Na crvenom tepihu filmskih festivala žene nikada nisu nedostajale. Decenijama su bile glumice, zvijezde, lica filmske industrije, ali mnogo rjeđe autorice koje odlučuju kakva će priča biti ispričana i iz čije perspektive. Upravo zato 32. Sarajevo Film Festival nije zanimljiv samo zbog brojki, nego zbog onoga što te brojke pokazuju. Tokom osam augustovskih dana u Sarajevu žene nisu bile dodatak programu, u velikom dijelu su ga oblikovale. Od devet filmova u Takmičarskom programu – dugometražni igrani film, šest su režirale žene.
– Činjenica da su šest od devet filmova režirale žene svjedoči ne samo o umjetničkoj raznovrsnosti ovogodišnjeg programa, već i o sve snažnijem i raznovrsnijem autorskom glasu koji oblikuje budućnost regionalne kinematografije, izjavila je Elma Tataragić, selektorica Takmičarskog programa – dugometražni igrani film, na press konferenciji za medije.
Isti obrazac ponovio se i u dokumentarnom programu. Selektorica Rada Šešić istakla je da više od polovine odabranih filmova režiraju i produciraju žene. Pomak koji je opisala kao dio šire promjene, preuzimanja priča, perspektiva i prostora koji su dugo bili pod dominantnom kontrolom muškaraca.
U studentskoj selekciji Asja Krsmanović Imamović otišla je korak dalje i tu promjenu imenovala direktno. Ovogodišnjim programom, kako je rekla, dominira ženska perspektiva. Pritom se filmovi ne zaustavljaju na samoj zastupljenosti autorica, oni otvaraju teme poput odnosa prema ženskom tijelu, pritisaka ideala ljepote, starenja, rodno zasnovanog nasilja te ženskih želja.
Sagledane zajedno, ove tri selekcije ne ostavljaju prostor za slučajnost. Isti obrazac ponavlja se u igranom, dokumentarnom i studentskom programu: žene kao rediteljice, ali i kao perspektiva iz koje se filmovi grade. Na 32. Sarajevo Film Festivalu to nije bio izuzetak u jednoj kategoriji, nego dosljedna linija kroz cijelu selekciju.
Brojke koje mijenjaju sliku festivala
Da bi se razumjelo zašto je to važno, treba naglasiti da je filmska industrija i dalje daleko od rodne ravnoteže. Prema podacima Evropskog audiovizuelnog opservatorija, koje u svojoj studiji za 2025, a prema pisanju Lab Femmes de Cinéma, udio evropskih filmova koje režiraju žene porastao je sa 19,2 posto u 2015. na 24,6 posto u 2024. godini.
Cannes je već decenijama jedan od najupečatljivijih simbola rodne neravnoteže u svjetskoj kinematografiji. Na njegovom 71. izdanju, održanom 2018. godine, 82 žene iz filmske industrije, predvođene Cate Blanchett i Agnès Vardom, stale su na stepenice festivalske palače u znak protesta protiv dugogodišnje nezastupljenosti žena. Broj 82 nije bio slučajan, upravo je toliko filmova rediteljica do tada bilo uvršteno u glavnu kansku konkurenciju, naspram više od 1.600 filmova koje su režirali muškarci. Taj prizor postao je jedna od najsnažnijih slika borbe za rodnu ravnopravnost u savremenoj filmskoj industriji. Osam godina kasnije pomaci jesu vidljivi, ali je ravnoteža još daleko. Na ovogodišnjem Cannesu žene su režirale tek pet od 22 filma u konkurenciji za Zlatnu palmu.
U tom kontekstu, sarajevskih šest od devet dobija drugu težinu, djeluje kao ozbiljan pomak, ne kao festivalska kurioznost. Elma Tataragić upravo je taj podatak u svojoj izjavi izdvojila kao jedan od ključnih pokazatelja ovogodišnje konkurencije. U njenim riječima posebno odzvanja riječ budućnosti, jer Sarajevo ove godine nije samo zabilježilo veći broj žena iza kamere, pokazalo je kako izgleda filmski prostor u kojem su njihove priče, perspektive i autorski rukopisi sastavni dio glavnog toka.
Ženska iskustva u centru priče
Broj rediteljica, međutim, samo je jedan dio ovogodišnje slike. Jednako je primjetno koje su teme i iskustva dobili prostor unutar različitih festivalskih programa.
Film Pukotina u ledu rediteljice Maje Miloš, prikazan u programu Ponoćne projekcije, prati Mariju, mladu klizačicu suočenu s tugom, ekonomskom nesigurnošću i potisnutom seksualnošću. Pokušavajući finansijski pomoći porodici, ulazi u okruženje seksualne eksploatacije, čime film otvara pitanja ženskog tijela, kontrole, ranjivosti i društvenih pritisaka bez ublažavanja njihove težine.
U glavnoj igranoj konkurenciji 17 Kosare Mitić govori o sedamnaestogodišnjoj Sari koja tokom školske ekskurzije svjedoči seksualnom nasilju nad prijateljicom Linom. Njihov pokušaj da prekinu krug nasilja u središte filma stavlja traumu, odnos institucija prema djevojkama i žensku solidarnost.
Drugačiji pogled na odrastanje donosi Dua Blerte Basholli. Smještena u Prištinu krajem devedesetih, priča prati trinaestogodišnju djevojčicu koja pokušava pronaći mjesto među vršnjacima i prihvatiti promjene vlastitog tijela u trenutku kada rat i etničke tenzije sve snažnije određuju svakodnevni život.
Dokumentarac 32 metra Morteze Atabakija prati Halime i Gönül, koje u patrijarhalnoj sredini okupljaju žene i organiziraju turnir u streljaštvu namijenjen isključivo njima. Naizgled mala lokalna inicijativa postaje priča o ulasku žena u prostor koji je tradicionalno pripadao muškarcima.
Ono što ove filmove povezuje zato nije jednostavna etiketa ženskog filma. Riječ je o pričama koje se međusobno razlikuju u tonu, žanru i kontekstu, o seksualnosti, nasilju, odrastanju, ratu i osvajanju prostora, a upravo ta raznolikost pokazuje koliko širok raspon ženskih iskustava ovogodišnji Festival zapravo obuhvata.
Od selekcije do nagrada
Na završnoj ceremoniji snažna zastupljenost autorica iz programa pretočila se i u glavna festivalska priznanja. Srce Sarajeva za najbolji dugometražni igrani film osvojio je Everytime austrijske rediteljice Sandre Wollner, dok je Ana Urushadze dobila nagradu za najbolju režiju za film Supporting Role.
U dokumentarnoj konkurenciji glavna nagrada pripala je filmu Planina Biljane Tutorov i Petra Glomazića, priči o dvjema ženama koje povezuju traumatična prošlost i borba za očuvanje planine i načina života koji nestaje.
17 rediteljice Kosare Mitić osvojio je i Specijalnu nagradu za promociju rodne ravnopravnosti, pri čemu je žiri izdvojio način na koji film tematizira sistemsko zanemarivanje, seksualno zlostavljanje, traumu i žensku solidarnost.
Važno je pritom razlikovati tu specijalnu nagradu od ostalih priznanja. Dok ona izravno vrednuje doprinos rodnoj ravnopravnosti, nagrade za najbolji film, režiju i dokumentarni film dio su redovnih takmičarskih kategorija. Zato njihov ovogodišnji ishod dodatno potvrđuje da snažna prisutnost rediteljica na 32. SFF-u nije ostala samo na nivou selekcije, nego se odrazila i na konačne odluke žirija.
Politika koja traje duže od jedne festivalske godine
Ovogodišnju zastupljenost autorica na Sarajevo Film Festivalu teško je posmatrati kao izolovan rezultat. Festival pitanje rodne ravnopravnosti institucionalno otvara već više od decenije. Jedan od važnijih koraka napravljen je 14. augusta 2015. godine, kada je tokom SFF-a održana konferencija Women in today’s European film industry: gender matters. Can we do better?, u okviru predsjedavanja Bosne i Hercegovine Komitetom ministara Vijeća Evrope.
Na konferenciji je usvojena Sarajevska deklaracija o rodnoj ravnopravnosti u evropskoj filmskoj industriji. Dokument je, između ostalog, pozvao na sistemsko prikupljanje podataka o zastupljenosti žena, ravnopravniji pristup javnom finansiranju, veću prisutnost žena na pozicijama odlučivanja i snažniju vidljivost filmskih autorica. Festival je zatim podržao inicijativu 50/50 by 2020, a rodnu ravnopravnost nastavio uključivati kroz programe, partnerstva i posebna priznanja.
Počasna priznanja otkrivaju drugu stranu medalje
Međutim, drugačiju sliku daje Počasno Srce Sarajeva, priznanje koje Festival dodjeljuje za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. Prema službenom popisu dobitnika i dobitnica, od 2015. do 2026. godine među 37 laureata bile su samo četiri žene: Isabelle Huppert 2019., Lynne Ramsay 2023., Meg Ryan 2024. i Emily Watson 2026. To je nešto manje od 11 posto. U 2025. godini sva četiri Počasna Srca Sarajeva pripala su muškarcima: Willemu Dafoeu, Stellanu Skarsgårdu, Rayu Winstoneu i Paolu Sorrentinu.
Taj nesrazmjer pokazuje da promjene nisu jednako vidljive u svim segmentima festivala. Počasna priznanja uglavnom se dodjeljuju autorima i glumcima s višedecenijskim međunarodnim karijerama, formiranim u periodu kada su žene imale znatno manji pristup ključnim pozicijama u filmskoj industriji.
Takmičarski program, s druge strane, govori o filmovima i autorima koji djeluju danas. Dok lista počasnih laureata i dalje odražava historijsku dominaciju muškaraca u svjetskoj kinematografiji, ovogodišnja konkurencija pokazuje znatno snažniju prisutnost rediteljica.
Festival žena
Nazvati 32. izdanje Sarajevo Film Festivala festivalom žena ne znači tvrditi da su muškarci bili potisnuti iz programa niti da je pitanje rodne ravnopravnosti u regionalnoj kinematografiji riješeno. Znači, prije svega, konstatovati da su žene ove godine bile snažno zastupljene u gotovo svim ključnim segmentima festivala.
U glavnoj igranoj konkurenciji režirale su šest od devet filmova, u kratkom programu sedam od deset, dok su u dokumentarnoj selekciji potpisale više od polovine naslova kao rediteljice i producentice. Takva zastupljenost odrazila se i na nagrade. Upravo je u tome značaj ovogodišnjeg izdanja. Žene nisu bile izdvojene u posebnu tematsku nišu niti predstavljene kao izuzetak, nego su bile sastavni dio glavnih takmičarskih programa.
U industriji u kojoj ravnopravna zastupljenost još nije standard, 32. SFF pokazao je kako izgleda program u kojem prisustvo autorica više nije marginalno. Zapavo, pravi pokazatelj promjene biti će trenutak kad podatak da su žene režirale šest od devet filmova u glavnoj konkurenciji više ne bude vijest.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.