Mladen Bundalo: Dom nije mjesto – to je borba koju nosimo sa sobom

Bosna i Hercegovina na 61. Međunarodnoj izložbi savremene umjetnosti u Veneciji (Biennale Arte 2026) nastupa s projektom koji adresira njenu najizraženiju društvenu realnost, masovnu migraciju. Umjetnik Mladen Bundalo i kustoskinja Isidora Živković, u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti RS, na čelu sa direkoricom Saritom Vujković, u nacionalnom paviljonu u Palazzo Malipiero, predstavit će projekt Domus Diasporica. Postavka direktno korespondira s kustoskom temom ovogodišnjeg Bijenala, U molskom ključu (In Minor Keys), kustoskinje Koyo Kuoh, koja u fokus stavlja marginalizovane narative i suptilne promjene identiteta.

Dok statističke procjene sugeriraju da skoro polovina populacije rođene u BiH danas živi van njenih granica, Bundalo ovaj fenomen analizira kroz interdisciplinarni pristup, kombinirajući film, prostorno-specifične instalacije i participativni arhiv privatnih enterijera bh. dijaspore.

U intervjuu Bundalo dekonstruira koncept višedomnosti, analizira zašto privatni prostor dnevne sobe postaje polje otpora u stranom administrativnom sistemu, te kritikuje izostanak sistemskog bavljenja fenomenom migracija u javnom diskursu BiH. Od aktivističkih početaka u Prijedoru do briselske adrese, autor nudi uvid u to kako kretanje kroz geografske prostore nepovratno transformira kulturnu i mentalnu mapu pojedinca.

Vaš projekt nosi naziv Domus Diasporica. Često kažemo da je dom tamo gdje nam je srce, ali za ljude u dijaspori, dom je često negdje između, u koferima, u sjećanjima ili u digitalnim arhivima. Da li je za Vas Domus fizički prostor koji pokušavamo rekonstruisati u tuđini, ili je to zapravo psihološko stanje neprekidnog traganja?

– Tema doma vrlo je aktuelna i mislim da je istraživanje ovog fenomena prisutno više nego ikad prije. Ovo polje je postalo vrlo pogodno tlo za interdisciplinarna istraživanja, koja se tiču različitih aspekata fenomena doma i njegove tranformativne uloge. Dom je to neko posljednje mjesto bilo kog represivnog sistema i logike koji treba pokoriti i mislim da svi osjećamo kako se dom pokušava otrgnuti od nas. Shvatam ga i kao fizički prostor i kao mentalno stanje, i jedan i drugi aspekt prostora su jednako važni. Prolaskom kroz prostore mi doživljavamo promjenu emotivnog i mentalnog stanja, što je relevantan proces kada govorimo o iskustvu dijaspore.

Potreba da se bavim domom u mom slučaju motivisana je ličnim iskustvom – od odlaska iz prve, roditeljske kuće, rodnog grada, preko napuštanja domovine i odlaska u inostranstvo i pronalaska vlastitog doma ili mjesta u svijetu. Procesi kroz koje sam prolazio na ovom putu zainteresovali su me da istražujem koncept pripadanja, kretanja i doveli su me do toga da produbim istraživanje značenja kuće ili doma. Dom je, kada govorimo o mom radu i ovom projektu, okvir unutar kojeg istražujem različite teme koje imaju veze sa domovinom, migracijama, pripadanjem i životom u dijaspori.

Postoji li trenutak u kojem migrant prestaje biti dijaspora i postaje domaći? Ili je Domus Diasporica zapravo vječna čekaonica u kojoj se identitet stalno gradi, ali nikada ne dovršava?

– U okolnostima globalizovanog svijeta u kojem živimo postavlja se pitanje koliko su ti pojmovi stabilni. Mislim da je idenitet vrlo fluidan i podložan različitim eksternim uticajima. Svaki odlazak ili napuštanje poznatog i bliskog okruženja je izlazak iz zone komfora, gdje se susrećemo sa novim i nepoznatim. Dijaspora gradi neku vrstu tranzintnog identiteta, jer su izlazak iz zone poznatog i prolazak kroz prostore mnogo češći. Proces odlaska ne tumačim nužno kao potrebu transformacije ka nekom stabilnom entitetu, mislim da je ta unutrašnja transformacija mnogo važnija, kao i nova iskustva i prilike koje nam donose rast i razvoj. Ono što je za mene postalo važno u kontekstu ove teme jeste ideja višedomnosti, u kojoj dom ne mora biti fiksna kategorija. Dom nije datost i mi smo ti koji učestvujemo u procesu njegovog stvaranja i transformacije. Svaki prostor u kojem provodimo vrijeme može da ima obrazac doma.

Ako posmatramo život u dijaspori isključivo kroz motiv čekaonice to može biti vrlo zastrašujuće. Zbog toga mi je ideja višedmnosti važna, jer pokazuje da odlazak ne podrazumijeva trajno čekanje i da ne ostajemo nužno bez doma, koji ostaje za nama, već imamo priliku da pronađemo novi, da transformišemo neki novi prostor, bez obzira gdje se nalazili.

BiH je decenijama zemlja odlazaka. Vi ste porijeklom iz Prijedora, a živite u Briselu. Predstavljajući Bosnu i Hercegovonu u Veneciji, da li osjećate da predstavljate državu unutar njenih granica ili onu nevidljivu BiH koja je rasuta širom svijeta?

– Tokom studentskih dana i na počecima svoje karijere bio sam dio umjetničke grupe Tač.ka, gdje sam zajedno sa svojim kolegama polemisao i bavio se pitanjem učešća Bosne i Hercegovine na Venecijanskom bijenalu. Zbog toga mi je bilo zanimljivo kada sam dobio poziv da, toliko godina kasnije, budem predstavnik i učestvujem na ovoj manifestaciji. Svakako, ovo je jedan veliki izazov, ali i zadovoljstvo i čast. Drago mi je da je Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske prepoznao potencijal ove teme i mog rada i da smo ušli u projekt organizacije Paviljona Bosne i Hercegovine, sa zajedničkim entuzijazmom i povjerenjem u ovaj projekt.

Vjerujem da će izložba, iako govori o iskustvu dijaspore, biti vrlo čitljiva i ljudima koji možda nisu direktno povezani sa njom. Ona predstavlja sve nas, gdje god da živimo, ali mislim da je jednako važna da kroz nju stvorimo siguran prostor za kontemplaciju, diskusiju, polemiku – prostor u koji će svako biti dobrodošao, bez obzira na kontekst ili državu iz koje dolazi.

Ono što je za mene postalo važno u kontekstu ove teme jeste ideja višedomnosti, u kojoj dom ne mora biti fiksna kategorija. Dom nije datost i mi smo ti koji učestvujemo u procesu njegovog stvaranja i transformacije. Svaki prostor u kojem provodimo vrijeme može da ima obrazac doma. Ako posmatramo život u dijaspori isključivo kroz motiv čekaonice to može biti vrlo zastrašujuće. Zbog toga mi je ideja višedmnosti važna, jer pokazuje da odlazak ne podrazumijeva trajno čekanje i da ne ostajemo nužno bez doma, koji ostaje za nama, već imamo priliku da pronađemo novi, da transformišemo neki novi prostor, bez obzira gdje se nalazili.

Pozvali ste ljude da Vam pošalju fotografije svojih dnevnih soba, onog najintimnijeg mjesta gdje se skidaju sve socijalne maske. Dnevna soba u dijaspori često je jedini prostor nad kojim osoba ima potpunu kontrolu u stranom svijetu. Kako se osjećate kao kustos tuđih života ili je to čin radikalnog povjerenja ili, na neki način, umjetnička voajerska intervencija u privatnost migracije?

– Ono što nam je bilo zanimljivo u vezi sa ovim radom jeste poigravanje sa idejom stvaranja arhiva koji bi objedinio sve te ljude koje spaja činjenica da pripadaju dijaspori. To razmišljanje o stvaranju nekog zajedničkog prostora bila je početna tačka ove ideje. Kako je dom važan aspekt u istraživanju dijasporskog iskustva odlučili smo se da pozovemo sve ljude koji žive u inostranstvu da doprinesu ovom projektu i pružajući fotografije svojih dnevnih soba postanu dio Paviljona Bosne i Hercegovine na Bijenalu u Veneciju. Ne bih ovdje zauzimao poziciju ni kustosa ni voajera, ne postoji moja intervencija u ovim prostorima, a ljudi doborovoljno odlučuju da li će doprinijeti ovom projektu.

Dom posmatraju njegovi ukućani i taj susret je jedan čitav svijet i uzajamno priznanje. Mi ćemo imati priliku da vidimo isključivo vrh tog ledenog brijega, ali i to je ogromno. Fotografije nam direktno prikazuju kako ljudi doživljavaju prostor doma, koji su im predmeti važni, kako oni taj prostor kreiraju i od njega prave svoj dom, ali nam takođe daju povjerenje da posjetimo njihove unutrašnje planete i sigurna mjesta.

Šta očekujete da ćete vidjeti u tim sobama? Da li tražite bh. tragove, poput heklanih miljea ili tragove asimilacije koji govore o tome kako polako postajemo neko drugi?

– Vratio bih se na ideju doma i njegove transformativne moći, prostora stvaranja i izgradnje, u kojem se reflektuju brojna iskustva. Ne bih stoga rekao da tragamo za nekim bh tragovima, već da želimo da kroz domove prikažemo raznolikost dijasporskog iskustva. Nadovezao bih se na prethodni odgovor, ovo je prije svega arhiva koja stvara zajednički prostor za sve one koje pripadaju dijaspori. Nova iskustva nas u svakom slučaju mijenjaju i preoblikuju i ta transformacija nije nužno loša, jer ima veliki potencijal da doprinese tome da rastemo kao osobe i oplemenimo sebe i svoj život. Ovdje je u prvom planu princip otvaranja i osjećaj dobrodošlice, svaka fotografija dnevnog boravka je i pružena ruka povjerenja prema posjetiocima, zavičaju, dijaspori, ali i nama kao timu iza paviljona.

Ljudi iz dijaspore su često nevidljivi, oni su statistika, doznake koje stižu poštom ili turisti ljeti. Ovim projektom im dajete lice i prostor. Da li je ovo Vaš pokušaj da dijasporu konačno vratite kući, makar kroz simbolički prostor paviljona BiH?

– Istina je da Bosna i Hercegovina ima brojnu i široko rasprostranjenu dijasporsku mrežu, ali postavlja se pitanje na koji način tu nevidljivost shvatamo. Ako govorimo o uticaju koji dijaspora ima, mislim da postoji veliki kulturološki potencijal ljudi koji žive u inostranstvu. To je naročito vidljivo kada uzmemo u obzir široku mrežu savremenih umjetnika koji pripadaju dijaspori. Mnogi od njih kroz svoje radove i dalje komuniciraju sa domovinom i time se kroz različite aspekte bave njom, ali je i prezentuju u inostranstvu. Ono što je meni važno jeste da kroz svoj rad i ovaj projekt pokušam da razumijem složenost procesa migracija i života u dijasporu. Fenomen migracija je prisutan kroz vijekove, ljudska civilizacija se razvijala kroz kretanje i moj pokušaj je da kroz svoje umjetničko istraživanje pokušam da taj fenomen razumijem u njegovom savremenom kontekstu. Migracije same po sebi nisu nešto što se treba staviti u koš dobrog ili lošeg, kako se to pokušava populistički nametnuti. One su integralno iskustvo čovjeka i potreba kulture kao živog pojma da raste i da se obnavlja.

Venecija je grad koji polako tone, a BiH je zemlja koja se demografski prazni. Vidite li neku mračnu, ali poetičnu paralelu između nestajanja jednog grada u moru i nestajanja jednog naroda u migracijama?

– Migracije i dijaspora su integralno iskustvo čovjeka, mi smo se razvili prolaskom kroz prostor. Ovo što ste naveli zvuči, naročito sa društveno-političkog aspekta, traumatično i čak pomalo zastrašujuće. Sa druge strane, način na koji je današnji svijet ustrojen u velikoj mjeri uslovljava kretanje, bez obzira na razloge i okolnosti. Na fenomenološkom nivou važno je osvijestiti činjenicu da je Bosna zemlja sa najvećim odlivom stanovništva, mislim da 50% ljudi koji su rođeni u BiH ne živi više tamo. Samo po sebi to je nevjerovatno, mislim da se nama dešavaju migracije istorijskog značaja. Ali je još nevjerovatnije da se jednom takvom fenomenu društvo ne posvećuje sistemski. U javnom diskursu nedostaju ozbiljna promišljanja pitanja o tome zašto ljudi odlaze, koji su sve efekti toga, na koji način održati vezu između dijaspore i zavičaja. Od toga je potrebno krenuti da bismo kao društvo mogli da razumijemo značaj i opseg tog fenomena.

Ono što je meni važno jeste da kroz svoj rad i ovaj projekt pokušam da razumijem složenost procesa migracija i života u dijasporu. Fenomen migracija je prisutan kroz vijekove, ljudska civilizacija se razvijala kroz kretanje i moj pokušaj je da kroz svoje umjetničko istraživanje pokušam da taj fenomen razumijem u njegovom savremenom kontekstu. Migracije same po sebi nisu nešto što se treba staviti u koš dobrog ili lošeg, kako se to pokušava populistički nametnuti. One su integralno iskustvo čovjeka i potreba kulture kao živog pojma da raste i da se obnavlja.

U svijetu koji se sve više zatvara i podiže zidove, Vaš rad slavi fluidnost i kretanje. Da li je nomadizam danas jedini preostali oblik istinske slobode ili je to zapravo najveća kazna modernog doba?

– Mislim da je kretanje prije svega neophodan princip proširivanja našeg znanja i rasta naše ličnosti. Ne znam da li to možemo nazvati slobodom ili kaznom, ali očigledno je da taj fenomen vrlo značajan za današnji svijet. Ne bih ni svoje iskustvo nazvao nomadsko, jer na kraju i ja sam u Briselu našao svoj dom i odlučio da ostanem tamo. Pored toga, istorijski gledano, nomadizam je rezultat potrebe zajednice u okviru specifičnog načina života i unutrašnje ekonomije, a ne individualna politička deklaracija svijetu kao u nekim savremenim slučajevima.

Više me zanima samo iskustvo prolaska kroz prostore, kontekste, za koje je moguće da imaju ishodišta u pronalasku stabilnog sidrišta. Što se tiče zidova, zaista je paradoksalno što u eri globalizma, kada smo mnogo bliže jedni drugima, kada su kretanja i ljudi i informacija brži i lakši nego ikad prije, postoji taj trend u kojem dominiraju ideje izolacije i zatvaranja. U takvom paradoksu, potrebno je razgovarati i osvijestiti zajedništvo, vjerujem da je u tome šansa i mogućnost za sve nas.

Na fenomenološkom nivou važno je osvijestiti činjenicu da je Bosna zemlja sa najvećim odlivom stanovništva, mislim da 50% ljudi koji su rođeni u BiH ne živi više tamo. Samo po sebi to je nevjerovatno, mislim da se nama dešavaju migracije istorijskog značaja. Ali je još nevjerovatnije da se jednom takvom fenomenu društvo ne posvećuje sistemski. U javnom diskursu nedostaju ozbiljna promišljanja pitanja o tome zašto ljudi odlaze, koji su sve efekti toga, na koji način održati vezu između dijaspore i zavičaja. Od toga je potrebno krenuti da bismo kao društvo mogli da razumijemo značaj i opseg tog fenomena.

Kažu da umjetnik najbolje vidi svoju domovinu kada se od nje odmakne. Šta ste Vi o BiH naučili u Briselu, a što nikada ne biste spoznali da ste ostali u Prijedoru?

– Iskustvo migracije jeste teško i traumatično i zaista je stresno prolaziti kroz sve te nivoe kretanja i prilagođavanja, naročito u kontekstu administracije. Ali takođe to iskustvo donosi i jednu novu snagu, snagu novog rođenja. Mi smo u situaciji da učimo sve iznova, da učimo jezik, neke društvene norme, a to je zapravo velika radost. Dok učimo i rastemo, dok se razvijamo, osjećamo se živim. Za mene su odlazak i sva ta iskustva koja sam dobio na tom putu izuzetno živa i transformativna. A to ne bih imao da sam ostao.

Što se tiče samog konteksta života u Belgiji, to je zemlja koja ima novca, pa je puno sposobnija da podrži realizaciju i prezentaciju umjetničkih radova. Zanimljivo je, kad ste u dijaspori više od decenije, pa sezonski dolazite u posjetu porodici i prijateljima, imate utisak kao da pregledam neke foto albume. Mislim da je sa tim odmakom, mnogo lakše primijetiti stvari koje se mijenjaju. Meni je ta komunikacija sa domovinom jako važna, da budem upućen, da pratim šta se dešava, jer i moj rad se u velikoj mjeri referiše na taj prostor. Mislim da, u mom slučaju, taj proces učenja i spoznaje na relaciji dijaspora-domovina stalno traje i nadopunjuje se.

Mladene, ako biste Vi morali poslati fotografiju samo JEDNOG detalja iz Vaše dnevne sobe koji najbolje opisuje Vašu ličnu diasporicu, šta bi na toj fotografiji bilo i zašto?

– Globus na šahovskoj tabli sa rasutim figurama. Mene lično užasava osjećaj statusa quo ili stanje preodređene moći i dugoročno raspoređenih uloga. Kulturni status quo me uvijek asocira na grobnicu kulture i takav sam osjećaj imao u Parizu. S druge strane Brisel je zaista jedna razbacana šahovska ploča, izgubljenih i pronađenih figura, figura iz različitih setova, oblika i materijala i ja u toj otvorenosti prihvatanja kreolske kulture vidim slobodu i osjećam život.