Brezar, Čišić, Stapić: Karim Zaimović je sinonim za univerzalnu životnu vrijednost

Nakon što je prošle godine u časopisu Massachusetts Review objavljen strip nastao prema priči Tajna Nikole Tesle iz zbirke Tajna džema od malina autora Karima Zaimovića, u pripremi je i adaptacija druge priče Sarajevski nevidljivi čovjek Amir Amrić.

Novinar i prevoditelj Aleksandar Brezar i ovaj put je autor scenarija za strip. Teslu je ilustrovao Enis Čišić, a na adaptaciji nove priče Aleksandar ovaj put sarađuje sa multitalentovanim umjetnikom Borisom Stapićem.

Razgovarali smo s njima o adaptaciji priča i stripu, a Enis Čišić i Boris Stapić crtali su za nas.

 

Aleksandre, zašto si se odlučio baš za strip kao formu u koju si želio pretočiti Karimove priče? Da li zbog toga što je i sam Karim volio strip, ili je ta ideja došla sama od sebe?

Aleksandar Brezar_Prvobitno sam želio objaviti jednu od priča Karima Zaimovića u prevodu na engleski jezik; međutim, na inicijativu Jima Hicksa (urednik Massachusetts Reviewa, op.a.), a nakon nekog razmišljanja, shvatio sam da je forma stripa u stvari mnogo bliža Karimovom autorskom djelu. S druge strane, strip je za mene bio nešto sasvim novo. Nikad ranije nisam pomišljao da se bavim stripom. Jim nije stvarao pritisak, on je samo dao početnu ideju, a ja sam na kraju pristao. Karim je neizmjerno bitan za našu kulturu. Može se reći da je bio prvi bh. autor, jer je nastajao zajedno sa okolnostima u kojima je nastajala i naša država. I kad je sve to tako bitno, ne smiješ sebi dozvoliti da se igraš sa tako velikim stvarima; a opet, kad pišeš scenario za strip, moraš se ipak malo i zaigrati da bi priča imala svoju vrijednost u tom žanru. Tako da je to bila vrlo osjetljiva teritorija, i imao sam mnoga pitanja u glavi: kako sve uraditi na odgovarajući način? Kako predstaviti likove i priču na onaj način na koji bi ih Karim predstavio? Naći odgovore je bilo izuzetno teško.

 

Kako je izgledao proces komunikacije s njegovom porodicom? Da li su oni odmah prihvatili tu ideju?

Aleksandar Brezar_Kada smo Jim i ja pričali o prvom stripu, desilo se da je naša prijateljica, a koja je i prijateljica Karimove porodice, inače fantastična prevoditeljica, Ellen Elias-Bursać, bila u to vrijeme u Sarajevu, pa ju je Jim zamolio da pita Karimove roditelje šta misle o tome. Oni su pristali, ali su rekli da izaberemo bilo koju priču osim one u kojoj je opisana Karimova smrt. Kad smo odabrali Teslu i počeli raditi, nismo nikome ništa pričali, jer se kod nas često dešava da se počne raditi nešto, a onda kažeš svima šta radiš, pa te svi potapšu po ramenu i onda se to nikad ne završi. Mislim da je razlog to što je na taj način zadovoljstvo pozitivnih reakcija već doživljeno, pa se nakon toga čovjek nekako ulijeni. To je bio jedan od razloga zašto nismo govorili o tom stripu, a također, željeli smo sve pozitivno iznenaditi.

 

 

Kako si ti, Aleksandre, zapravo upoznao Jima?

Aleksandar Brezar_Jim je profesor komparativne književnosti koji je proveo godinu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kao Fullbrightov stipendista. Kasnije je bio direktor programa studentske razmjene na Smith koledžu u Northamptonu u Massachusettsu, gdje su, između ostalih, tim putem studirali i naši studenti. Upoznali smo se mojim dolaskom u Massachusetts, a u međuvremenu je postao urednik Massachusetts Reviewa. Prije Karimove priče, u tom časopisu sam objavio i prevod priče Most zvani čežnja Darija Džamonje. Jim je poseban čovjek; ja sam mu već dao titulu „počasnog Sarajlije“, jer je zaljubljen u Sarajevo, stalno priča o njemu, a i profesionalno se bavi temama koje se tiču Sarajeva. I njegova najnovija knjiga se zove Lessons from Sarajevo.

 

Enise, a kako ste se ti i Aleksandar upoznali?

Enis Čišić_Sve je počelo nakon što sam uradio ilustraciju za bend Motherpig. Frontmen benda, Arnel Šarić-Sharan upoznao me sa Aleksandrom, koji je u to vrijeme tražio nekoga ko bi mogao crtati strip za Karimovu priču o Tesli. Ja sam već bio upoznat sa zbirkom priča Tajna džema od malina. Ideja mi se svidjela odmah. Kad mi je Aleksandar predložio da radimo Teslu, ponovo sam pročitao tu priču i počeo razmišljati o tome kakvu bih atmosferu grada volio uraditi. Nakon toga smo nas dvojica vrlo brzo isplanirali kako ćemo je vizuelno oblikovati za strip.

 

Koliko je zapravo bilo teško vizualizirati Karimove riječi, tj. Aleksandrov scenarij?

Enis Čišić_Od samog početka shvatio sam koliko je bitan ovaj projekt i zbog Karima i njegovog djela kao i zbog mojih ličnih iskustava iz perioda kada su te njegove priče nastajale. Nakon stotinjak crteža, skica, koncept dizajna, te sati i sati razgovora i dopisivanja sa Aleksandrom, počeli smo stvarati taj svijet, vizualizirati ga do najmanjeg detalja, popunjavati slikama ono što možda nije bilo napisano riječima, stvarati atmosferu koje se ja sjećam iz perioda opsade. Smatram da je Karim zapravo i smišljao te priče za budući strip scenarij, veoma je dobro poznavao strip jezik, tako da je nama bilo lako to adaptirati.

 

 

 

Aleksandar i ti razmijenili ste više od 200 stranica ideja, komentara, tekstova, fotografija i ostalih materijala. Nacrtao si preko 100 skica i 160 crteža, a Aleksandar je napisao oko 100 stranica scenarija u pet različitih verzija, jeste li ikad pomišljali da odustanete od svega?

Enis Čišić_Nismo, toliko smo se udubili u priču i u našu interpretaciju njegove vizije, tako da nije bilo apsolutno nikakvog razloga zbog kojeg bismo odustajali. Živjeli smo tu priču jako dugo.

 

Jeste li se plašili reakcija nakon izdavanja stripa?

Aleksandar Brezar_ I jesam i nisam. Odbio sam da strahujem onog momenta kad sam odlučio da se prihvatim tog posla. Međutim, jesam očekivao da će biti negativnih reakcija, ali me je izuzetno obradovalo što ih praktično uopšte nije bilo, jer je to značilo da smo postigli ono što smo sebi zacrtali.

Enis Čišić_Nije bilo straha, samo uzbuđenje. Jedva sam čekao da vidim reakcije. Pokazali smo nekim poznanicima strip u procesu nastajanja, trebao nam je komentar, neka vrsta objektivnog pogleda na nešto što mi već jako dugo radimo, i kritike su bile odlične, pa čak i neka vrsta konstruktivne kritike je pomogla da ispravimo greške dok se to moglo ispraviti. Iskreno, mene još uvijek drži to uzbuđenje. Interesuje me kako ljudi reaguju na svaku stranicu. Drago mi je vidjeti kako publika primjećuje određene detalje unutar kadrova, nešto što je nastajalo prirodno.

 

Prvu priču si izabrao tako da što je to bila tvoja najdraža priča iz zbirke, na koji način si izabrao priču za drugi strip?

Aleksandar Brezar_Negdje pred kraj rada na Tesli, došli smo na ideju da bi to trebala biti knjiga, da bih shvatio da ne bi bilo fer stati na jednoj priči nakon toliko pozitivnih reakcija na prvi strip. Onda smo razmislili koliko priča može stati u pristojan strip-album, pa smo se dogovorili da bi bilo idealno da to budu četiri priče. Pored ove dvije priče tu su i priče Čudo neviđeno i Oni su među nama.

 

Prvu priču je crtao Enis, drugu će Boris, na koji način si birao ilustratore?

Aleksandar Brezar_Na početku sam mislio da će Enis raditi na svim pričama; međutim, desilo se da je Enis u međuvremenu dobio posao u Marvelu. Boris i ja se znamo jako dugo vremena i on je bio logičan izbor, jer mi se sviđa način na koji radi. Naravno, konsultovao sam se i sa Karimovom porodicom, jer nam je izuzetno važno da sve što radimo, radimo uz njihovo odobrenje.

 

 

 

Zašto si izabrao da radiš baš priču o Nevidljivom čovjeku?

Boris Stapić_Priča koju ja radim zahtijeva drugačiji pristup od Enisovog. Pratim njegovu atmosferu na neki način sve vrijeme; ne zaboravljam da je taj album zapravo omnibus četiri priče, i da atmosfera i pristup moraju biti zajednički. Aleksandar je ponudio da izaberem jednu od preostale tri priče, i ja sam izabrao ovu, iako je najteža za adaptaciju. Ona obuhvata dug vemenski period, skoro 80 godina. Priča je zanimljiva, jer je to zapravo priča o svakom čovjeku koji je preživio 20. vijek i zaključio kako se sve intimne bitke zapravo nastavljaju; kao da se taj krug opet mora ponoviti da bi se utvrdilo gradivo. To je i lajtmotiv ove priče.

 

Imaš li pritisak, s obzirom na to da je prvi strip odlično prošao?

Boris Stapić_Imam odgovornost, nemam pritisak. Meni je jako drago što lično poznajem ekipu, jer rijetko se dešava ta vrsta saradnje u strip svijetu. Rijetko se ljudi poznaju i privatno druže. U američkom stripu naprimjer, scenarista se ne mora upoznati s autorom.

Aleksandar Brezar_Mi imamo idealnu priliku da radimo zajedno pod nekim svojim uslovima. Također, radimo bez opterećenja profesionalnog angažmana, već iz osjećaja čiste građanske dužnosti. Ne može se odrediti bilo kakva materijalna vrijednost kada je Karim u pitanju; on i njegova djela imaju univerzalnu životnu vrijednost, koju se mi samo trudimo sad prenijeti u drugi format. Ne postoji novac koji bi mogao zamijeniti tu čast, ali i zadovoljstvo što zajedno radimo na ovim stripovima.

 

Ko će još od ilustratora učestvovati u projektu? Šta je sa ženama u stripu? Da li ćete pozvati i neku autoricu?

Aleksandar Brezar_Imamo još nekoliko imena u planu, ali ne mogu ništa još reći. Jako bih volio da među nama bude i bar jedna ilustratorka, samo nisam sasvim siguran da li ćemo uspjeti naći odgovarajuću osobu na vrijeme. Malo je žena koje se bave stripom, što je tužno, i volio bih da na neki način utičemo ovim projektom i na to da se više žena odluči baviti stripom, jer strip nikada nije bio, niti smije biti, isključivo „muški posao“.

 

Kakve su šanse da se strip objavi i prevede u BiH?

Aleksandar Brezar_Šanse da se izda u BiH i regionalno su velike, i mi već razgovaramo sa izdavačima. Iako je moja prvobitna ideja bila da se prvo nađe strani izdavač, jer vjerujem da je naša kultura itekako relevantna vani, naš trenutni prioritet je da ovaj album izdamo na čitavom našem govornom području.

 

Šta se inače dešava sa strip scenom u BiH? Čini mi se da je riječ o najugroženijoj subkulturi u našoj zemlji.

Boris Stapić_Pitanje je da li se u ovom trenutku može uraditi bilo kakva retrospektiva, izložba, bilo kakav ambiciozniji projekt; tako da strip nije isključen. Prve reakcije za naš projekt stižu upravo iz Hrvatske i Srbije i samo je greška naše kulture koja je tu gdje je što nije zainteresirana sama za sebe, a kamoli za svoje subkulture. Onoliko koliko je kod nas samo društvo ugroženo, toliko je ugrožena i ta subkultura. Mi smo nedavno bili u Leskovcu na 17. Balkanskoj strip smotri, na kojoj smo imali priliku vidjeti koliko se ljudi u BiH bavi stripom. Bh. autori su u Leskovcu dobili najviše nagrada: prvu za crtež Armin Ozdić, a druga je dodjeljena Aleksandru za scenarij.

Aleksandar Brezar_Kao bh. autori, mislim da je najvažnije da konačno shvatimo da trebamo što prije početi raditi zajedno. Dovoljno je reći da svi u regionu poštuju naš strip kao izuzetno autentičan, za razliku od srbijanskog stripa koji se naslanja na francusku školu i hrvatskog stripa koji je inspirisan američkom školom. U našoj zemlji, baš zato što nismo bili u kontaktu dvadeset godina, došlo je do eksplozije različitih stilova koji, za razliku od nas, međusobno fantastično komuniciraju. Kad smo došli na izložbu bh. stripa u Leskovcu, ja sam ostao šokiran brojem ljudi koji rade na toliko različitih, a sjajnih, stvari. Kultura je generalno sistematski uništavana proteklih dvadeset godina, ali možda baš mi kao strip autori možemo poslužiti kao neka vrsta detektiva koji će povezati tačke koje nedostaju, pronaći malteškog sokola ili sveti gral, zaustaviti trećeg čovjeka, i konačno riješiti taj slučaj.