Fotograf kojeg zovu Bostranac, rođenjem Škot, ali već 20 godina Sarajlija, poznat je po karakterističnim fotografijama glavnog grada BiH koje iskreno pričaju sve njegove priče o ratu, miru, i svemu onome između. Za Fashion, Beauty, Love Jim Marshall govori o svojim fotografijama, o tome kako one nastaju, o društvenim mrežama, aktivizmu i sarajevskoj fotografskoj sceni.
U Sarajevu boraviš dugo, te si imao vremena fotografijama dokumentirati brojna njegova stanja: od godišnjih doba, preko specifičnih sarajevskih ulica, pa do njegovih izletišta. Tvoj objektiv snimio je i lijepe i ružne odlike Sarajeva, ne diskriminirajući između fantastičnih zalazaka sunca, ali i sumornih natpisa ‘Sklonište’ na zgradama i kućama koje podsjećaju na turobni ratni period. Kako pronalaziš toliko neotkrivenih magičnih motiva koje bi i rođeni/a Sarajlija/ka propustio/la?
– Uvijek sam i uvijek ću Sarajevo posmatrati iz dvije perspektive istovremeno. Iz perspektive outsajdera i iz perspektive insajdera. Karakteristike grada, sve do najmanjih detalja, me duboko fasciniraju na način za koji sumnjam da bi postojao da sam odrastao u ovom gradu. Još uvijek mogu izaći van svojih znanja i iskustava o gradu i posmatrati ga kao nepoznato mjesto. Također, kako sam relativno introvertan tip, uživam u samotnim šetnjama, tokom kojih se gubim u zanimljivim i nepokretnim detaljima oko sebe. Puno sanjarim dok šetam, odvojen od ljudi oko sebe, tako da granice između prošlosti i sadašnjosti, kao i stvarnog i nestvarnog, postaju zamagljene. Kao rezultat toga, moje fotografije često posjeduju neku neodređenu, sanjivu stranu koja oslikava tišinu i usamljenost mojih dugih šetnji.
Jedna od tvojih najzanimljivijih fotografskih serija je ona koja prikazuje fotografije Sarajeva nekad i sad. Možeš li povući paralelu između tog nekad, i tog sada? Kako uporediti život 15 godina prije i poslije, iza fotografskog objektiva?
– Ta je serija fotografija bila studija promjene. Sarajevo se dramatično promijenilo tokom 15 godina, što je bio period u kojem sam snimao ove dvije serije fotografija – mnogo više nego što će se promijeniti brojni drugi gradovi u tako kratkom vremenskom periodu. Međutim, teško je prepoznati koliko je dramatična ova promjena ako joj svjedočite postepeno tokom više od 5.000 dana. Oni koji bi posjetili grad svakih nekoliko godina vidjeli su tu promjenu jasnije od nas koji smo u gradu bili svakog dana. Kada se radi o paralelama između tada i sada, zanimljivo je kako je veliku štetu koja je tada nanesena Sarajevu karakterizirala destrukcija, dok je velika šteta koja se danas nanosi Sarajevu pretjerana konstrukcija. Godine 1996, kada sam snimio prvi set fotografija iz te serije, Sarajevo je bilo devastirano nakon četiri godine urbicida i vandalizma nad kulturom. Danas se grad suočava sa urbicidom i vandalizmom nad kulturom jedne druge vrste, ali, nažalost, bit će potrebno mnogo više od mirovnog sporazuma da se zaustavi neoliberalizam.
Primijetila sam da nekad ustaješ jako rano i ideš fotografisati, odnosno da imaš neke rituale koji te svakodnevno vode u nove fotografske avanture. Zanima me kako izgleda tvoj fotografski proces, ako si voljan otkriti neke detalje, i kako se on odvija?
– Najbolje fotografije prirode generalno nastaju kada je sunce nisko na horizontu, dakle ili u vrijeme izlaska ili u vrijeme zalaska sunca. Ja sam jutarnji tip, tako da je bilo slučajeva da počnem fotografisati već u 5 ujutro. Naravno, gdje god odem u ta doba, nema ljudi, pa je mnogo lakše fokusirati se na kompoziciju fotografije. Ako fotografišem tokom dana, često se dešava da ljudi sa mnom započnu razgovor o tome šta fotografišem i zašto, a pošto je koncentracija bitan element fotografije, takvi spontani razgovori mi mogu odvući pažnju koliko god bili dobronamjerni. Strpljenje je također jako bitan dio procesa. Tokom zime sam znao držati fotoaparat toliko dugo da mi se ruke ukoče od hladnoće samo da bih snimio pravu fotografiju. Fotografiju nikada ne treba požurivati jer fotograf rijetko može diktirati tempo. U vremenu trenutnih zadovoljstava ovaj proces je prekrasno spor i težak, i jedan čitav život nije dovoljan da se u potpunosti nauči.
Zovu te ‘Bostranac’. Nekima je to simpatično, dok neki ipak tu riječ posmatraju iz jednog drugog ugla – kako je zapravo strancima/kinjama u BiH lakše da nešto naprave, dok sami Bosanci/ke i Hercegovci/ke to ne mogu. Šta za tebe ta riječ predstavlja i kako je objašnjavaš?
– To je riječ koju sam sam smislio, a simbolizira postojanje u dva različita svijeta, ili istovremeno bivanje outsajderom i insajderom. Lično je ne smatram simpatičnom, i zapravo je stvorena kako bi se suprotstavila ideji da se osoba može definirati ili samo kao Bosanac/Bosanka i Hercegovac/Hercegovka ili kao stranac/kinja, poput mene i brojnih drugih ljudi koji ne pripadaju samo dijaspori. Ne bih pretjerano volio da me se definira ni da sam ‘mi’, ni da sam ‘oni’, budući da mislim da se ljudi ne mogu niti trebaju tako lijeno definirati. Kada su u pitanju prilike, ne smatram da su stranci/kinje homogena masa. Ima stranaca/kinja koji/e su bogati investitori, kao i stranaca/kinja koji/e su očajne izbjeglice, i njihove prilike se očigledno razlikuju. U kontekstu mog statusa i prilika, neki misle da sam previše Bosanac, a za neke sam previše stranac, tako da se često borim da pronađem svoje mjesto. Tokom svog života sam barem polovično bio autsajder, čak i kada sam odrastao u različitim dijelovima Škotske, tako da je sve što sam kreirao ili postigao bilo ostvareno na osnovu mojih odluka i zasluga, a ne nepravednih prednosti. Moj život je mogao biti lakši da sam bio dio plemena, ali smatram da je pripadanje plemenu uvredljivo, primitivno i kukavički.
Bio si prisutan tokom svih protestnih dešavanja prošlih godina, podržavajući demonstracije i bivajući na ulici sa svojim fotoaparatom. Također si uvijek iskazivao i podršku različitim kulturnim i građanskim akcijama. Proveo si mjesece pomažući žrtvama koje su stradale od prošlogodišnjih poplava i klizišta. Šta te je motiviralo u ovim akcijama, budući da znamo koliko su sve ostale okolnosti demotivirajuće?
– Duboko vjerujem u aktivizam, pogotovo u neoliberalnom vremenu u kojem se koncepti zajednice i zajedničkog dobra potkopavaju i eliminiraju. Također nisam tip osobe koja može izabrati da ne djeluje kada je potreba za djelovanjem očigledna. Kada su prirodne katastrofe pogodile BiH prošle godine, tzv. ‘najveća vlada na svijetu’ je jednostavno isparila, a naši političari koji opslužuju samo i isključivo sebe, nisu preuzeli nikakvu odgovornost, tako da je spalo na volontere/ke i individualne donatore/ke da odgovore na ovu hitnu situaciju. Ja sam bio samo jedan od hiljade volontera/ki koji/e su pomagali/e zajednicama oštećenim poplavama i klizištima. Da sam tip osobe koji jednostavno može da ne uradi ništa u takvoj situaciji, onda nikada ne bih ni došao u BiH, a da nikada nisam došao u BiH, onda nikada ne bih iskusio sreću koju sam iskusio ovdje tokom više od 20 godina.
Vrijedan si društveni komentator na Facebooku. Smatraš li da tvoje online prisustvo generira neku vrstu korisnog javnog diskursa? Odnosno, tačnije, osuđuje li se ‘Facebook aktivizam’ bez razloga, ili ima nešto u tome, ako se iskombinuje sa društvenim akcijama za čiju su promociju potrebne i pjesme, i fotografije, i postovi, i sve ostalo što postoji u virtuelnom prostoru?
– Društvene mreže poput Facebooka su mač s dvije oštrice. Putem Facebooka možete komunicirati s beskonačnim brojem ljudi, ali prirodno, takva komunikacija nije uvijek značajna. Naravno, društveni mediji mogu učiniti i da se osjećate manje društvenim. Međutim, ja svakako nikada nisam bio toliko društven, tako da meni to odgovara. Moja umjetnost i moj aktivizam su samo imali koristi od Facebooka i interneta generalno. Preko Facebooka su moje fotografije prvi put privukle pažnju ljudi. A nedavno smo putem Facebooka Tim Clancy i ja prikupili značajnu količinu novca potrebnog za osiguravanje pomoći i renoviranje domova koji su prošle godine teško oštećeni tokom poplava. Facebook i druge društvene mreže sigurno mogu oblikovati javni diskurs i utjecati na pozitivne promjene u svijetu. Međutim, nivo do kojeg moji lični društveni komentari i online prisustvo doprinose javnom diskursu u kontekstu ovog društva nisu nešto o čemu zaista razmišljam. Ne shvatam sebe pretjerano ozbiljno i uvijek su mi bili sumnjivi oni koji to rade. Ono što je za mene ozbiljno je potreba svih nas, kako online, tako i u stvarnom svijetu, da se odupremo konformizmu i udovoljavanju. Smatram svojom dužnošću da se rugam autoritetu i ističem zloupotrebu moći, jer autoritarizam i zloupotreba moći mogu samo rasti zbog naše šutnje.
S kim voliš raditi u Sarajevu, i čiji fotografski/umjetnički rad podržavaš? Ima li Sarajevo potencijala kada su u pitanju fotografi/kinje koji/e u njemu djeluju?
– Mnogo je predivnih umjetnika/ca, previše da bih ih sve ovdje naveo, koji/e su iz Sarajeva i iz cijele BiH, i čiji me rad u brojnim umjetničkim oblastima inspiriše. No, moj odnos sa fotografskom zajednicom u Sarajevu je ponešto drugačiji, prvenstveno zbog toga što njome gospodare isključivo muškarci, a ja smatram sve forme diskriminacije nedopustivim. Nedavno sam napravio grešku time što sam ustupio fotografije za jednu izložbu u Sarajevu i dok sam bio na odmoru otkrio sam da na čitavoj izložbi, među 20 fotografa, nisu bili izloženi radovi niti jedne fotografkinje. Lično sam vidio sjajne radove različitih fotografkinja koji su nastali tokom prošlogodišnjih događaja, nakon prirodnih katastrofa, što je bila tema izložbe, te smatram neukusnim i nevjerovatnim to što njihove fotografije nisu bile predstavljene. Lično se više slažem sa umjetnicima/cama u drugim umjetničkim oblastima u Sarajevu i u široj okolini, nego što se slažem sa sarajevskom zajednicom fotografa. Kao i bilo koji drugi oblik umjetnosti, fotografija pati ako je zajednica koja je prakticira izolovana i funkcionira na bazi favoriziranja i pretjerane komercijalizacije. Ovaj grad ima veliki potencijal da nastavi sa proizvodnjom sjajnih umjetnika/ca fotografije, ali to se može desiti jedino ako oni koji utječu na razvoj fotografije postanu inkluzivniji i otvorenijeg uma.
Možemo li nekada u budućnosti očekivati tvoju novu izložbu, ako radiš na nekom novom ciklusu?
– Započeo sam novu seriju fotografija koja će za nekoliko godina postati knjiga fotografija. Nastavljam istraživati teme i praviti fotografije koje bi trebale biti dio nekih budućih izložbi. Međutim, neki elementi mojih izložbi su zaista stresni, kao naprimjer govori pred publikom, gostovanja na TV-u, itd. Uvijek mi se dopadala ideja da nekome platim da igra moju ulogu na izložbama – nekome ko ima više samopouzdanja, nekome ko je elokventniji. Onda bih mogao doći na izložbu maskiran, možda sa hipsterskom bradom i tamnim naočalama, da vidim reakcije ljudi na fotografije, da posmatram njihove pokrete ruku i izraze lica. Jer upravo u tome leži pravo zadovoljstvo izlaganja svojih radova…
Razgovarala_Masha Durkalić
Fotografije_Jim Marshall
Fotografije Jima Marshalla_ Vanja Lisac