Intervju s mostarskim bendom Splesh nije počeo uobičajenom razmjenom ljubaznosti. Suočeni s mojim svjesno direktnim i sugestivnim novinarskim pristupom, odbili su da se uklope u ponuđeni okvir. Umjesto da pasivno prihvate nametnuti ton, zahtijevali su prostor za vlastiti stav i fokus na zvuk, a ne samo na tekstove. Upravo taj trenutak autorske drskosti bio je jasan signal da ispred sebe nemam bend koji samo želi medijski prostor, nego ekipu koja beskompromisno drži do svog identiteta. U svijetu ispeglanih PR saopštenja, Splesh očigledno bira da bude ono što im i naslov albuma kaže: domaći, neprskani i, ako treba, prgavi.
Svoj pobjednički zamah krunisali su u januaru 2026. godine ulaskom u studio A Muzičkog centra Pavarotti, gdje su snimili materijal za album prvijenac. Kreativnu snagu benda čini petorka predvođena glavnim vokalom Darijom Matijević i gitaristkinjom Vedranom Falak, koja je zadužena i za prateće vokale. Instrumentalnu okosnicu, u kojoj se alt-rock fusion prepliće s etno motivima, upotpunjuju Mate Bazina na gitari, Luna Katarina Karan na bas gitari, te Petra Banović za bubnjevima. Pod palicom iskusnih producenata, njihov zvuk je u studiju dobio svoju finalnu, sirovu teksturu, dovoljno prljavu da zadrži karakter i dovoljno preciznu da nosi poruku.
Dok se većina debitanata drži sigurnih, ispeglanih tema, Splesh je odlučio progovoriti kroz ekološki manifest Zemlja. Time su jasno poručili da ih ne zanima recikliranje muzičkih klišea. Njihov album Domaće neprskano je direktna dijagnoza društva, lišena digitalnih filtera i suvišne patetike.
Ovo je razgovor o muzici koja odbija biti pozadinska buka i ljudima koji su odlučili ostati tvrdoglavo i autentično ljudski.
Naš razgovor je počeo vašim jasnim odbijanjem da se uklopite u sugestivne novinarske okvire. Ko je ekipa koja stoji iza tog zdravog prkosa, kako ste se okupili i kako je, u tom procesu, nastalo ime Splesh?
– Prvi put smo se okupili prije skoro četiri godine kao tribute bend. Shvatili smo da imamo dobru fuziju i dosta toga zajedničkog te smo odlučili početi praviti nešto svoje. Zapravo se sve odvijalo vrlo jednostavno jer smo usmjeravali energiju u istu točku. Međusobno smo se razumjeli i nismo se smatrali konkurencijom, već suradnicima, a danas i vrlo bliskim prijateljima. Ime je izvučeno iz naziva legendarnog londonskog kluba The Splash Club u kojem su mnogi velikani držali neke od svojih prvih koncerata. Za dodir jedinstvenosti smo promijenili slovo a u e, i time nastaje Splesh.
Mostarska scena je kroz historiju iznjedrila neka od najvažnijih imena rocka, ali se danas čini da je teže nego ikad početi od nule. Kako je to, iz vaše perspektive, biti mladi bend u BiH i s kojim se vjetrenjačama najčešće borite?
– S obzirom na to da mostarska scena jeste kroz sve ove godine žanrovski raznovrsna, to nas je odriješilo okova u smislu kreativnosti i inspiracije i nismo se bojali isprobati stvoriti vlastiti zvuk. Nije teško započeti, koliko je teško ostati na okupu i vjerovati u ono što radimo.
Zemlja je vaša prva pjesma, ali i prva poruka svijetu. Zašto ste odlučili da vaš diskografski put započne upravo ekološkim manifestom, a ne, recimo, nekom klasičnom rock temom poput ljubavi ili odrastanja?
– Ljubav je najopjevanija tema u svijetu umjetnosti, a osobito muzike. Mislimo da u ovom trenutku imamo puno važnijih poruka za poslati, a one su odraz neke kulminacije nezadovoljstva i težnje za boljim.
Naziv albuma Domaće neprskano zvuči kao ironičan komentar na današnji plastični svijet. Šta je to u vašoj muzici ostalo organsko i bez aditiva u doba digitalne perfekcije i autotunea?
– Nastojimo se prikazati potpuno ogoljenima i bez skrivenih namjera. Iako smo zajedno sa našim producentom Bogdanom Brakovićem imali tendenciju da idemo u korak s vremenom što se tiče produkcije, ipak smo zadržali autentičnost i naš sirovi zvuk. Također, nastojimo održati ljudski touch umjetnosti u doba umjetne inteligencije i generiranja.
Vaš žanr opisujete kao alt-rock fusion s primjesama etno muzike. Da li je taj etno moment u vašoj muzici vapaj za korijenima ili način da omekšate oštrinu metala i rocka koju svirate?
– Zapravo niti jedno niti drugo. Naš zvuk predstavlja koheziju izražaja svih pet članova, odnosno svatko je donio sebe u zajednički rad. Vokalistice Darija i Vedrana su imale iskustvo pjevanja u etno ansamblu te su stečeno znanje primjenile i u zvuku benda. Ipak, u nekoliko pjesama se i dotičemo tema našeg kulturnog područja pa smo pretpostavili da bi se etno izričaj uklopio u čitav koncept.
Snimanje u legendarnom studiju Pavarotti nosi određenu težinu. Kakvu je energiju taj prostor unio u vaše pjesme?
– Mi smo došli zagrijani i spremni na razne ishode. Imali smo sreću da su u studiju s nama radili Saša Karabatak i Adin Sarić koji su imali puno strpljenja, razumijevanja ali i korisnih savjeta koji su nam pomogli da usmjerimo tu energiju s kojom smo došli u studio.
Nastojimo se prikazati potpuno ogoljenima i bez skrivenih namjera. Nastojimo održati ljudski touch umjetnosti u doba umjetne inteligencije i generiranja.
Mostar je grad specifičnog duha i bogate rock historije, grad specifičnog temperamenta. Koliko je sam grad, njegova vrelina i njegova specifična energija oblikovao vaš zvuk, a koliko mu se vi svojim tekstovima možda i opirete?
– Definitivno smo unijeli dašak prgavosti u svoje pjesme i osvrnuli se na sve ono što ne funkcionira kako treba, počevši od međuljudskih odnosa, odnošenja prema prirodi, političke situacije itd. Ali se sve to ne implicira isključivo na Mostar već na društvo u kojem živimo.
Kažete da nudite direktan odgovor generacije. Šta je to što vašim vršnjacima u BiH danas najviše smeta, a o čemu stariji muzičari i muzičarke uporno šute?
– Svaka generacija se osvrće na probleme svojstvene dobu u kojem oni žive. Tako i mi upiremo prstom na ono što nama najviše smeta i što bi se trebalo popraviti. Ne bismo rekli da stariji muzičari nužno šute jer imamo primjere bendova poput Letu Štuke, Dubioza Kolektiv pa i Zostera koji se konceptualno osvrću na slične stvari kao i mi. Jednostavno svatko ima svoje prioritetne poruke koje želi poslati društvu i slušateljima
Ljubav je najopjevanija tema, ali mi u ovom trenutku imamo puno važnijih poruka. Naša muzika je kulminacija nezadovoljstva i težnje za boljim; to je direktan odgovor generacije koja odbija šutjeti.
Kada se ugase studijska svjetla i pojačala, ko su zapravo osobe koje čine bend Splesh privatno? Jeste li i dalje onaj buntovni kolektiv ili ekipa koja najradije odmori uz kafu pored Neretve?
– Smatramo da umjetnost reflektira naše stavove i emocije što se pokazalo i u našoj muzici, ali umjetnost je glavni način kojim javno pokazujemo svoj bunt.
Zamislite da neko za 20 godina pronađe vaš album u nekoj prašnjavoj arhivi. Šta biste voljeli da taj slušatelj zaključi o 2026. godini samo na osnovu vaših pjesama, jeste li bili generacija koja je odustala ili generacija koja je imala šta da kaže?
– Godina 2026. je do sad obilježena globalnim sukobima, ratovima i problemima. Kao individualci ne možemo mnogo učiniti niti mnogo promijeniti, ali definitivno možemo dizati svijest i nadati se da će netko čuti pa makar to bilo i za 20 godina.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.