Umjetnica koja svojim muralima polako, ali sigurno, osvaja Argentinu – Dana Alessi uskoro stiže u Sarajevo. Tim povodom, za FBL magazin govorila je o prirodi kao nepresušnom izvoru inspiracije, spokoju koji umjetnost može donijeti, te svom putu od modnog dizajna do ulične umjetnosti.
Vaša umjetnička praksa obuhvata slikarstvo, murale i tekstil. Šta Vas privlači radu s tako različitim materijalima i formatima? I kako ste — i zašto — počeli da slikate murale?
– Po struci sam dizajnerica, diplomirala sam modni dizajn, tako da je tekstil temeljni dio mog načina razmišljanja. Sa slikarstvom sam povezana od najranijeg djetinjstva i, otkad znam za sebe, to je prostor u kojem sam se uvijek osjećala dobro. Ja bih rekla da su svi ti materijali jedni drugima važni — oni se neprestano međusobno napajaju, zbog čega je prelazak s jednog na drugi poticajan za sam rad. Murali su razlog zašto sam se potpuno posvetila umjetnosti. Tokom studija živjela sam izvan glavnog grada, pa sam imala duga putovanja autobusom. Sve to vrijeme sam gledala kroz prozor i počela sam se povezivati s ulicom. Murali su mi privukli pažnju; počela sam se pitati zašto ti ljudi tome posvećuju toliko vremena, zašto to rade, o čemu razmišljaju, i to zanimanje je počelo rasti u meni. Pred kraj studija oslikala sam svoj prvi mural, a u isto vrijeme počela sam raditi i paste-up, jer sam se tako osjećala sigurnije kao djevojka na ulici. Crtala sam na papiru u studiju, a onda sam te crteže lijepila posvuda, i tako sticala samopouzdanje. Nakon toga sam sve češće počela slikati murale i nikada nisam ni prestala.
Tekstili sa sobom nose sasvim drugačije historije i simbolike u odnosu na muralizam — tekstili su intimni i često vezani za prostor doma, a murali su pak javni i nerijetko monumentalni. Kako se snalazite u kretanju između ta dva registra i da li jedan nadahnjuje drugi?
– Iz moje perspektive, oba imaju zadatak da nešto odjenu. Volim o oboma razmišljati kao o koži — jedno odijeva tijela ili predmete, a drugo odijeva grad, pejzaž. Da, jedno prožima drugo. Ponekad slikam pa počnem razmišljati kako bi to izgledalo na nekome ko hoda, ko se kreće, ili kako bi izgledalo da time odjenem planinu? Mnogo toga uzimam iz prirode; priroda je nepresušan izvor slika i informacija. Volim, naprimjer, kako mahovina raste posvuda i odijeva sve ispod sebe — volim uzeti tu ideju i pokušati je prenijeti u ono što radim.
Vaš stil je pretežno apstraktan. Kako izgleda Vaš kreativni proces — uzimate li elemente iz stvarnog života koji Vas inspirišu pa ih apstrahujete, ili se prepuštate intuitivnoj igri boja i oblika?
– Uzimam elemente iz stvarnog života i apstrahujem ih. Radim sa slikama i fotografijama prirode, uglavnom s putovanja, a uživam i u posmatranju grada i otkrivanju neobičnih detalja: prirode, sjenki, stvari koje podsjećaju na apstraktne crteže, građevinskih grešaka, boja na površinama i slično. Stvaram arhivu fotografija koje mi se sviđaju, na osnovu stvari koje su mi zanimljive za kasnije crtanje ili elemenata prirode koji su mi prelijepi i koji me zadivljuju. Zatim ih spajam pomoću boje. Nastojim prenijeti emocije, osjećaje i senzacije koje dobijam iz tih posmatranja.
Kad biste svoju praksu morali opisati jednom riječju, koja bi to riječ bila?
– Pejzaž.
Kad biste mogli osmisliti intervenciju bez ikakvih ograničenja — bez budžetskih ili birokratskih barijera — kakav biste javni prostor voljeli transformisati i na koji način?
– Voljela bih odjenuti planinu odbačenim tekstilom i muralom te stvoriti monumentalno djelo — kombinovani mural pun boja i tekstura koji bi poprimio oblik onoga što prekriva i stupio u interakciju s prirodom koja ga okružuje. Nešto što bi ljudi mogli osjetiti i posmatrati s divljenjem, kako izbliza, tako i izdaleka.
Godine 2021. nagrađeni ste sa Argentine Women Muralists Award. Šta je to priznanje značilo za Vas u tom trenutku Vaše karijere?
– Osvajanje te nagrade bilo je, vjerujem, prekretnica u mojoj karijeri. Mislim da me na neki način pomoglo pozicionirati na sceni, a ujedno je stavilo naglasak na drugačiji pristup muralizmu — fokusirajući se na umjetničku viziju, apstrakciju i druge forme stvaranja i izražavanja. To mi je pomoglo da steknem više poštovanja i privuklo više prijedloga za suradnju zasnovanih na mom stilu i perspektivi.
U samo posljednjih nekoliko godina prošli ste kroz nekoliko veoma različitih kulturnih i geografskih konteksta — Barselona, Urugvaj, Njemačka. Šta ste morali prilagoditi ili odučiti krećući se između tih mjesta?
– Jedna osobina koju volim kod sebe jeste sposobnost prilagođavanja; to je nešto u čemu zaista uživam. Mislim da me to dovodi do mnogo različitih i obogaćujućih iskustava. Istina je da su sva ta mjesta veoma različita po svojoj historiji i kulturnim kodovima, ali sam se u svima njima osjećala kao kod kuće. Slikanje stvara nezamislive mostove koji prevazilaze svaku granicu. Na kraju krajeva, svi smo tu da podijelimo trenutak radeći ono što volimo, a to je slikanje. Mi smo poput djece koja upoznaju nove prijatelje u parku; sve što je potrebno jeste predstavljanje: Ćao, ja sam Dana, ja sam umjetnica i volim slikati. Voliš li i ti? Hajde da slikamo zajedno!
Šta se nadate da će ostati s nekim ko prođe pored jednog od Vaših murala, nakon što inicijalni utisak izblijedi?
– Voljela bih da odu s osjećajem mira, spokoja i radosti — slično osjećaju koji imamo kada legnemo na travu i posmatramo krošnje drveća kako se pomjeraju, dok slušamo šum lišća i vjetra.
Uskoro stižete u Sarajevo gdje ćete oslikavati mural u okviru šestog izdanja FASADA Festivala, čija je ovogodišnja tema Topografije nestajanja. Kako tumačite ovu temu i šta stoji iza koncepta murala koji ćete oslikati?
– Bilo mi je zanimljivo prenijeti tu ideju nestajanja i topografija kroz boju. Nakon što sam proučila literaturu koju mi je tim festival poslao, istražila sam nekoliko stvari i slika koje su mi, zbog svojih oblika ili onoga što predstavljaju, privukle pažnju. Boja je gotovo uvijek moj prvi okidač kada razmišljam o tome odakle želim početi. U ovom slučaju, pala mi je na pamet slika dviju boja koje dijele istu tonsku vrijednost, koje bi, kada bih ih pretvorila u sivu skalu, imale isti ton — boje koje su prisutne, ali bi u zavisnosti od načina na koji se posmatraju mogle izblijedjeti, poput žute i ljubičaste.
Na skici su pristuna dva segmenta. Ideja boja koje su slične po tonu i čije oblike ne možemo jasno definisati, a koja odražava transformaciju dolina, rijeka i prirodnih prostora koji nestaju usljed izgradnje zgrada ili ljudska intervencija. Zatim je tu ideja difuznih boja ili čestica koje se razlažu i pretvaraju u nešto drugačije, dok su nasuprot njima te iste doline u punoj boji, kao predstava onoga što su nekada bile — životne i bujne.
Od dna prema vrhu mural predočava čistu, bujnu prirodu i njenu transformaciju u nešto zamućeno, što gubi oblik i postaje nešto drugo. Tranzicije vremena i teritorije, u prostoru.
Imate li neka očekivanja od Sarajeva?
– Nastojim nemati očekivanja, iako su mi svi s kojima sam razgovarala o dolasku u Sarajevo rekli tako divne stvari da se zaista radujem odlasku. Ipak, više volim ne očekivati i ne gledati previše unaprijed; volim biti iznenađena i uživati u svemu iz svježe, nove perspektive.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.