U Sarajevo je prvi put došla kao studentica. Nije tada mogla znati da će upravo ovaj grad postati jedna od konstanti njenog profesionalnog i ličnog života – mjesto kojem će se vraćati kako zbog arhiva, istraživanja, umjetnosti tako i zbog ljudi. Ewa Anna Kumelowski je historičarka koja istražuje kulturnu historiju Jugoslavije, a posebno umjetnost i kulturu tokom rata. U knjizi Artists at War: Narratives, Visual Arts and the Siege of Sarajevo istražuje kako nam umjetnost nastala u opkoljenom gradu može govoriti o ratu. Danas, kroz saradnju sa Historijskim muzejom BiH, radi na digitalizaciji i objedinjavanju rasute arhivske građe o kulturnom životu Sarajeva tokom opsade. Šta nam umjetnost može otkriti o ratu što drugi izvori ne mogu? Možda upravo ono što se u velikim historijskim narativima najlakše izgubi – kako su ljudi doživljavali rat, čemu su se nadali, šta ih je ljutilo, kako su pokušavali preživjeti i kakve su odnose gradili s drugima. A kada se ti tragovi pronađu u rasutim arhivima, ličnim zbirkama, fotografijama, zapisima i umjetničkim djelima, pred historičarkom se otvara još jedno pitanje: kako od fragmenata sačuvati sliku jednog grada i njegovog kulturnog života pod opsadom?
Vaše akademsko i lično porijeklo je slojevito — od Berlina do Pariza, pa dalje kroz različite evropske institucije. Kako je u tom putu upravo Sarajevo postalo jedna od Vaših ključnih istraživačkih baza i prostor oko kojeg se gradi veliki dio Vašeg naučnog rada?
– Iskreno, nikad nisam očekivala da će Sarajevo imati toliko važnu ulogu u mom životu, i privatno i profesionalno. Za historiju ovog grada počela sam se ozbiljnije zanimati tokom dužeg boravka u Sarajevu, neposredno prije nego što sam otišla u Pariz na nastavak studija. U Sarajevo sam prvi put doputovala nekoliko godina ranije, ali sam se ovog puta zadržala duže i pohađala kurs jezika. Ubrzo sam počela redovno posjećivati nekadašnju galeriju Duplex 100m2, gdje sam se upoznala ne samo s historijom opsade Sarajeva nego i sa scenom vizuelne umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Od tada sam počela istraživati i pisati o umjetnosti nastaloj tokom rata – najprije u okviru magistarskog rada, a potom sam toj temi posvetila i doktorsku disertaciju. Od tada kontinuirano radim na različitim historijskim projektima vezanim za ovaj region, od kojih je većina neposredno posvećena historiji Bosne i Hercegovine, odnosno Sarajeva. U Sarajevo se redovno vraćam kako bih istraživala arhivsku građu, razgovarala sa sagovornicima ili učestvovala na konferencijama. Tako je ovaj grad postao jedna od rijetkih konstanti u mom životu.
U knjizi Artists at War: Narratives, Visual Arts and the Siege of Sarajevo analizirate proizvodnju narativa kroz umjetnost tokom opsade. Šta Vas je u tom materijalu najviše iznenadilo ili promijenilo u Vašem razumijevanju rata? Kako biste definirali ulogu umjetnosti u ekstremnim uslovima preživljavanja — da li ona tada ostaje umjetnost u klasičnom smislu ili postaje nešto drugo: dokument, otpor, terapija, komunikacija?
– Ironično je da sam o ratu u Bosni i Hercegovini počela učiti upravo u isto vrijeme kada sam počela upoznavati bosanskohercegovačku umjetnost. Zbog toga velik dio mog razumijevanja tog sukoba neposredno proizlazi iz dokumentacije o sarajevskoj kulturnoj sceni tokom rata. Naravno, bilo je mnogo toga što me iznenadilo. Naprimjer, izložba Houston–Sarajevo, za koju je uspostavljena telefaks-veza između dva grada kako bi se umjetnička djela mogla slati preko Atlantika. Međutim, što sam više prikupljala izvore, postajalo mi je jasno da su mnoga iskustva koja su vizuelne umjetnice i umjetnici bilježili kroz svoje radove bila zajednička mnogim ljudima u gradu.
Vjerujem da umjetnost u ratu nema samo jednu ulogu. Za neke ljude umjetnički rad može biti način da nakratko pobjegnu od teške stvarnosti. Može biti sredstvo otpora, način da u ratnim okolnostima iskažu vlastitu sposobnost djelovanja i odlučivanja. Stvaranje umjetnosti može biti način bilježenja vlastitog iskustva ili njegovog prenošenja svijetu izvan ratom zahvaćenog područja. U nekim slučajevima umjetnost se može koristiti i kao konkretno sredstvo za postizanje određenih ciljeva, poput međunarodne intervencije. Ali može biti i nešto mnogo jednostavnije: zabava, odvraćanje pažnje ili jednostavno – umjetnost, kako vi kažete. Istovremeno, vjerujem da umjetnost ljudima može pomoći da izraze osjećaje i iskustva koja je inače teško pretočiti u riječi. Upravo zato su umjetnička djela, zajedno s dokumentacijom koja ih prati, neprocjenjiv izvor za historičare koji proučavaju svakodnevna iskustva rata. Ona ne samo da bilježe iskustva iz prošlosti koja ponekad nije moguće prenijeti na neki drugi način, već njihove fizičke karakteristike često mogu pružiti uvid i u materijalne uslove u kojima su nastala.
Radite i na digitalizaciji arhiva kroz projekt Sarajevo Under Siege: An Archive of Wartime Culture. Šta znači digitalizovati opsadu i koje etičke dileme se javljaju u tom procesu? Možete li sa nama podijeliti neke zanimljivosti tog procesa?
– Više od svega, najveći izazov digitalizacije opsade jeste prikupiti i učiniti dostupnim svu građu koja će činiti fond našeg projekta Sarajevo Under Siege. Posebno kada je riječ o kulturi, sarajevske institucije i pojedinci uradili su veliki posao na prikupljanju i očuvanju dokumentacije o umjetničkoj produkciji tokom rata. U okviru istraživanja posjetila sam više od deset lokalnih i međunarodnih arhiva, institucija i galerija. U mnogima od njih pronašla sam dokumentaciju koja nije bila dostupna nigdje drugo – isto vrijedi i za arhive izvan Bosne i Hercegovine. Međutim, to ujedno znači da ovakav projekt ne bi bio moguć bez opsežnog prethodnog istraživanja, kao ni bez institucionalne saradnje arhivskih partnera koji su pristali raditi s nama na ostvarenju ovog cilja.
Naravno, tu su i brojna etička pitanja. Složen sistem autorskih prava koji uređuje različite vrste dokumenata koje želimo digitalizirati zahtijeva da budemo posebno oprezni pri reprodukciji određenih materijala. Tu je i ljudska dimenzija: budući da su neki od ovih dokumenata izuzetno lični, svjesne smo da ne bi svako želio da njegove fotografije, zapisi ili drugi dokumenti budu objavljeni na internetu. Zato smo se obavezale ukloniti svu dokumentaciju čije uklanjanje zatraže njeni izvorni autori. Također, sarađujemo s pojedincima koji žele donirati svoje lične arhive iz perioda opsade i, u skladu s njihovim željama, prilagođavamo uslove pristupa građi. Na taj način nastojimo svesti na najmanju moguću mjeru neželjene posljedice koje objavljivanje ovakvih dokumenata na internetu može imati.
Vjerujem da umjetnost u ratu nema samo jednu ulogu. Za neke ljude umjetnički rad može biti način da nakratko pobjegnu od teške stvarnosti. Može biti sredstvo otpora, način da u ratnim okolnostima iskažu vlastitu sposobnost djelovanja i odlučivanja. Stvaranje umjetnosti može biti način bilježenja vlastitog iskustva ili njegovog prenošenja svijetu izvan ratom zahvaćenog područja. U nekim slučajevima umjetnost se može koristiti i kao konkretno sredstvo za postizanje određenih ciljeva, poput međunarodne intervencije. Ali može biti i nešto mnogo jednostavnije: zabava, odvraćanje pažnje ili jednostavno – umjetnost, kako vi kažete.
Koliko su arhivi koje istražujete fragmentirani, lični ili neformalni — i kako se nosite s činjenicom da mnogi tragovi umjetničke produkcije iz tog perioda nisu sistematski sačuvani?
– Generalno govoreći, s problemom rasutosti arhivske građe nosila sam se prije svega upornošću. Gotovo deset godina prikupljam izvore i još uvijek, čak i danas, nailazim na nove. Naravno, bavila sam se isključivo vizuelnim umjetnostima, što mi je znatno olakšalo posao. Historiografska obuka i iskustvo u radu s izvorima pomogli su mi da prepoznam institucije koje bi mogle čuvati dokumentaciju vezanu za umjetnost nastalu tokom rata. U nekim slučajevima ta se dokumentacija nalazila na sasvim neočekivanim mjestima – mnogo materijala može se pronaći samo u Parizu, Barceloni ili Ljubljani. Budući da sam tu dokumentaciju prikupljala za vlastito istraživanje, imala sam sreću da u Historijskom muzeju BiH pronađem partnera koji je bio spreman preuzeti zadatak objedinjavanja i digitalizacije te građe u jedinstvenu zbirku. Cilj projekta je napraviti platformu koja će što je moguće više materijala objediniti u jednoj bazi podataka.
To će imati dvostruku korist: ne samo da će veći broj ljudi moći direktno online pristupiti digitaliziranoj građi i koristiti je u vlastitim istraživanjima, već će povezani metapodaci omogućiti i pretraživanje inventara izvorne građe, kao i informaciju o tome gdje se ona fizički nalazi u partnerskim institucijama. Nadamo se da ćemo na taj način barem djelimično riješiti problem nedostupnosti informacija o kulturnom životu Sarajeva tokom rata. Nedavno sam na internetu objavila i okvirni popis ratnih izložbi koji sam sastavila tokom doktorskih studija. Dakle, proces objedinjavanja ove rasute građe nije nimalo jednostavan, ali je definitivno u toku.
Kako danas, tri decenije kasnije, vidite način na koji se opsada Sarajeva interpretira kroz kulturu i umjetnost? Zašto nam je umjetnost, u kontekstu opsade, toliko važna?
– Iako su kultura i umjetnost oduvijek bile važne za historijsko pamćenje opsade Sarajeva, mislim da je posljednjih nekoliko godina donijelo veće i sistematičnije zanimanje za ovu temu. To znači da se sve više ljudi, kako u akademskoj zajednici tako i u široj javnosti, počinje baviti kulturom tokom rata. Za razliku od brojnih, mnogo ličnijih publikacija koje su nastajale neposredno nakon završetka opsade, čini se da ovi noviji projekti odražavaju potrebnu vremensku distancu i temi umjetnosti u ratu pristupaju metodološki sistematičnije. Vjerujem da je historija kulture tokom rata sastavni dio društvene historije opsade Sarajeva, ali i rata u Bosni i Hercegovini u cjelini. Ratovi se često u historiografiji predstavljaju kao periodi prekida i diskontinuiteta, kao neka vrsta izdvojenog prostora izvan svakodnevnog života. Pri tome se iskustva pojedinaca često zanemaruju u korist širih narativa.
Proučavanje kulturne produkcije tokom opsade omogućava nam da sagledamo još jednu dimenziju i bolje razumijemo načine na koje su ljudi doživljavali rat: ne samo kako su se osjećali i čemu su se nadali, već i šta ih je ljutilo, kojim su se strategijama služili kako bi preživjeli ili kakve su odnose gradili s drugim ljudima. U tom smislu, proučavanje umjetnosti nastale tokom rata važan je element koji nam omogućava da iskustva pojedinaca – njihove emocije i lične odluke – uključimo u šire narative o opsadi.
Kakvu ulogu imaju institucije poput muzeja u Bosni i Hercegovini danas u čuvanju i reinterpretaciji ratne umjetnosti? Ako se osvrnete na vlastiti istraživački proces, šta Vam je bilo najteže: pristup izvorima, interpretacija ili suočavanje s emocionalnim sadržajem materijala?
– Naravno, jedna od osnovnih funkcija muzeja, kao i brojnih drugih javnih institucija, jeste prikupljanje, organizovanje i zaštita historijski važnih arhivskih zbirki. Nažalost, ne možemo reći da se taj proces u Bosni i Hercegovini odvijao sistematično. Nedostatak podrške koju ove institucije dobijaju od države jedan je od glavnih razloga zbog kojih informacije o jednom važnom periodu bosanskohercegovačke kulturne historije i dalje ostaju nedostupne. Kao primjer mogu navesti Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine, jednu od naših ključnih partnerskih institucija, kojoj već gotovo cijelo vrijeme tokom kojeg radimo na projektu Sarajevo Under Siege prijeti potpuno zatvaranje. Iako je, nažalost, u današnjem političkom kontekstu teško očekivati da se ovakve institucionalne odgovornosti mogu ispuniti bez pojedinačnih inicijativa, poput našeg projekta digitalizacije, to ni na koji način ne može osloboditi državne institucije njihove odgovornosti da ispune vlastite obaveze.
Imala sam veliku podršku gotovo svake institucije kojoj sam se obraćala, čak i dok sam bila studentica master studija. Bez te podrške bilo bi nemoguće pristupiti većini izvora kojima sam se bavila. Ipak, rekla bih da je najveća poteškoća u istraživanju umjetnosti nastale tokom rata vrijeme potrebno da se određena građa pronađe, a zatim i dobije pristup njoj. Emotivna dimenzija, iako ponekad neugodna, nije nužno prepreka mom radu. Istraživanje kulture tokom rata podrazumijeva suočavanje s vrlo ličnim dokumentima. Ponekad, posebno kada je riječ o umjetnici ili umjetniku čiji život i rad dobro poznajem, može biti teško nositi se s onim što ti dokumenti otvaraju. Ali i to je dio istraživačkog procesa, kao što je slučaj i s mnogim drugim istraživačima koji se bave sličnim temama.
Proučavanje kulturne produkcije tokom opsade omogućava nam da sagledamo još jednu dimenziju i bolje razumijemo načine na koje su ljudi doživljavali rat: ne samo kako su se osjećali i čemu su se nadali, već i šta ih je ljutilo, kojim su se strategijama služili kako bi preživjeli ili kakve su odnose gradili s drugim ljudima. U tom smislu, proučavanje umjetnosti nastale tokom rata važan je element koji nam omogućava da iskustva pojedinaca – njihove emocije i lične odluke – uključimo u šire narative o opsadi.
Kad se udaljite od arhiva, knjiga i istraživanja, šta Vam danas Sarajevo znači, da li ga doživljavate više kao historijski prostor, ili kao ličnu emocionalnu referencu?
– Ponekad se šalim da je Sarajevo zaista centar svijeta. Posao me u ovaj grad dovodi gotovo svakih šest mjeseci, a veliki dio mog istraživanja bavi se historijom Bosne i Hercegovine. Naravno, rad je oblikovao i moj pogled na grad – određuje s kim se susrećem i šta o njemu upoznajem. Budući da sam bila prilično mlada kada sam počela dolaziti u Sarajevo, ovaj grad za mene ima i jednu ličniju dimenziju. Nekoliko puta sam ovdje i duže živjela. U Sarajevu imam bliske prijatelje, vijesti iz Sarajeva pratim gotovo kao i one iz svog rodnog Varšave, a ostala sam vjerna i svojoj frizerki. Za mene, kada dolazim u Sarajevo, dolazim kući.
Vaš rad povezuje historiju, umjetnost i politiku kroz različite evropske kontekste. Šta Vas trenutno najviše zaokuplja kao istraživačicu — postoji li nova tema ili pravac koji Vas posebno privlači?
– Iako se više ne bavim aktivno umjetnošću nastalom tokom rata, i dalje sa strane pratim nova istraživanja i bavim se srodnim temama. Rad na sceni vizuelnih umjetnosti u opkoljenom Sarajevu dodatno je učvrstio moje interesovanje za takozvane mikrohistorije – historije malih zajednica ili čak pojedinaca koje nam mogu otkriti nove informacije o široj historijskoj stvarnosti određenog perioda. Tako sam, zahvaljujući rezidencijalnom programu Instituta za napredne studije u Nantesu, imala priliku ponovo otvoriti istraživanje neposredno predratnih godina i historije Jugoslovenske Dokumente, o čemu trenutno pripremam članak.
Od prošle godine zaposlena sam na Institutu za savremenu historiju u Ljubljani, gdje radim na projektu Partizanska briga: ratna iskustva žena u zdravstvenom korpusu jugoslovenskih partizana, koji finansira ERA. Projekt je fokusiran na iskustva žena koje su tokom Drugog svjetskog rata radile u zdravstvenim službama i tematski je prilično udaljen od mog ranijeg rada na vizuelnim umjetnostima, ali koristi sličnu metodologiju. Proučavajući biografije nekoliko žena, među kojima su Roza Papo, Saša Božović i Pavla Jerina Lah, nastojim bolje razumjeti svakodnevna iskustva žena u ratu, ali i njihov odnos prema širim političkim temama narodnooslobodilačke borbe. Na taj način moj se rad tematski prilično promijenio, ali je i dalje čvrsto utemeljen u istim metodološkim interesovanjima.
Na osnovu Vašeg iskustva između arhiva, terenskog rada i različitih akademskih sredina, šta biste danas poručili mladim istraživačima i studentima koji žele da se bave historijom, umjetnošću ili sličnim osjetljivim temama, ali ne znaju odakle da počnu?
– Savjet mladim istraživačima jeste da se ne boje neposredno raditi s izvorima i da što ranije zakorače u arhive, čak i prije nego što završe studij. Arhivi, muzeji i druge javne institucije u početku mogu djelovati pomalo zastrašujuće, ali neposredan rad s izvornom građom može vas naučiti mnogo više nego sekundarni izvori. Također, ne bih se plašila ni nezanimljivih ili marginalnih tema. Upravo se njima često može pristupiti na kreativnije načine, a upravo takav pristup nerijetko vodi do nekih od najboljih istraživanja.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.