Sandy Myhre: Automobilska industrija još uvijek ne razumije žene, ali žene savršeno razumiju automobilsku industriju

Postoji jedan stari trik kojim prodavači automobila pokušavaju privući kupce, izraz one lady owner, jedna vlasnica, koji implicira da je automobil vožen nježno, polako, nikada do granica. Sandy Myhre provela je čitavu karijeru rušeći tačno takve pretpostavke.

Novozelandska automobilska novinarka, osnivačica Women’s World Car of the Year i jedna od prvih žena koje su u pretežno muškom svijetu automobilskog novinarstva zauzele trajno i neprikosnoveno mjesto, upravo je objavila memoare s naslovom koji kaže sve: One Lady Owner: Memoirs of a Motoring Madam. Knjiga je istovremeno oštro društveno svjedočanstvo i lična ispovijest, priča o jednoj ženi, ali i o svim ženama; o automobilima, ali i o onome što automobil oduvijek predstavlja: slobodu, status i pravo da voziš gdje hoćeš, kako hoćeš, bez da ti netko objašnjava gdje je ručna kočnica.

Naslov, priznaje Sandy, nije bio osvetnički čin, ali jest višeslojan. Motoring Madam je i posveta pionirkama ženskog automobilizma, i autoironija, i sitna provokacija upućena industriji koja žene godinama tretira kao sporedne likove u priči u kojoj su uvijek bile protagonistice. Knjiga se otvara i zatvara WWCOTY-jem, izborom koji je 2009. pokrenula gotovo sama, usred globalne financijske krize, s idejom koja se industrijskim lobijima činila ne samo nepotrebnom nego i naivnom. Danas taj izbor broji više od osamdeset novinarki iz cijelog svijeta. I Bosna i Hercegovina ima svoju predstavnicu.

Razgovarali smo sa Sandy o knjizi, o promjenama koje su došle presporo, o elektromobilnosti i o jednom temeljnom pitanju na koje ni ona, ni industrija, ni auto-moto sportovi još uvijek nemaju pravi odgovor.

Sandy, naslov One Lady Owner: Memoirs of a Motoring Madam radi dvije stvari istovremeno nasmijava i pogađa pravo u srž. U automobilskom svijetu izraz one lady owner (jedna vlasnica) klasična je prodajna fraza koja sugerira da je automobil vožen nježno, pažljivo i da nikada nije bio izložen krajnjim naporima. Vi ste, međutim, cijelu svoju karijeru radili upravo suprotno. Vozili automobile do njihovih granica i suprotstavljali se industriji koja vas često nije željela u svojim redovima. Je li ovaj naslov čin osvete ili nešto suptilnije od toga?

– Nisam o tome razmišljala na taj način! Međutim, izraz Motoring Madam bio je referenca na činjenicu da smo mi, žene koje pišemo o automobilima, pomalo poput seksualnih radnica, radite nešto za honorar nakon što vam je prethodno dato nešto drugo, u ovom slučaju automobil. Ima li to smisla? Tu dolazi onaj dio Madam, i to sam rekla pomalo kroz šalu. Neće svi razumjeti tu aluziju, ali ponekad se zaista osjećam kao neka madam koja upravlja kućom automobilizma.

Spomenuli ste da se knjiga prirodno razvila u dublju priču o paralelnoj emancipaciji žena i automobila. U kojem ste tačno trenutku tokom pisanja shvatili da Vaše lično putovanje nije samo memoar, već i ogledalo višedecenijske društvene revolucije?

– Otprilike na polovini knjige pomislila sam: Ovo nije o meni! Ovo je o svakoj ženi na svijetu! To možda zvuči pomalo ambiciozno, ali osjećala sam kao da pišem za sve žene, bez obzira na njihov status ili mjesto u svijetu. Pretpostavljam da je takav osjećaj proizašao iz decenija uključenosti u taj svijet. Drago mi je što se knjiga razvila na taj način, kao neka vrsta prirodne evolucije. A sve to seže do ranih pionirki među vozačicama i automobilskim trkačicama, ono što sam napisala zapravo je svojevrsni hommage njima.

Knjiga počinje i završava pričom o nagradi Women’s World Car of the Year, što je očigledno bio namjeran strukturni izbor. Ali to otvara jedno važno pitanje: da li je WWCOTY vrhunac Vaše karijere ili je sve što mu je prethodilo, svaka testna vožnja, svaki članak, svaka vrata koja ste morali silom otvoriti, zapravo bila dugotrajna priprema za ideju koja je samo čekala pravi trenutak?

– Mislim da je to bio pravi trenutak u vremenu. Niko prije nije došao na tu ideju, a ja sam jednostavno bila tu, kao da sam čekala da se to dogodi, ili se možda dogodilo nekakvom vrstom osmoze. Bila sam jedina koja je podigla ruku i rekla: Ja ću to uraditi! Ali kad danas pogledam unazad, mislim da ste u pravu, bilo je to kao da su sva ona vrata koja sam morala otvoriti silom vodila upravo tome. WWCOTY je postao katalizator za toliko različitih mišljenja i rasprava. Ponosna sam na ono što smo postigli, a Marta García je sve podigla na potpuno novi nivo i značajno proširila njegov utjecaj. Zaista sam ponosna na njena dostignuća.

U knjizi analizirate fenomen koji mnoge žene vrlo dobro poznaju. Kad se odluče da kupe automobil, povedu muškarca sa sobom, ne nužno zato što to žele, već zato što strahuju da ih bez njega neće shvatiti ozbiljno. Gdje zapravo leži problem, u ženama koje su internalizirale osjećaj inferiornosti ili u autosalonima koji su decenijama sistematski stvarali i održavali takav osjećaj?

– Žene su internalizirale osjećaj inferiornosti jer im nikada nije pružena prilika da bude drugačije. Niko im nije rekao: Ti to možeš. A autosaloni su decenijama održavali takav pristup jer jednostavno ne poznaju ništa drugo. Tako su oduvijek radili i, zaboga, tako će nastaviti raditi. Ali! To se ipak mijenja, polako, veoma polako. A WWCOTY je, barem djelimično, zaslužan za dio tih promjena.

Hajde da izvedemo mali eksperiment. Ulazite danas u autosalon potpuno anonimno, bez titule, bez profesionalnog ugleda, bez reputacije koja Vas prati. Koliko bi vremena prošlo prije nego što bi prodavač razgovor usmjerio na boju enterijera i veličinu prtljažnika, umjesto na sigurnosne sisteme, tehnologiju vozila ili njegove vozne karakteristike? Da li Vam se to ikad dogodilo i kako ste reagovali?

– Problem je u autosalonima ili, preciznije rečeno, u muškarcima! Nije riječ samo o autosalonima; isto se dešava i u automobilskom sportu, gdje se žene često osjećaju suštinski inferiorno i moraju se boriti za priznanje. Sve dok muškarci, bilo da su to prodavači u salonima, marketinški menadžeri ili čak direktori automobilskih kompanija, ne počnu prepoznavati žene kao ravnopravne kupce i vozače, neće se mnogo toga promijeniti. Ipak, promjene se dešavaju, mada veoma sporo. A razlog je jednostavan, moraju prodati proizvode. Industrija i sport još uvijek nisu u potpunosti shvatili tu jednostavnu činjenicu.

Današnje automobilsko oglašavanje prepuno je slika samostalnih žena za volanom. Ali je li to stvarna kulturna promjena u razmišljanju uprava i direktora brendova, ili samo hladna, precizna komercijalna računica, s obzirom na to da žene danas utiču na većinu odluka o kupovini automobila ili ih same donose?

– Kao što sam već rekla, ne vidim da je oglašavanje prepuno žena. I dalje ga vidim kao nešto u čemu dominiraju muškarci. Žene zaista donose odluke o kupovini, ali su još uvijek daleko od toga da budu priznate ili čak pohvaljene zbog toga, nažalost, i dalje je to muški svijet.

Vaša istraživanja sežu do žena dizajnerica, inžinjerki i pionirki s kraja 19. stoljeća. Jeste li došli do zaključka da je historija zapravo izbrisala doprinos žena u automobilskoj industriji? I postoji li jedna konkretna žena inovatorica koju ste otkrili, a čije bi ime po svakoj pravdi trebalo biti jednako poznato kao Karl Benz ili Henry Ford — a nije?

– U pravu ste, žene su izbrisane iz historije. Industrija je prestala priznavati žene nakon Drugog svjetskog rata, posebno u SAD-u, gdje su prikazivane u kupaćim kostimima kako prodaju svjećice. Da, postoji jedna žena koju sam smatrala hrabrom, borbenom i liderkom u svom području, a to je Hélène Delangle, poznata kao Bugatti Queen. Uspješno se utrkivala u Evropi i SAD-u, sama je organizirala sponzorstva i vrlo dobro se promovirala — bila je daleko ispred svog vremena. Rođena je 1900., a umrla 1984. I također, Mary Barra. Njen uspjeh u automobilskoj industriji je nešto što se mora priznati i zaista je vrijedno poštovanja.

U knjizi ste namjerno izostavili tehničke analize motora i priručnike za vožnju. Je li to bila intelektualna poruka — dokaz koncepta da automobilsko pisanje može biti duboko analitično, društveno važno i zaista zabavno, bez podlijeganja tradicionalnom boys’ club sistemu kontrole?

– Ne baš kao intelektualna poruka. Kad sam tek počinjala, jedan muškarac mi je rekao da ne mogu pisati o automobilima jer nisam mehaničarka. Ja sam mu odgovorila da ni svi muškarci u Novozelandskom udruženju automobilskih novinara nisu mehaničari!

Vaša knjiga balansira ozbiljnu društvenu analizu s oštrim humorom, pa ću Vas pitati direktno: šta je stvarna kočnica za žene u auto-moto sportu danas? Ako zanemarimo površne simptome, nedostatak vidljivih uzora, manjak sponzorstava, šta je strukturni, korijenski razlog koji i dalje udaljava djevojke od kartinga i jednosjeda? I čija je odgovornost da se to promijeni?

– Iskreno, ne znam tačan odgovor. Mislim da žene same trebaju izaći iz uloge podrške (muškarcima) i pokazati svijetu da mogu voziti dobro i kompetentno. Ali većina za to ne dobije ohrabrenje, uglavnom od muškaraca. Dakle, opet se vraćamo na pitanje: trebamo li mijenjati muškarce? Mislim da trebamo, ali kako to uraditi, ni nakon svih ovih godina nisam sigurna.

One Lady Owner se ozbiljno bavi elektrifikacijom, alternativnim gorivima i održivim materijalima. Mnogi tradicionalisti u automobilskoj industriji tvrde, glasno, da era električnih vozila ubija dušu automobila. Može li prava Motoring Madam uživati u tihom ubrzanju i momentalnom okretnom momentu — ili Vam privatno nedostaje miris benzina i ona posebna brutalnost V8 motora pri punom gasu?

– Ne nedostaje mi miris benzina! Sigurna sam da električni automobili voze vrlo dobro, ali jednostavno nisu uzbudljivi. Ipak, ima nešto u dobrom ubrzanju i malo buke!

Često se kaže da ono što vozimo odražava ko smo. Nakon cijelog života analiziranja automobila i ljudi koji ih biraju, šta Vam nečije vozilo govori o njegovom karakteru, prije nego što ta osoba išta kaže?

– Mislim da to zavisi od budžeta. Ja vozim sasvim običan Nissan Tiida jer si to mogu priuštiti i to odgovara mom sadašnjem načinu života. Kad vidim Ferrari ili Lamborghini, obično ga vozi muškarac od 30 do 40 godina koji se želi pokazati! To više govori o njemu nego o meni. Rijetko vidim žene u vrhunskim sportskim automobilima kako se voze uz obalu ili pale druge aute na autoputu.

Osnivanje WWCOTY 2009. godine, usred globalne recesije i u industriji koja je ideju dočekala s otvorenim skepticizmom, po većini mjera bila je neka vrsta ludosti. Danas imate više od osamdeset članica žirija širom svijeta. Sjećate li se tačnog trenutka ili reakcije nekog proizvođača, kad ste pomislili: To je to. Više nas ne mogu ignorisati. Pobijedili smo?

– Zanimljivo pitanje. Mislim da je prva press konferencija u Londonu bila ključan trenutak, smatrala sam da smo tada dobili prilično dobru medijsku pažnju, s obzirom na to da je to bio prvi put. Ipak, i godinama nakon toga i dalje smo se borili za priznanje u nekim krugovima i trebalo je vremena da nas počnu shvatati ozbiljno. Ali zaista vjerujem da smo to sada postigli, velikim dijelom zahvaljujući Martinom radu i tome što je uključila sve više novinarki. Sada nas se jednostavno više ne može ignorisati.

WWCOTY nikada nije birao ženski automobil — jer automobili nemaju spol. Ipak, automobilski marketing i dalje insistira na tome da muškarci i žene kupuju automobile iz suštinski različitih razloga. Je li ta podjela ikada zaista postojala ili je oduvijek bila samo komercijalno praktičan mit koji olakšava tržišnu segmentaciju?

– Kažu da muškarci i žene kupuju automobile na različite načine, ali gdje su dokazi za to? I gdje je marketing koji bi to potkrijepio? Automobilska industrija i dalje je zarobljena u starim načinima razmišljanja i poslovanja. Kada bi industrija zaista znala kako da se obraća ženama na način na koji tvrdi da žene kupuju automobile, to bi bilo odlično. Ali to se još nije dogodilo.

Pisati knjigu koja je istovremeno oštra društvena kritika i lični memoar prilično je nezahvalan zadatak. Kako ste izbjegli dvije zamke koje vrebaju na tom putu, samosažaljenje i samohvalu? I koliko je bilo teško biti istinski nemilosrdan, novinarski nemilosrdan, prema vlastitom životu?

– Sve što sam željela bilo je ispričati jednu priču i nadam se da sam u tome uspjela, te da sam je ispričala na dobar način. To mi je bilo najvažnije. Nadam se da knjiga nije puna samosažaljenja niti samohvale. Jednostavno sam ispričala priču, i nadam se da riječi govore same za sebe.

Pokrenuli ste globalni pokret u vrijeme kada je automobilska industrija bila analogna, predvidiva i uglavnom zatvorena. Danas govorimo o autonomnim vozilima, AI kopilotima i ekranima koji zamjenjuju gotovo cijeli taktilni doživljaj vožnje. Prepoznajete li još uvijek industriju u koju ste se nekada zaljubili? I kad biste danas započinjali karijeru, da li biste i dalje izabrali ovaj svijet?

– To je još jedno zanimljivo pitanje. Mislim da smo još uvijek u ranoj fazi razvoja umjetne inteligencije, tako da je prerano donositi konačne zaključke, iako se stvari mijenjaju veoma brzo. Smatram da sam imala sreću što sam rođena u pravom vremenu. Nekada smo imali velike konferencije za medije, a ljudi koji su ih vodili znali su reći: Gospodo i Sandy, jer sam godinama bila jedina žena u prostoriji. Vremenom se to promijenilo i žene su počele sve više ulaziti u automobilsku industriju. Veoma sam zahvalna što sam bila dio te promjene i što sam, ponovo, živjela u pravom vremenu za to. Danas? Mislim da je konkurencija mnogo veća, ali žene imaju daleko više prilika da pišu, snimaju podcaste, pojavljuju se na televiziji i govore o automobilima i automobilskoj industriji. Pomalo sam zadivljena mogućnostima koje danas postoje, ali s druge strane, drago mi je što se ne moram takmičiti u današnjem okruženju.