Sarajevo Film Festival svake godine iznova pokreće istu javnu raspravu. Iako bi filmovi, autori i autorice trebali biti u žarištu manifestacije, medijski i javni prostor već od prvog dana u velikoj mjeri zauzima crveni tepih. Bilježi se ko je njime prošao, kakvu je kreaciju obukao ili obukla, koliko je zastupljen domaći dizajn i zašto se modi na jednoj filmskoj smotri pridaje toliki značaj.
U tim raspravama često se zaboravlja osnovna stvar, crveni tepih nije nastao zbog mode, niti ga je izmislio Hollywood. Mnogo prije nego što su njime hodale filmske zvijezde, imao je sasvim drugo značenje, on je bio oznaka statusa, poseban put za posebne goste. Filmska industrija je tu simboliku kasnije preuzela, a televizija i moda pretvorile su je u globalno prepoznatljiv ritual.
Zato priča o crvenom tepihu nije priča samo o tome ko je šta obukao. To je priča o tome kako je jedan ceremonijalni detalj postao važan dio načina na koji danas gledamo film, poznate osobe, modu i javne događaje.
Crveni tepih kao statusni simbol antičkog doba
Najraniji poznati spomen ceremonijalnog prostiranja crvene tkanine datira iz antičke Grčke. U Eshilovoj tragediji Agamemnon, napisanoj u 5. vijeku prije nove ere, kralja po povratku iz Trojanskog rata supruga Klitemnestra dočekuje pozivom da u palaču uđe preko grimiznog puta. Agamemnon oklijeva, smatrajući da je takav tretman rezervisan za bogove, a ne za smrtnike.
The Guardian taj prizor navodi kao najraniju poznatu referencu na hodanje crvenim tepihom. Nije, naravno, riječ o crvenom tepihu u današnjem smislu, nego o jasnom statusnom simbolu. Grimizna tkanina bila je znak izuzetne počasti, privilegije i društvenog položaja, toliko snažan da Agamemnon isprva oklijeva da po njoj zakorači.
Upravo je ta ideja ostala ugrađena u značenje crvenog tepiha do danas, on odvaja običan dolazak od ceremonijalnog i označava osobu kojoj je namijenjena posebna pažnja.
Od željeznice do protokola
Direktniji prethodnik savremenog fenomena nastaje početkom 20. vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama, kada crveni tepih iz domena mita i vladarskog protokola prelazi u komercijalnu upotrebu.
Kompanija New York Central Railroad uvela je 1902. godine grimizni tepih za putnike ekspresnog voza 20th Century Limited, koji je saobraćao između New Yorka i Chicaga. Tepih je služio za usmjeravanje putnika od blagajne do vagona, pružajući im osjećaj ekskluzivnosti. Iz te praktične primjene razvio se i izraz tretman crvenog tepiha, koji danas označava privilegovan status i posebnu pažnju pri dočeku.
Upravo u tom periodu tepih dobija svoju savremenu ulogu. Njegova primarna vrijednost nije bila u samoj boji, već u funkciji stvaranja jasne granice. S jedne strane nalazili su se posmatrači, a s druge oni kojima je u tom trenutku dodijeljena pažnja. Filmska industrija ubrzo je prepoznala efikasnost tog mehanizma i primijenila ga na vlastiti model promocije.
Hollywood nije izmislio crveni tepih. Pretvorio ga je u sadržaj
Prva dodjela Oscara održana je 1929. godine bez crvenog tepiha, a Američka filmska akademija uvela ga je tek 1961. Ovaj podatak jasno ruši pretpostavku da su film i glamurozni ulazak oduvijek bili nerazdvojni.
Ključnu ulogu u spoju filma i crvenog tepiha odigrala je televizija. Kada je dodjela nagrada prerasla u masovni televizijski prenos, dolazak gostiju prestao je biti čista logistika i postao dio zabavnog programa, publika je dobila priliku vidjeti glumce i glumice van njihovih filmskih uloga, u neposrednijem izdanju. Prelaskom na emitovanje u boji 1966. godine, crvena tkanina prestaje biti samo dio protokola i postaje vizuelno upečatljiv televizijski kadar.
U takvom medijskom okruženju, ulazak modne industrije bio je prirodan slijed događaja. Za modne kuće, crveni tepih postao je idealna platforma jer na jednom mjestu okuplja poznate ličnosti, fotoreportere i fotoreporterke, međunarodne medije i publiku čija je pažnja već usmjerena na događaj. Odjevni predmet time prestaje biti samo odjeća, dobija ime dizajnera ili dizajnerice, fotografiju, širi kontekst i instantnu globalnu distribuciju.
Danas je iza samo jednog pojavljivanja angažovan čitav tim stručnjaka, od stilista i dizajnera do draguljara i PR agencija. Haljina se može pripremati sedmicama za svega nekoliko minuta hoda. Ti momenti, međutim, više ne predstavljaju samo ulazak u salu, oni su postali događaj za sebe. Zato medijski fokus na modu ne proizlazi iz zanemarivanja filma, već iz činjenice da se unutar mehanizma crvenog tepiha razvila zasebna industrija s ogromnom medijskom i ekonomskom vrijednošću.
Sarajevski ćilim
Sarajevo je ovoj globalnoj konvenciji dodalo autentičan lokalni pečat. Za jubilarno 25. izdanje Sarajevo Film Festivala 2019. godine, kreativni tim manifestacije predstavio je novi vizuelni identitet festivalske staze. Inspirisani zbirkom Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, kao osnovu za dizajn iskoristili su motive sarajevskog ćilima iz 1930. godine.
Zbog toga je preciznije reći da se ispred Narodnog pozorišta zapravo prostire festivalski ćilim. On jeste crven i primarno funkcionira kao klasični crveni tepih, ali je njegov grafički identitet duboko ukorijenjen u lokalnoj kulturi tekstila i tradiciji stanovanja. Dok Cannes ima svoje prepoznatljive stepenice, a Hollywood strogo kodiran glamur, Sarajevo je univerzalni holivudski ritual povezalo s predmetom vlastitog kulturnog naslijeđa.
Međutim, specifičnost sarajevskog tepiha ne leži samo u njegovom vizuelnom identitetu, već i u samom konceptu pristupačnosti.
Za razliku od izrazito elitističkih protokola na festivalima poput Cannesa ili Berlina, gdje je pristup strogo ograničen na zvanice, gdje se ženama nerijetko uslovljava nošenje visokih potpetica, a fotoreporterima propisuje black tie kodeks, Sarajevo nudi potpuno drugačiji model. Na SFF-u je dobrodošao svako ko dijeli ljubav prema filmu. Dovoljno je kupiti kartu i prošetati istom stazom kojom prolaze i svjetske zvijezde. Formalni dress code je poželjan kao čin poštovanja prema događaju, ali nije eliminatorni uslov.
U toj odsustvu strogih barijera i osjećaju pristupačnosti leži ključna razlika, sarajevski tepih nije stvoren da bi pravio jaz između elite i publike, već da bi festivalsku atmosferu učinio zajedničkim iskustvom.
Zašto crveni tepih SFF-a znači toliko za domaći modni dizajn?
Bosna i Hercegovina nema infrastrukturne temelje velikog modnog tržišta. Nedostaju razvijen sistem modnih sedmica, velike međunarodne modne kuće, snažna proizvodna mreža i medijska mašinerija kakvu posjeduju centri poput Pariza ili Milana. Ipak, tokom osam dana Sarajevo Film Festivala, lokalni modni dizajn dobija svoj najvidljiviji i najutjecajniji javni prostor u godini.
Kad glumica izađe na crveni tepih u Cannesu u Dioru, iza nje stoji gigant s neograničenim resursima. Bh. dizajneri i dizajnerice, s druge strane, stvaraju na malom tržištu, bez sistemske podrške i bez infrastrukture kakvu imaju velike modne kuće. Zato navođenje imena domaćeg brenda uz fotografiju nije pokušaj da se svaka kreacija proglasi visokom modom, već osnovna novinarska informacija. Ako znamo da Cate Blanchett nosi Armani, nema razloga da uz fotografiju domaće umjetnice ne stoji ime dizajnera koji je haljinu osmislio u ateljeu udaljenom svega nekoliko ulica od crvenog tepiha. Tako se gradi autorstvo i uspostavlja profesionalni standard.
Crveni tepih kao arhiv domaće mode
Za magazin FBL praćenje crvenog tepiha nikada nije bilo sezonska rubrika ograničena na osam festivalskih dana. Od 2013. godine oko ovog segmenta razvijena je čitava mreža formata: glasanje publike i dnevni izbori najzapaženijih izdanja, detaljni modni osvrti i precizno bilježenje imena koja stoje iza pojedinih kreacija, pristup koji su kasnije, svaki na svoj način, preuzeli i drugi domaći lifestyle magazini i časopisi.
Interaktivna Instagram rubrika YES/NO izrasla je u jedan od najiščekivanijih sadržaja festivalskih dana. Primarno zabavna, omogućava čitateljima i čitateljicama da glasaju, komentarišu i aktivno učestvuju u festivalskoj atmosferi. Ipak, ona ne zamjenjuje modnu kritiku, paralelno s njom funkcionira stručni osvrt koji se bavi onim što glasanje ne može obuhvatiti, konstrukcijom, stylingom, idejom, izvedbom i kontekstom svake kreacije.
Masovan interes za ovaj sadržaj potvrđuju i brojke. Ove godine FBL je tokom festivala zabilježio doseg od gotovo osam miliona korisnika i korisnica na Facebooku i Instagramu. Taj podatak jasno pokazuje da crveni tepih nije tek protokolarni ulazak u dvoranu, već sadržaj koji izuzetno snažno angažuje publiku.
Za redakciju, ključna vrijednost ipak leži negdje drugdje: ono što se objavi danas, sutra postaje dokument. Bosanskohercegovačka modna scena još uvijek nema razvijenu institucionalnu memoriju. Rad mnogih dizajnera i dizajnerica, kolekcije i ključni modni momenti ostaju rasuti po privatnim arhivama, društvenim mrežama i sporadičnim medijskim objavama. Upravo zato višegodišnje dokumentovanje crvenog tepiha nosi vrijednost koja nadilazi dnevne vijesti. Na tim fotografijama trajno ostaju zabilježeni autori i autorice, modeli, stilisti i stilistice, ali i sami procesi transformacije domaće modne scene.
Ta arhivska građa danas dobija i konkretan, trajan oblik kroz rad na prvoj monografiji posvećenoj modnoj sceni u Bosni i Hercegovini, projektu FBL magazina čiji je cilj da po prvi put na jednom mjestu sistematizuje historiju domaće mode. Time FBL pravi iskorak iz ključne uloge medija koji izvještava u ulogu aktera koji aktivno čuva historiju domaće mode. Ovaj projekt nastaje upravo zato što bh. modna scena nikada nije imala mjesto gdje bi njena historija bila zapisana, hronološki poredana i sačuvana od zaborava. Dok se pojedinačne kolekcije, kampanje i modni momenti gube u algoritamskim protocima društvenih mreža, monografija ih pretvara u trajan, pretraživ i citirajući izvor, dokument na koji će se moći pozvati novinari/ke, istraživači/ice, buduće generacije dizajnera/ica i sami akteri/ice scene.
Zato praćenje Sarajevo Film Festivala iz godine u godinu ne odgovara samo na pitanje ko je te večeri imao najzapaženiju haljinu. Ono predstavlja kontinuirano, sistematsko bilježenje jedne scene dok se ona još formira, građu koja monografiji daje godine fotografskog i uredničkog materijala umjesto praznine. Crveni tepih u tom procesu igra presudnu ulogu, jer upravo tu domaći dizajn, barem nekoliko dana godišnje, dobija svoju najveću medijsku i javnu koncentraciju, a time i vrijedne podatke za buduću arhivu.
Taj prostor ispred Narodnog pozorišta tako nije samo pista za fotografiranje, već vizuelna hronika Sarajeva, zapis o vremenu, ljudima i modi koja je smjelo gradila svoj identitet.
Detaljne modne preglede za svaki dan 32. Sarajevo Film Festivala možete čitati ovdje:
Crveni tepih: prvi dan Sarajevo Film Festivala,
Crveni tepih: drugi dan Sarajevo Film Festivala,
Crveni tepih: treći dan Sarajevo Film Festivala,
Crveni tepih: četvrti dan Sarajevo Film Festivala,
Crveni tepih: peti dan Sarajevo Film Festivala,
Crveni tepih: šesti dan Sarajevo Film Festivala,
Crveni tepih: sedmi dan Sarajevo Film Festivala,
Crveni tepih: osmi dan Sarajevo Film Festivala
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.