na paradoks: zašto odgovornost postaje mnogo manje urgentna kada se posljedice više ne mjere riječima, nego ljudskim životima — ponekad stotinama hiljada njih?

U komentaru se ne navodi bilo koji konkretan rat ili politički akter, pa bi bilo neprecizno autoru pripisivati neku referencu, međutim, formulacija neminovno širi diskusiju izvan mode i otvara pitanje selektivnosti s kojom institucije i javnost primjenjuju moralne standarde. Autor komentara postavlja pitanje: ko se poziva na odgovornost, za šta, i ko od nje ostaje pošteđen?

Odgovornost i selektivnost moralnih standarda

Ovdje se zapravo otvaraju tri velika pitanja: odgovornost, oprost i selektivnost moralnih standarda. Gallianov slučaj posebno je složen zato što ne postoji jednostavna verzija priče u kojoj dizajner negira prošlost ili tvrdi da nema za šta odgovarati. Naprotiv, i u najnovijem saopštenju on priznaje štetu koju je izazvao i govori o iskupljenju kao nečemu što se dokazuje ponašanjem tokom vremena.

S druge strane, činjenica da se neko kaje ne obavezuje ljude koje je povrijedio da mu oproste, niti instituciju da njegov rad slavi. Muzej ima pravo zaključiti da simbolička težina retrospektive nadilazi pitanje umjetničkog doprinosa. Ali upravo tu nastaje najteži dio rasprave.

Ako se od osobe traži da prizna grešku, snosi posljedice, preuzme odgovornost i pokazuje promjenu kroz vrijeme, mora li postojati tačka u kojoj društvo tu promjenu počinje priznavati? Ako ne postoji, onda koncept rehabilitacije postaje gotovo teorijski.

Met je prvobitno pokušao upravo to pitanje staviti u samu izložbu, najavljujući da neće ponuditi jednostavnu priču o padu i iskupljenju, nego analizirati kako se estetsko dostignuće, etička odgovornost i institucionalno priznanje međusobno sudaraju.

Ironično, otkazivanjem izložbe ta rasprava nije nestala. Samo se preselila iz muzeja na društvene mreže.

I možda je upravo zbog toga slučaj John Galliano: Horizons postao zanimljiviji od same izložbe koja se neće dogoditi. Jer ovo više nije samo pitanje zaslužuje li John Galliano retrospektivu u Metu. Pitanje je, na kraju, da li odgovornost znači da čovjek zauvijek ostaje definiran svojim najgorim postupkom, ili da promjena, ako je stvarna i dugotrajna, ipak mora imati neko značenje.