Često svojim studentima, u želji da im približim teatar i dramsko pisanje, pustim snimak na kojem – nema pisca. Snimak je to na kojem se vidi Leonard Bernstein, američki dirigent i kompozitor. Dok Karajan, i njemu slični, bijesno mašu rukama, vode orkestar pokretima vojskovođe, svakim djelićem tijela insistiraju na autoritetu i poslušnosti, Bernstein to uspijeva jedva vidljivim pokretima obrva, očiju i usana. Ne krije vlastito uživanje u trenutku, u zajedničkoj radosti stvaranja. Režija Selme Spahić podsjeća upravo na takvo umijeće. I manje pažljiv gledalac u stanju je prepoznati, prije svega, njenu neizmjernu ljubav spram glumačkog ansambla i teatra. U ruke svojih glumaca i glumica stavlja odgovarajuće instrumente, pomaže da se uštimaju, a pred lica im donosi krajnje preciznu pozorišnu partituru. Potom ih pušta da pokažu vlastitu virtuoznost. Zaprepaste prvo sami sebe, a zatim i nas, publiku.
Sumnja kao ključ Čehovljevog Galeba
Iza Čehova su ostala pisma u kojima, možda ponajviše, izražava sumnju u vlastito djelo. A Galeb je, između ostalog, i priča o sumnji. Zato i ne čudi odluka da se u predstavi koristi pjesma Elvisa Presleya Suspicious Minds. Plesna, vesela melodija, a teskt započinje tvrdnjom – We’re caught in a trap. Ljubavna pjesma o gubljenju snova, brzi ritam i kraj koji odlazi u fade-out. Izvodi Selma nevjerovatan mađioničarski trik pred našim očima, daje nam dokaze da Čehova možemo prepoznati i tamo gdje ga nikad nismo tražili.
Ali, ako vam smeta Presley, možete u pomoć prizvati i Danila Kiša. To je onaj pisac što je davno tvrdio da je pjesništvo sumnja, a ideologija odsustvo sumnje. I eto, opet smo kod sumnjičavih. A baš takve, siguran sam, priželjkuje Selma Spahić u pozorištu koje stvara. Ne očekuje ona sljedbenike, niti navijače, već pojedince spremne da istovremeno i sumnjaju i vole. Baš kao Elvis. Baš kao Danilo. Iz te napetosti rađa se – novi teatar.
Godine 1895., dok sklapa Galeba, Anton Pavlovič Čehov govori jednom svom prijatelju da piše komediju u četiri čina, s mnogo razgovora o književnosti, malo radnje i tonama ljubavi. To malo radnje zbunjuje publiku, ali i reditelje. Tradicionalna drama insistira na zbivanju, a Čehov ono najdramtičnije stavlja – izvan scene. Ne vidimo pokušaje samoubistva, ne vidimo smrt djeteta, napuštanje, neuspjehe… Njegovi likovi jedu, pričaju o vremenu, igraju loto, a drama se smješta u neizgovoreno ili prećutano. Na praizvedbi u Petrogradu, oktobra 1896., publika još uvijek nije posjedovala rječnik koji bi im omogućio da razumiju jezik kojim je savremena drama počinjala govoriti pred njihovim očima. Gramatika i pravopis novog teatra pojavljuju se nekoliko godina kasnije kad Stanislavski postavlja Galeba u Moskovskom hudožestvenom teatru, ali pisac i dalje ne biva potpuno zadovoljan čitanjem.
Selma Spahić, čini se, uspjeva sačuvati sve ono duhovito iz ovog teksta, a čega ima napretek, ali i izbjeći pretjeranu melanholiju koju je autor zamjerio svojim ruskim kolegama. Talenat joj dozvoljava da uz pomoć svojih suradnika, Adne Dautović koja potpisuje dramaturgiju predstave, ali i cijelog ansambla, u Galebu vidi i čuje čak i – sevdalinku?! Ja sam je čuo i vidio. Nevidljivo jezero, i svako njegovo spominjanje, dozivalo mi u misli, guralo pod kožu, sve one stihove u kojima je prećutano bilo najvažnije, najdirljivije. Ne dramatizira se događaj, već odsustvo, čežnja. Neostvarena ljubav, propušteni život, vrijeme koje je prošlo, dom koji više nije isti, sve su to zajedničke teme Čehovu i dobro nam znanim pjesmama. Život ne mijenja tonalitet zato što je neko nesretan, zar ne?
Povjerenje kao rediteljska super moć
Selma Spahić je svojim dosadašnjim radom, nizom sjajnih i važnih predstava, pokazala da je njena super moć, možda ponajviše, u neizmjernom povjerenju koje uspijeva zadobiti od svojih glumaca. Dok mediji govore o povratku Senada Bašića, ona zna, a nakon odgledane predstave naučimo to i mi, on nikad nije ni otišao iz teatra. Pred nama je čovjek koji uživa i sa radošću govori i hoda, svaki pokret, svaka gesta mu opravdana, uvjerljiva. Iskusniji dio glumačke ekipe, onaj u kojem su pored Senada Bašića i Ejla Bavčić-Tarakčija, Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Mehmed Porča, biva na najbolji način pretvoren u naturščike koji iza sebe imaju godine iskustva. I ta riječ, naturščik, dolazi nam iz ruskog jezika, a u filmskoj terminiologiji se koristi da označi neprofesionalnog izvođača, bez glumačke škole. Ipak, valja znati da naturščik nikad nije automatski prirodan i spontan.
Selma Spahić uzima profesionalne glumce, ljude sa iskustvom, i vraća ih u stanje naturščika. Oduzima im potrebu da pokazuju svoje znanje, uklanja njihovu svijest o zanatu; pred nama nisu osobe koje demonstriraju umijeće, već koje donose autentičnost igre. Između njih i postavljenih im glumačkih zadataka, nema otpora. Njihova radost igre postaje dio predstave, a njihovo umijeće izvanredno jer nas uspijevaju natjerati da pomislimo kako je sve to lako, lako ponovljivo, pa se usudimo i sami sebe vidjeti na toj i takvoj sceni. Naturščik prestaje biti onaj koji nije učio glumu, već onaj koji uspjeva sakriti mehanizam glume, svojim znanjem nas ubijediti, prevariti da ne zna.
Mladi glumci i budućnost bosanskohercegovačkog teatra
I u svojim ranijim predstavama, od Buđenja proljeća, preko Hipermnezije i Idiota, da spomenem samo neke od njih, pa sve do ove posljednje, Selma Spahić je činila još jednu važnu stvar za BH teatar, a koja ne smije ostati prećutana. Upoznavala nas je sa mladim glumcima i glumicama čiji je talenat bio neprepoznat, skriven, nepravedno zapostavljen. Josip Stapić, u ulozi Trepljeva, mladić je koji dokazuje da je uslov za sanjanje novog teatra – kvalitetan glumac. A on to definitivno jeste, nov i dobar. Za one kojima je, na njihovu žalost, pozorište još uvijek nepoznata i daleka kuća, reći ću, a zlonamjerni neka mi oproste, da je u pitanju – teatarski Alajbegović. Onaj koji je precizan, samouvjeren, drzak taman koliko je potrebno, ali nadasve zaljubljen u samu igru.
Uz njega su, sa gotovo istim kvalitetima, Iva Prgić, Faruk Hajdarević i Anja Vujković. Sve budući golgeteri bosanskohervegovačke pozorišne reprezentacije, dijamanti čijem brušenju smo svjedoci, čijoj budućnosti se radujemo.
Između ironije i dijagnoze
U predstavi se ponavlja, izgovorena i pokazana, rečenica – BEZ POZORIŠTA SE NE MOŽE! I nema tu ničeg sladunjavog. Nije to patetični povik, nije to ono živjelo pozorište koje zloupotrebljavaju teatarski licemjeri, već – dijagnoza. Ironični pogled na vlastito tijelo i vlastitu bolest. Ova rečenica biva pretvorena u kičasti reklamni slogan kojim se sumnjičavim umovima nudi vrhunska umjetnost, ali po cijeni stalnog i iskrenog preispitivanja.
Selma Spahić ne ruši samo četvrti zid, ona ruši sve zidove, i najmanju prepreku između publike i glumaca. Drugi, treći plan, izmišljotina su filmadžija. U ovom Galebu pred nama, oko nas, u nama, odvija se život. O poroznim granicama Selma progovori čak i u radu sa svojim inspicijentom i toncem, pa oni pred našim očima budu i glumci i ljudi sa preciznim pozorišnim zadacima koji, inače, ostaju nevidljivi. I sve se vrti oko pozorišta i zbog pozorišta. Baš kao i u samoj Čehovljevoj priči. Ako našem pozorištu nešto nedostaje, a nedostaje mnogo toga, na početak liste bih stavio – čitaoca. A Selma Spahić je, prije svega, upravo to. Pažljiv i mudar čitalac.
Da je Čehov bio na sarajevskoj premijeri
Te 1890. i neke, kažu, Čehov je bio nesretan zbog svoje drame. Nezadovoljan premijerom krivicu je, uglavnom, pripisivao samome sebi. Nije zahvalno, ali usudiću se, i zamisliti da je sinoć bio na sarajevskoj premijeri svog Galeba. Iskreno vjerujem da bi nakon odgledane predstave mirno spavao…i varenje bi mu bilo sjajno.
BEZ POZORIŠTA SE MOŽE…AL’ NE VALJA!
///
Galeb
Anton Pavlović Čehov
Režija
Selma Spahić
Produkcija
Novi teatar / JU ICIKUM Novo Sarajevo
Glumačka podjela
Ejla Bavčić-Tarakčija · Josip Stapić · Senad Bašić · Ermin Bravo · Iva Prgić · Maja Izetbegović · Mehmed Porča · Faruk Hajdarević · Anja Vujković · Senad Bešić · Mladen Maroje Dolić
Dramaturgija
Adna Dautović
Scenografija
Adisa Vatreš-Selimović
Kostimografija
Emina Hodžić Adilović
Koreografija
Ena Kurtalić
Kompozitor
Mirza Redžepagić
Dizajn svjetla
Nedim Pejdah
Grafički dizajn
Naida Čelik
Šminka
Maja Talović
Fotografija
Velija Hasanbegović i Hanan Delić
Kamera
Almir Đikoli
Montaža
Vladimir Gojun
Asistentica režije
Zoja Perović
Asistentica scenografije
Hana Selimović
Asistentica produkcije
Nizama Mulić
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.