The Last of Us je serija zasnovana na istoimenoj videoigri, a radnja se odvija u postapokaliptičnom svijetu u kojem je većina čovječanstva uništena od strane gljivične infekcije koja pretvara ljude u agresivna čudovišta. Glavni likovi su Joel, kojeg igra Pedro Pascal, tvrdoglavi preživjeli i bivši krijumčar koji se bori s traumom iz prošlosti, te Ellie, igra je sjajna Bella Ramsey, mlada tinejdžerka koja je imuna na infekciju.

Nakon što Joel preuzme odgovornost da preveze Ellie u zabačenu enklavu izvan pandemijskih zona, njih dvoje se suočavaju s raznim opasnostima, uključujući napade zaraženih ljudi i preživjelih koji su postali nasilni i okrutni u nastojanju da prežive. Tokom putovanja, Joel i Ellie razvijaju posebnu vezu, a Joel se mora suočiti s teškim moralnim izborima koji će značajno utjecati na njihovu sudbinu.

 

Dvije publike

Ukoliko pitate većinu kritičara reći će vam da su igrica i serija zadržali istu atmosferu i karakterizacija likova, ja, kao vjerni obožavatelj igrice, se ne slažem. Svijet u igranoj seriji The Last of Us jednostavno nije toliko strašno mjesto. Mogli su slobodno umjesto parazitskih gljiva staviti COVID, a umjesto zombija ljude bez maski koji neoprezno kašlju prema Joelu i Ellie.

Serija je zapravo imala dvije vrste publike – one koji su igrali igru i one koji nisu. Ovi prvi su u seriju ulazili sa ruksakom punim očekivanja. Sa ramena su im visile puške napunjene satima provedenim u tom svijetu a za pasom su nosili po nekoliko izoštrenih mišljenja koje su sami napravili igrajući ovu priču. Ovi drugi, koji nisu igrali igru, bezbrižno su krenuli u avanturu, maltene praznih ruku, samo sa znatiželjom u džepu.

 

Danak neiskustvu

Iako nisam veliki gejmer, u ovom slučaju ipak spadam u tu kategoriju. Igru The Last of Us sam kupio jer je bila jeftina. Radilo se o PS4 verziji, remakeu hita sa PS3 platforme. Donio sam igru kući, pričekao da dijete zaspe, stavio slušalice i da budem posve iskren: Pošteno sam se isprepadao.

U većini igre likovi Joela i Ellie su puzali i čučali iza nekih stolova dok su nervozni zombiji jaukali u sobama pored. U ovoj igri kada nađeš metak, kao da si našao sveti gral a kada klicker iznenada izleti niotkud, svaki put taj isti metak u panici ispucaš u plafon. Hoću da kažem da je u igri taj svijet jako strašan, prijeteći, opasan, nepredvidiv, neprijateljski nastrojen, divlji, smrtonosan, jednostavno težak.

U seriji to nije tako. Joel i Ellie šetaju po šumama, kampuju, pričaju… Ali većinu vremena osjećamo da su na sigurnom. Gledaoci ne očekuju da iza svakog žbuna izleti neka opasnost. Sve vrijeme se pitaš, gdje je Neil Druckman, gdje je strašna The Last of Us? Nije mi smetalo što su dodavali neke nove stvari, ali u jednom trenutku mi je bilo dosta sjedenja uz vatricu za curicu i taticu. Reditelji nisu uspjeli prenijeti tu napetost iz igre u seriju. Fokus je stavljen na nešto drugo.

 

Da je Joel bio sam

Jedna od važnih stvari za ljude je da u ma koliko ludom svijetu živimo želimo da taj svijet podjelimo sa nekim. Da je Joel bio sam, savršeni kraj bi bio da se objesi. I to bi bila jedina opcija u kojoj bi The Last of Us ostala vjerna sama sebi. Jer to je Joel u igri. Čovjek koji svaki dan želi da se objesi ali ga sposobnost da preživi u tom bolesnom svijetu ometa u tome. Preživljavanje mu toliko dobro ide da kada nekoga izudara letvom, prosto ti ga bude žao. Pa staneš, a onda lik počne da moli i ti shvatiš da izbora nema i daš Joelu naredbu da uradi ono u čemu je najbolji.

Joel u seriji kojeg igra Pedro Pascal nije taj čovjek. Sve do zadnje epizode ne vidimo ubicu koji on zapravo jeste a koji je postao neposredno nakon smrti njegovog djeteta. Problem u tome je što mu je u seriji bio potreban dodatni razlog da probudi zvijer u sebi dok je u igri to od prve minute kada ga počnemo kontrolisati. Scenaristi nisu znali prepoznati važnost Joelove mračne strane i samim tim nisu imali potrebu da mu suprostave jednako mračan svijet. A možda je bilo i obrnuto.

 

Treba priznati: Bella Ramsey je bolja Ellie od Ellie

Ellie se vezala za Joela upravo radi toga. Jer je znao biti mračniji od mračnog svijeta. Brutalniji od bezumnih zombija. Ne zato što je simpatičan i ranjiv nego što je imao sposobnost da uključi tu mračnu stranu i postane opasniji od svake opasnosti koja ih okružuje. U seriji ona je veoma dobro prikazana kao dovoljno talentovana nasljednica Joela. Jako su dobre scene gdje Ellie istražuje svoju mračnu stranu poput one kada polako siječe nepokretnog zombija u podrumu. Joel je u tome njen uzor i u tome leži veliki dio tragedije u ovom djelu. Prikaz je to nove generacije koja u mrak prati onu staru radi straha od okrutnosti koju nosi svijet. Sunovrat Ellie je prelijep književni motiv ali joj nažalost u seriji nedostaje onaj pravi mračni Joel kao uzor i stiče se dojam da je Ellie takva sama po sebi što je veliki propust jer tragediju čini manje bogatom.

Dok sam sa nestrpljenjem čekao da izađe serija najveća briga mi je bila što su za Ellie izabrali Bellu Ramsey. Sada kada je prva sezona gotova mislim da je ona zapravo bila najbolji izbor i čak da je njena gluma najbolja stvar u seriji. Ellie je u igri odličan lik ali mu je glumica dala dodatnu dimenziju i ne bih se žalio da je vrate baš takvu u igru.

 

Posebna uloga Ashley Johnson

Posebno je interesantna priča oko glumice Ashley Johnson koja igra njenu mamu. U posljednjoj epizodi prve sezone The Last of Us prikazuje Ellieno rođenje i zašto je ona imuna. U video igricama o Anni, njenoj mami, saznajemo samo kroz bilješku koju Ellie nosi sa sobom. Annu nikada ne vidimo u igricama. Devetu epizodu otvara trudna Anna koju napada zombi i dok se očajnički pokušava izboriti, ubija zombija, rađa Ellie, i onda shvati da je ugrižena.

Glumica Ashley Johnson je zapravo kreirala lik Ellie kakvog znamo u video igricama, naime, ona joj daje glas, a i radila je snimanje pokreta za Ellie u oba dijela igrie. Što znači da Ashley glumi Ellie više od jedne decenije. Glumica je bila i tri puta nominirana za nagradu BAFTA Games za najbolju glumicu u glavnoj ulozi za svoj rad u The Last of Us, a nagradu je osvojila dva puta.

Nevjerovatan krug, Ashley je dobila ulogu Anne, da bi ponovo u seriji rodila lik Ellie.

 

Biti ili ne biti, ko te pita?

Drugi dio tragedije, onaj koji ponajviše definiše igricu The Last of Us je pitanje – Kakav je osjećaj kada izbora nema? Kakav je osjećaj kada izbora nema ni tamo gdje ga jedino može biti – u potpuno anarhičnom i divljem svijetu bez zakona i granica. I možemo se poistovjetiti sa likovima jer smo suočeni sa tim pitanjem svakodnevno samo u naizgled manjem ludilu ali svejedno, izbora nema. Ni u smrti, ni u životu. I zato je depresivan. I zato je dobra priča, aktuelna, ljudska, svakodnevna a strašna.

I sada će reći Joel je izabrao da spasi Ellie pa samim tim i sebe od drugog umiranja. Jer Joel je umro sa svojom kćerkom već jednom. Zar je stvarno imao izbora? Niko ne bi imao snage da živi s tim. Niko ne bi mogao da se ubije nakon toga. Čak i to bi mu je oteto jer bi bilo kukavički. Možda bi čitavom svijetu bio heroj ali za njega to bi bio pakao i samim tim, izbora za Joela nikada nije bilo.

Čini mi se da su ipak u seriji to pitanje izbora nažalost ostavili malo po strani. Bilo mi je mnogo jasnije čak mi se nametalo u igri kao osnovno pitanje. To sve u korist priče o ljudskim vezama. Ovdje bih ostavio jedan prazan prostor da se čitaoc upita šta mu je zanimljivije jer svako ima svoja opredjeljenja i svoje interese i svako bi trebao ista da poštuje.

 

Za dobrar umak od parazitskih gljiva moraš imati dobar wok(e)

Mnogi spominju woke momente iz franšize u negativnom kontekstu. Mišljenja su da se kreatori time željeli približiti trendovima. Mislim da se varaju i da nisu uspjeli da sagledaju djelo iz ove ranije objašnjene perspektive.Uzet ćemo za primjer homoseksualnost, najistaknutiji woke motiv u seriji. Homoseksualnost je šta danas? Svašta, ali uglavnom priča o ljudskom izboru. Treba li dalje da objašnjavam? Iako je u seriji samo detalj, na vatru tragedije upravo to dosipa ironiju koja je poput benzina samo rasplamsava. To što neko ima slobodu da ljubi koga hoće apsolutno ne riješava problem slobode muškarca ili žene ili bilo kako se ko osjećao. Iz tima The Last of Us žele da nam kažu da je problem jednostavno dublji.

 

Depresivna gitarska kompozicija iz E mola za kraj

Razočaran sam što nisam depresivan kao što sam bio na završetku igre. Serija me ostavila ravnodušnim jer sam očekivao tu drugu priču o manjku slobode u svijetu, ma kakav on bio, jer je zapravo ta robija uklesana u ljude. Dobili smo priču o ljudskim vezama a ne o ljudskoj slobodi. Što je vjerovatno jednako važno ali meni možda manje interesantno.

Mislim čak da je priča o parazitskoj gljivi zapravo priča o tome i pošto je početak iste, odnosno njen okidač, čini mi se očiglednim da je u osnovi pisac to htio da kaže ili da ispriča. Gljiva te preuzme i ti izgubiš slobodu ali ne i život. Koliko je fer ta trampa? Onaj mali se odlično upitao u igri kao i u seriji: Da li kada gljiva preuzme komande unutra ostaješ zarobljen ti? Nije svejedno jer ako si ti i dalje unutra onda je horor film mnogo ozbiljniji.