Ines Lučić već je godinama prepoznatljivo ime u bosanskohercegovačkim medijima. Iako je tokom karijere izvještavala o širokom spektru tema, od političkih dešavanja do crne hronike, sportska fotografija se prirodno nametnula kao polje u kojem je izgradila svoj najzapaženiji autorski izraz. Od samih početaka na terenima Premijer lige BiH, gdje je bila jedna od rijetkih žena s aparatom u rukama iza gola, Ines je svoj rad zasnovala na brzini, preciznosti i osjećaju za trenutak.
Njen nedavni odlazak na Svjetsko prvenstvo u fudbalu, gdje je izvještavala za portal Reprezentacija.ba, predstavljao je i historijski iskorak za bh. novinarstvo, postala je prva žena, prva fotoreporterka iz Bosne i Hercegovine koja je zvanično radila na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri.
Rad na turniru tog obima nosi jasna pravila i visok tempo. Tokom 90 minuta utakmice nastaju hiljade fotografija koje se moraju selektirati i slati u realnom vremenu, često uz kratke rokove. Uz osnovne zadatke praćenja igre, Ines je na terenima u Americi nastojala zabilježiti i širi kontekst utakmice, reakcije na klupi, atmosferu na tribinama i detalje van glavnog kadra. Sve je to iznijela svega šest mjeseci nakon teške operacije kičme, uspješno odgovorivši na izuzetno zahtjevne fizičke uslove rada na terenu.
Ines nam je u ekskluzivnom intervjuu otkrila kako izgleda rad na najvećoj sportskoj sceni iz ugla fotoreportera, kako se nosila s fizičkim izazovima i predrasudama s početka karijere, te zašto autentičan ljudski momenat u fotografiji i dalje nema zamjenu.
Kao prva fotoreporterka iz Bosne i Hercegovine koja je radila na Svjetskom prvenstvu, ispisala si historiju bh. novinarstva. Nedavno si na svom Facebook profilu napisala status: Život piše nevjerovatne priče, a ova koju trenutno živim definitivno je jedna od njih. Samo šest mjeseci nakon teške operacije kičme, kada je i sam povratak svakodnevnim obavezama bio izazov, dobila sam priliku da budem dio nečeg ogromnog – Svjetskog prvenstva u fudbalu. Gledajući unazad, ovaj boravak ovdje i sve što imam priliku zabilježiti kroz objektiv nije ništa manje od čistog čuda i iskustva života koje ću zauvijek pamtiti. Možeš li nam opisati onaj prvi emotivni lom ili trenutak čiste spoznaje: sjediš na stadionu u Americi kao prva žena iz BiH s aparatom u rukama na tom takmičenju, oko tebe je 60.000 ljudi, igra reprezentacija BiH, a ti si samo šest mjeseci ranije gledala u bolnički strop? Šta ti je u tim trenucima prolazilo kroz glavu?
– Iskrena da budem, nije mi odmah došlo do svijesti sta se dešava, fokus je bio na tehničkom dijelu posla. Momenat kada su navijači BiH na stadionu u Torontu zapjevali Halidove Ljiljane me trznuo iz tog nekog radnog režima, tada sam pomislila – ovo se stvarno dešava, ja sam zaista na Svjetskom prvenstvu.
Fotoreporterski posao na velikim prvenstvima je fizički brutalan – kilometri pješačenja, višesatno stajanje, guranje za poziciju s agencijskim fotografima/kinjama iz cijelog svijeta. Kako je tvoje tijelo reagovalo na taj šok i jesi li u nekom trenutku na terenu u Americi osjetila strah da si otišla preko granica svojih fizičkih mogućnosti?
– Mogu sa sigurnošću reći da je jedina mana ovog posla ta fizička brutalnost ali na ovakim događajima nema vremena da se misli o tim stvarima. Prioritet je posao, da se obavi što je najbolje moguće. Na sreću, nisam imala većih problema, koristila sam sva raspoloživa sredstva da što manje opteretim leđa i na kraju i uspjela. Pored fizičkog napora problem je stvarala velika vrućina, jer su se utakmice igrale u dnevnim terminima po Američkom vremenu.
Pratiti reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu za portal Reprezentacija.ba je vrhunac sportske novinarske karijere u BiH. Kako izgleda ta energija iznutra? Dok si kroz objektiv gledala Zmajeve u tim historijskim momentima, kako si balansirala između profesionalne hladnokrvnosti da uhvatiš savršen kadar i navijačkog ludila koje te vuklo da baciš aparat i slaviš?
– Rekla bih da su to godine treninga! (smijeh) Nije jednostavno razdvojiti emocije, ali smatram vrlo bitnim da kroz svoj objektiv prenesem makar mrvu svega što se dešava ljudima koji nisu mogli biti tu, da neko ko gleda tu fotografiju doživi ono što sam i ja doživjela, i euforiju i tugu.
Da moraš izabrati samo jednu fotografiju sa Svjetskog koja savršeno sažima tvoju ličnu borbu, ali i borbu reprezentacije na ovom prvenstvu – koja bi to fotografija bila i šta se tačno nalazi na njoj?
– Ta fotografija bi vjerovatno bila ona na kojoj se zastava Bosne i Hercegovine vijori ispred velikog FiFA znaka. Potpuno je obična ali prikazuje da smo bili tu, da smo stajali rame uz rame sa ostatkom svijeta.
Tokom 90 minuta utakmice tvoj aparat generira hiljade sirovih RAW fajlova. Dok traje akcija, tvoj mozak mora simultano raditi tri stvari: pratiti loptu, komponovati kadar i u djeliću sekunde raditi grubu selekciju u glavi. Kako izgleda tvoj algoritam filtriranja informacija na terenu? Kako u tom moru vizuelnog šuma prepoznaš onaj jedan kadar koji ima najveću narativnu vrijednost prije nego što uopšte pogledaš ekran?
– Pored standardnih fotografija koje svaki fotograf pravi na utakmici, trudim se pronaći neki momenat koji nije baš u prvom planu. Ono što ja volim i šta se trudim da ulovim su emocije, i dobre i loše.
Svjetsko prvenstvo je vrhunac, ali do njega se ne stiže preko noći. Kako su izgledali tvoji počeci u Bosni i Hercegovini? S kakvim si se predrasudama ili izazovima suočavala kao žena sa aparatom na terenima Premijer lige BiH, gdje na atletskoj stazi uglavnom viđamo muškarce?
– Koliko god to zvuči kao kliše, žene sportski fotografi i generalno fotoreportke, u Bosni i Hercegovini su još uvijek rijetka pojava. Radila sam kao fotoreporterka u medijima gdje sam pratila sve rubrike, od sporta, politike do crne hronike, i mogu reći da sam u više navrata osjetila nejednak tretman u odnosu na muške kolege. Mislim da su to sve predrasude i mogu reći da su me samo dodatno motivirale da dokažem da nema nikakve razlike između ženskog i muškog fotoreportera. Kada sam ja počinjala s ovim poslom bila sam jedina žena iza gola, danas vidim da su došle nove generacije djevojaka koje vole i žele da se bave sportskom fotografijom. Izrazito mi je drago zbog toga.
Živimo u eri u kojoj generativna vještačka inteligencija i kompjuterska grafika mogu stvoriti savršeniji sportski kadar od bilo kojeg fotoreportera na terenu. Nakon što si iskusila vrhunac dokumentovanja stvarnosti na Svjetskom prvenstvu, šta je ono što AI nikada neće moći replicirati? Gdje leži konačna, nezamjenjiva vrijednost ljudskog faktora koji stoji na minusima, na pljusku, s aparatom u ruci?
– Sama činjenica da je nešto stvoreno vještački znači da nema emociju, nema svoju stvarnost niti svoj značaj. Poenta jeste da se i u najgorim okolnostima uhvati nešto sto je stvarno, nešto što se zaista dogodilo.
Fotoreporteri/ke često gledaju život kroz aparat, distancirani od stvarnosti jednim staklom, dok istovremeno trpe ogroman pritisak rokova i fizičkog umora. Kako se nosiš sa stresom i burnoutom? Šta te, izvan fotografije, vraća u ravnotežu i puni ti baterije?
– Trudim se da svaki slobodan trenutak provedem u prirodi, daleko od društvenih mreža, na taj način pokušavam pronaći neki svoj balans.
Kada prođeš kroz tako tešku operaciju kičme i rehabilitaciju, čovjek neminovno presloži prioritete. Koliko je ta faza ranjivosti promijenila tvoj pogled na samu fotografiju? Da li danas, nakon svega, kroz objektiv gledaš svijet s više zahvalnosti i zrelosti nego prije operacije?
– Kada je postalo očigledno da do operacije mora doći, popalili su mi se svi unutrašnji alarmi. Odlučila sam se malo povući iz svakodnevnih obaveza i fokusirati se isključivo na zdravlje. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da se povučem iz ovog posla i da pokušam nešto fizički manje zahtjevno. Zahvalna sam na svakoj prilici koja mi je pružena, nadam se da budućnost nosi još mnogo njih.
U BiH ima mnogo mladih djevojaka koje maštaju o sportskoj fotografiji ili novinarstvu, ali se plaše ući u taj rezervisani, surovi sportski svijet. Da se danas vratiš na svoj početak, s ovim iskustvom iz Amerike, šta bi poručila toj mlađoj sebi, i šta poručuješ djevojčicama koje te danas gledaju kao uzor?
– Nebo je granica! Iako zvuči kao kliše, zaista nije. Treba vjerovati u sebe, truditi se, raditi i rezultati moraju doći. I, naravno, svakodnevno radite vježbe za jačanje stomačnih i leđnih mišića, trebaće vam da nose foto opremu! (smijeh)
Ušla si u historiju kao prva fotoreporterka iz BiH na Svjetskom prvenstvu. Kakav je zapravo osjećaj znati da si probila taj led i da tvoj uspjeh otvara vrata novim generacijama djevojaka u sportskoj fotografiji?
– Pored ogromne zahvalnosti ljudima koji su me podržavali od početka, osjećam ponos što sam baš ja prva koja je dokazala da ništa nije nemoguće. Nadam se da će nas na narednom velikom takmičenju biti puno više, i da više neće biti neobično da jedna žena iz Bosne i Hercegovine bude na svjetskom prvenstvu.
Napisala si da je boravak u Americi za tebe bio čisto čudo. Kada profesionalac ostvari svoj san i dotakne vrhunac, šta je sljedeći cilj? Koji je to novi profesionalni planinski vrh na koji Ines Lučić želi da se popne?
– Nakon povratka iz Amerike okrećem se nekim novim projektima koji nisu vezani čisto za sportsku fotografiju. U oktobru počinju kvalifikacije za Ligu nacija koje planiram ispratiti i u konačnici i kvalifikacije pa i samo Evropsko prvenstvo, nikad se ne zna.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.