Luisa Keintzel Lumi umjetnica je koja je odrastala uz berlinske graffite, a čija se umjetnost doima kao njihov negativ. Murali, crteži i tekstilni radovi, skromne palete boja, nerijetko podsjećaju na apstrahirane graffite.
Kao dobitnica nagrade Female Star Rising, Lumi uskoro stiže u Sarajevo, gdje će u okviru šestog izdanja FASADA Festivala oslikati mural u naselju Hrasno. Lumi je za FBL magazin govorila o svojim počecima i autorskom razvoju, te moći ulične umjetnosti da osnažuje žene i povezuje zajednice.
Ti si akademski obrazovana umjetnica koja na polju urbane umjetnosti djeluje oko četiri godine. Šta te potaknulo da iz ateljea izađeš u javni prostor?
– Urbana umjetnost zapravo nikada nije bila vezana za moj studij. Počela sam samostalno oslikavati zidove paralelno sa studiranjem. To je proizašlo iz želje za slobodom i radom u velikom formatu. Na fakultetu mi je bilo teže opustiti se, stvarati dok me niko ne posmatra, a i prostor je bio ograničen. U javnom prostoru mnogi rade pod pseudonimima, što vam daje određeni osjećaj anonimnosti, a i — u zavisnosti od toga gdje radite — niste odmah vidljivi. Ja sam u takvoj postavci zaista uživala. Nisi izložen osudi, pa umjesto toga sam sebi postaješ sudija, što mi je djelovalo vrlo autentično.
Jednom si spomenula da si se uvijek borila sa školskim sistemima te da je to možda dijelom razlog zašto si počela oslikavati javne površine. Možeš li nam reći nešto više o toj poveznici. Šta ti je javni prostor dao, a učionica nije?
– Nikada nisam voljela biti dio sistema u kojem se sve ocjenjuje. Ako bih uradila previše, bila bih štreberka, a ako ne bih uradila dovoljno, ne bih prošla. Kad sam počela slikati, jednostavno sam stvarala i na taj način se razvijala.
Tvoj stil je pretežno apstraktan, s fluidnim, organskim oblicima koji često kao da upućuju na anti-style grafite. Da li je postojala specifična prekretnica u tvom stilskom razvoju ili se on razvijao intuitivno?
– Kad sam počela slikati u javnom prostoru, povezivala sam to sa slobodom. Nakon nekog vremena shvatila sam da su graffiti zapravo vezani za mnoga pravila kojih se treba pridržavati. To mi je oduzimalo osjećaj autonomije, pa mi je čak postalo i dosadno. Počela sam slikati slova, ali sam u jednom trenutku shvatila da to nisam ja. Željela sam razviti vlastiti stil u kojem se prepoznajem. Slova sam apstrahovala do te mjere da više nisu bila čitljiva. Mnoge oblike s kojima radim pronalazim u javnom prostoru — poput ogrebotina na zidovima, prekrečenih graffita, refleksija i igre sjenki. Te elemente dalje razvijam u sisteme pisanja i crteže. Osim toga, počela sam se više oslanjati na svoj blok za skiciranje, jer sam oduvijek mnogo crtala. To mi je djelovalo kao nešto što zaista dolazi iz mene.
Od 2023. godine si dio kolektiva TIEV, u kojem uglavnom radite na instalacijama koje spajaju umjetnost i arhitekturu. Kako kolektivni rad mijenja tvoj proces u odnosu na samostalno slikanje?
– Počele smo raditi zajedno jer su nam se međusobno dopadali stilovi. Te stilove, kao i zanatske vještine, spajamo u našem radu. Kolaborativni rad se odvija vrlo prirodno i, što je najvažnije, zabavno. Zajednički rad daje nam snažan osjećaj moći — ženama je ponekad mnogo lakše zajedno zauzeti prostor nego kada to rade same. I sama se osjećam snažno dok oslikavam zidove, ali kada se žene udruže i stvaraju, sve dobije neku posebnu draž, naročito u oblasti poput urbane umjetnosti, kojom i dalje u velikoj mjeri dominiraju muškarci.
Učestvovala si na Female Street Art Incubator Kampu — edukativnoj rezidenciji za mlade ulične umjetnice, održanoj u Čačku ovog proljeća. Koji su ti bili najvrijedniji dijelovi tog iskustva?
– Kamp mi je iznova pokazao koliko je zajednica važna. Biti na jednom mjestu, razmjenjivati iskustva, razgovarati i imati mentorstvo — to mi je bio najvrijedniji dio.
Zajednički rad daje nam snažan osjećaj moći — ženama je ponekad mnogo lakše zajedno zauzeti prostor nego kada to rade same. I sama se osjećam snažno dok oslikavam zidove, ali kada se žene udruže i stvaraju, sve dobije neku posebnu draž, naročito u oblasti poput urbane umjetnosti, kojom i dalje u velikoj mjeri dominiraju muškarci.
Na FASADA Festival dolaziš kao jedna od dobitnica jedne od četiri nagrade Female Rising Star, koje su dodijeljenje učesnicama kampa. Na kampu si razvila i koncept za svoj mural. Možeš li nam reći nešto više o radu koji ćeš oslikati u Sarajevu?
– Moj mural je posvećen osjećaju toplih ljetnih dana na selu. Uživanju u tišini, slušanju cvrčaka u visokoj travi, sjedenju u hladu, toplom vjetru na koži. Istovremeno, mural je posvećen poštovanju prema našem okruženju i življenju u miru s drugima. To su osjećaji koje sam imala tokom kampa koji se održavao u seoskom ambijentu u blizini Čačka.
Kako vidiš budućnost javnog prostora? Šta priželjkuješ da tvoja umjetnost doprinose toj budućnosti?
– Javni prostor bi trebao pripadati svima. Ne želim samo učiniti neko mjesto ljepšim kroz oslikavanje murala, već ga učiniti i pristupačnijim. Naš svijet postaje sve digitalniji i politički podijeljeniji, što nas udaljava jedne od drugih. Zato je važno da postoje mjesta na otvorenom gdje se ljudi mogu sastajati i razgovarati, bez obzira na to poznaju li se ili ne. Moramo ostati povezani i pokušavati razumjeti jedni druge, umjesto da gledamo u ekrane i razgovaramo s umjetnom inteligencijom. Ako gradovi budu više podržavali urbanu umjetnost — ili umjetnost općenito — mislim da je veća vjerovatnoća da će ona povezivati ljude, jer stvara prostor za susret.
Naš svijet postaje sve digitalniji i politički podijeljeniji, što nas udaljava jedne od drugih. Zato je važno da postoje mjesta na otvorenom gdje se ljudi mogu sastajati i razgovarati, bez obzira na to poznaju li se ili ne. Moramo ostati povezani i pokušavati razumjeti jedni druge, umjesto da gledamo u ekrane i razgovaramo s umjetnom inteligencijom. Ako gradovi budu više podržavali urbanu umjetnost — ili umjetnost općenito — mislim da je veća vjerovatnoća da će ona povezivati ljude, jer stvara prostor za susret.
Postoji li mural, instalacija ili projekt koji bi voljela realizirati?
– Trenutno sam fokusirana na rad s tekstilom. Bavam se vezom i tkanjem. S tim medijima možete ići na velike formate i voljela bih to više uključiti u instalacije. Prošle godine sam počela slikati na velikim komadima tkanine, što je na neki način bio početak tog putovanja.
Imate li neka očekivanja od Sarajeva?
– Da naučim više o balkanskoj kulturi, upoznam ljude i jednostavno — da slikam!
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.