U susret Venecijanskom bijenalu: Razgovor s Isidorom Živković, kustosicom Paviljona BiH

Ovogodišnji Bijenale u Veneciji, pod kustoskim vodstvom Koyo Kouoh, nosi temu U molskom ključu (In Minor Keys), tonalitet tišine, pamćenja i narativa s rubova. U tom kontekstu, Paviljon Bosne i Hercegovine u Palazzo Malipiero dočekuje posjetitelje s projektom Domus Diasporica umjetnika Mladena Bundala i kustoskinje Isidore Živković. Trogođišnji rad na ovoj izložbi istražuje fenomen migracija kroz prizmu višedomnosti – ideje da dom nije fiksna lokacija, već stanje koje oblikujemo i nosimo sa sobom.

U razgovoru s Isidorom Živković otkrivamo kako lična iskustva dijaspore postaju univerzalna priča, kako venecijanska palata sudjeluje u dijalogu s umjetničkim radovima, i kako Domus Diasporica obrađuje bolnu realnost odlazaka na način koji traži nove puteve ka razumijevanju i povezivanju.

Isidora, ovogodišnja tema Bijenala je U molskom ključu (In Minor Keys), tonovi koji su po prirodi sjetni, tihi, ali duboki. Kustoskinja Koyo Kuoh traži marginalizovane narative. Kako ste Vi i Mladen Bundalo uštimali projekt Domus Diasporica da ne bude samo nostalgična žalopojka, već relevantna savremena kritika? Šta je to što priča o bosanskohercegovačkoj dijaspori čini molskom, a šta joj daje snagu da isprovocira novu perspektivu?

– Proces pripreme i organizacije Paviljona Bosne i Hercegovine na ovogodišnjem Bijenalu bio je veliki izazov, ali i dragocjeno i važno iskustvo. Mladenov pristup zanimljiv je i značajan zbog širine njegovih interesovanje za teme koje se tiču migracija i dijaspore. Ono što smatram njegovim umijećem i kvalitetom jeste uspiješno pretakanje ličnog iskustva dijaspore sa kolektivnim i vješto izbjegavanje opštih mjesta i klišea koje ovakve teme često postavljaju. Mladen se prvenstveno bavi nenasilnim migracijama, koje se tiču savremenog konteksta i njihovim uzrocima, posljedicama i uticajima. Odlazak i odvajanje od bliskog okruženja traumatično je iskustvo, a kada temu postavimo u širi društveni okvir naše zemlje, statistike i brojevi djeluju zastrašujuće. Ipak, naš pristup fenomenološki istražuje i analizira značenje migracija i dijaspore, kao i proces odlaska i njegove posljedice i načine prilagođavanja novim okolnostima. Ta početna trauma odlaska može biti prevladana, a izlazak iz zone komfora, nova sredina, ljudi i iskustva mogu da obogate naše živote i pomognu nam da rastemo kao osobe.

Važna okosnica izložbe je koncepcija višedomnosti – odbacivanje doma kao datosti i prihvatanje mogućnosti da više prostora tokom života, čak i istovremeno, mogu da imaju taj status. Boraveći u prostoru (ili prostorima), mi ga oblikujemo i od njega stvaramo dom. Kada govorimo o migracija, i vanjskim i unutrašnjim, čini mi se da ova ideja možda može da bude most između tenzije koja se stvara odlaskom i potrebe za pronalaskom stabilnosti.

U tom saglasju između našeg društvenog konteksta i konceptualizacije ideje višedmnosti stvara se tonalitet koji prevazilazi traumu i gubitak, a migracije tumači kao integralno iskustvo čovjeka.

Vaša saradnja sa Mladenom traje već tri godine. Koji je bio onaj eureka moment u vašim razgovorima kada ste znali da je upravo Domus Diasporica projekt za Veneciju?

– Ne bih rekla da je postojao neki konkretan trenutak koji mogu opisati kao eureka. Pratim Mladenov rad i radili smo zajedno na nekoliko izložbi, te znam koliko je posvećen i na koji način pristupa umjetnosti. Zbog toga sam bila svjesna da je sposoban da odgovori na ovaj izazov, a da i ja kao kustosica mogu preuzeti odgovnost za ono što uradimo. Nekoliko mjeseci prije odluke o odlasku na Bijenale u Veneciji kustosirala sam Mladenovu samostalnu izložbu u Kulturnom centru Beograd, gdje smo se također bavili temom doma u kontekstu migracija. Iako koncepcija izložbe nije bila ista, tema je pokazala potencijal i bilo je jasno da je već ozbiljno postavljena u njegovom radu. Nisam imala sumnje u to da možemo i Paviljon BiH uraditi na najbolji mogući način. Sa nama je također i tim ljudi i saradnika, koji su bili dio cjelokupnog procesa. Naročitu zahvalnost imam prema mojim kolegama i kolegicama iz Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, jer su njihovi savjeti i iskustva bila velika podrška. Domus Diasporica je zajednički rad svih nas, a pored muzejskog tim, sa nama su još bili saradnici i saradnice iz BiH, Srbije, Hrvatske, Francuske i Belgije. Svi oni dali su svoj doprinos, ne samo kroz konkretna zaduženja, već i razgovor, savjete i sugestije.

Kustosi često moraju biti i psiholozi i arhitekte ideja. Kako je izgledao proces prevođenja Mladenovog ličnog iskustva života negdje tamo u vizuelni jezik koji će razumjeti publika u Palazzo Malipiero?

– Olakšavajuća okolnost u ovom procesu bila je ta što sam Mladena već poznavala i radili smo zajedno i kroz to smo izgradili neki odnos. Meni je to dosta pomoglo, jer već je postojalo povjerenje i razumijevanje između nas. On vrlo planski i posvećeno pristupa radu što je i meni bilo inspirativno i podsticajno. Također, moje kolege i ostali saradnici su bili neizmjerna pomoć i vjetar u leđa. Mislim da smo svi mi koji smo bili uključeni u ovaj proces uspjeli zajedničkim snagama da Mladenovo iskustvo uobličimo u izložbu za koju možemo preuzeti punu odgovornost, uz svijest o njenom potencijalu da komunicira i sa onima koji nemaju nužno iskustvo ili veze sa dijasporom ili pripadaju nekom potpunom drugačijem kontekstu od ovog našeg.

Važna okosnica izložbe je koncepcija višedomnosti – odbacivanje doma kao datosti i prihvatanje mogućnosti da više prostora tokom života, čak i istovremeno, mogu da imaju taj status. Boraveći u prostoru (ili prostorima), mi ga oblikujemo i od njega stvaramo dom. Kada govorimo o migracija, i vanjskim i unutrašnjim, čini mi se da ova ideja možda može da bude most između tenzije koja se stvara odlaskom i potrebe za pronalaskom stabilnosti.

U tom saglasju između našeg društvenog konteksta i konceptualizacije ideje višedmnosti stvara se tonalitet koji prevazilazi traumu i gubitak, a migracije tumači kao integralno iskustvo čovjeka.

Da li je Palazzo Malipiero za Vas samo prostor ili ravnopravna učesnica u dijalogu sa Mladenovim radovima?

– Prostor uvijek igra bitnu ulogu u postavci, a u ovom slučaju bilo nam je dodatno zanimljivo poigrati se sa činjenicom da on inače ima dvojaku funkciju – koristi se i kao izložbeni prostor i kao prostor življenja. Kako se izložba bavi prostorom, domom, kretanjem kroz prostore, željeli smo da u Palazzo Malipiero evociramo takvu atmosferu, da probamo da izbjegnemo potpuno preuređivanje prostora u korist izlaganja. Namjera nam je bila da očuvamo element stanovanja i da postavka funkcioniše kao reminiscencija domicilnog iskustva.

Tema U molskom ključu sugeriše tišinu. U svijetu koji vrišti za pažnjom, kako planirate da natjerate užurbanog posjetitelja u Veneciji da zastane, utiša se i zaista čuje priču koju donosi paviljon Bosne i Hercegovine?

– Vrijeme u kojem živimo je vrlo uzburkano i turbulentno, informacije i dešavanja se smjenjuju munjevitom brzinom, a senzacija je postala imperativ. Tema Bijenalea Molski ključ nosi u sebi ideju koja odbacuje grandizonost u korist usporavanja, kontemplacije, poetičnosti, koje se nude kao perspektiva odnosa prema svijetu i dešavanjima koja čine našu savremenost. S tom idejom koncpiran je i naš paviljon i mislim da nenametljivost i suptilnost kao alternativa mogu biti zanimljivi i publici u Veneciji.

Ako posjetitelj uđe u paviljon sa predrasudom o Balkanu kao o prostoru konflikta, sa kakvom bi mišlju voljeli da izađe nakon što doživi Domus Diasporicu?

– Rad na paviljonu povezao je ljude iz raličitih zemalja i zajedno smo se trudili da napravimo izložbu koja, iako nosi priču o iskustvu jednog društva i jedne zemlja, kroz pristup temi ukazuje na mogućnost umjetnosti da priča univerzalnim jezikom – da bude jasna i razumljiva, bez obzira na povezanost sa konkretnom temom ili narativom. Nadam se da će ovo biti prilika da pružimo mogućnost internacionalnoj publici da napravi otklon od te stereotipne slike BiH i da se zainteresuje za savremene tokove našeg društva, da proba da ga razumije i upozna u malo drugačijem kontekstu. Domus Diasporica pokazuje sliku društva kompleksnog nasljeđa koje pokušava da se snađe u turbulencijama savremenosti, ali u kojem zajedništvo i dalje postoji i opstaje, što budi optimizam kada se čini da se krećemo u vrtlogu beznadežnosti.

Vrijeme u kojem živimo je vrlo uzburkano i turbulentno, informacije i dešavanja se smjenjuju munjevitom brzinom, a senzacija je postala imperativ. Tema Bijenalea Molski ključ nosi u sebi ideju koja odbacuje grandizonost u korist usporavanja, kontemplacije, poetičnosti, koje se nude kao perspektiva odnosa prema svijetu i dešavanjima koja čine našu savremenost. S tom idejom koncpiran je i naš paviljon i mislim da nenametljivost i suptilnost kao alternativa mogu biti zanimljivi i publici u Veneciji.

Šta je za Vas lično bio najveći izazov u radu na ovom projektu? Postoji li neki segment izložbe koji Vas emocionalno najviše pomiče? Šta Vas je lično najviše zaboljelo ili nasmijalo dok ste birali radove za ovaj paviljon?

– Učešće u ovom projektu provociralo me je da preispitam šta za mene znači dom, kako su iskustva odlazaka i kretanja kroz različite prostore i kontekste uticala na mene i oblikovala moj pogled na svijet. Rad Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš bavi se traumom odlaska, napuštanja porodične kuće i zbog toga nosi određenu emotivnu težinu. Odalazk je prikazan ritualom polijevanja vode za srećan put, koji pri svakom Mladenovom odlasku iz Prijedora u Brisel, grad u kojem živi, upražnja njegova baka Rada. Već nekoliko godina, Mladen fotografiše ovaj čin, stvarajući od lične priče snažnu sliku odlaska, koja je i meni bliska i prepoznatljiva. Izdvojila bih takođe i uključivanje ljudi koji pripadaj dijaspori, koji su se odazvali našem pozivu da pošalju fotografije svojih dnevnih soba. Sve te sobe prikazuju slojevita i mnogostruka iskustva koja čine dom i život u njemu. Drago mi je da su prepoznali potencijal ove izložbe i odlučili da nam se na taj način pridruže u njenom stvaranju. Ovim putem želim da se zahvalim svima njima na otvorenosti i povjerenju.

Kroz ovaj projekt Vi tri godine analizirate Mladenov identitet. Koliko je rad na Domus Diasporica promijenio Vašu ličnu definiciju toga šta znači biti kod kuće?

– Rad na izložbi dešava se paralaleno sa mojom životnom fazom u kojoj je pitanje pronalska doma postalo jako važno. Samim tim, čitanje i bavljenje ovom temom dalo je nove slojeve mojim shvatanjima. Čini mi se da je rješavanja stambenog pitanja aktuelno za generaciju kojoj pripadam, ali je ono istovremeno opterećeno i otežano brojnim preprekama. Pored toga, ekonomski model u kojem živimo to je učinio luksuzom i za mnoge od nas nedostižnim snom. Tako da, iskustvo je i za mene lično bilo izazovno i transformativno. Mnoge svoje stavove sam preispitala, iako su oni i dalje u procesu izgradnje. Kroz čitanje, razgovore i rad na izložbi shvatila sam da je koncpecija višedomnosti vrlo bliska mojim ličnim iskustvima i da trenutno najbolje oslikava ono što doživljavam kao definiciju biti kod kuće.

I za kraj, čista znatiželja, šta kustoskinja radi u onih pet minuta nakon što se presiječe vrpca i publika uđe?

– Nakon što prođu formalnosti otvaranja izložbi, početnu tremu smjenjuje adrenalin, jer je naročita sreća vidjeti kako izložba počinje da živi. Pogotovo kada imate reakciju na nešto na čemu ste prethodnih mjeseci radili i već ste pomalo izgubili dodir sa realnošću. Za mene su otvaranja uvijek kombinacija tih intezivnih osjećanja, a to potraje i nakon što se vrpca presiječe. Mislim da je taj susret publike sa izložbom posebna vrsta magije, a tada i ja pokušavam da joj budem što bliže.