Glumac Ermin Bravo se publici na prošlogodišnjem izdanju Sarajevo Film Festivala predstavio sa tri uratka, igranim filmovima Zrno i Muškarci ne plaču, te prvim bh. dugometražnim animiranim filmom Ptice kao mi. Sva tri filma su stilski jako različita i dali su mu priliku da preispita svoju mogućnost transformacije. Filmovi su dosad pokupili brojne ovacije, ali i nagrade na brojnim festivalima. Ove godine Bravo na Sarajevo Film Festival dolazi sa svojim rediteljskim prvjencem Dah. Radnja filma smještena je u Rehabilitacioni centar gdje se dvadesetšestogodišnji Igor, radnik na održavanju, susreće s pacijenticom Editom koja ima 71 godinu. Slučajni susret razvit će se u neobičan odnos. Bez ijedne riječi dva bića će se prepoznati i promijeniti jedno drugo. Šta se desi kada posljednje trenutke u životu podijelite sa strancem? Glavne uloge tumače Igor Skvarica i njemačka glumica Klara Hofels.
O čemu govori Vaš redateljski prvjenac, film Dah?
-Posudit ću formulaciju koju je Rade Šerbedžija lijepo sročio kad je pogledao film – Dvije samoće se sretnu i bez ijedne riječi puno kažu jedna drugoj.
Kakav je osjećaj biti iza kamera za promjenu?
– Odlično iskustvo. Producenti iz Deblokade su mi omogućili autorski tim vrhunskih profesionalaca, iskusnih u svom poslu, tako da je sve teklo glatko. Imao sam fantastične glumce Igora Skvaricu i Klaru Hoefels koji su film oplemenili svojom toplinom. Osjetim da mi je detaljnije poznavanje tehnologije i dinamike filmskog seta i montaže na tom projektu promijenilo i unaprijedilo rad ispred kamere .
Glavni glumac filma je Igor Skvarica, a glumica Klara Hofels.
– To su odlični glumci koji su se sreli tik pred snimanje, ali srećom između njih desila hemija bez koje odnos likova ne bi funkcionisao. Što je najvažnije, to su dobre osobe koje vas oplemenjuju svojim prisustvom.
Film je neverbalan, pa je gluma krucijalna u pričanju priče, recite nam više o tome!
– Glumci su lišeni teksta i govorne radnje, tako da imaju zahtjevan zadatak ispričati priču tijelima, gestama i pozicijama u prostoru. Oboje su majstori u mikroigri u krupnom kadru, tako da je u montaži bilo zadovoljstvo igrati se nijansama. Volim vizuelnu moć filma i pokušao sam u slici dobiti i radnju i atmosferu i ideju.
Prošle godine na Sarajevo Film Festivalu ste se publici predstavili sa tri uratka, igranim filmovima Zrno i Muškarci ne plaču, te prvim bosanskohercegovačkim dugometražnim animiranim filmom Ptice kao mi. Filmovi su to koji su dosad kupili ovacije, ali i nagrade, te su žanrovski drugačiji, što Vas stavlja u poprilično nenapučenu kategoriju bh. glumaca koji su se okušali u zaista različitim ulogama.
– Filmove sam radio u različito vrijeme, ali je zanimljiva slučajnost da su svi prikazani u zvaničnom programu na Sarajevo Film Festivalu. Nažalost, Muškarci ne plaču i Ptice kao mi su bili izvan konkurencije. Vidim da je publika bila pozitivno iznenađena kvalitetom animacije u našem prvom animiranom filmu. Radi se o historijskom događaju za našu kinematografiju i mislim da izvedbenom kvalitetom i sadržajnom dubinom zaslužuje veliku promociju i pažnju i mlađe i starije publike. Mnogi su mi rekli da su uživali u vizuelnosti i spiritualnosti Zrna. A Muškarci ne plaču emotivno razori publiku gdje god ga prikažemo. Sva tri filma su stilski jako različita, a prikazana u dva dana i meni su dala priliku da preispitam svoju mogućnost transformacije.
Zrno, distopijska drama inspirisana ajetom iz Kur’ana, snimana je na tri kontinenta u koprodukciji kuća iz pet zemalja – a na čelu svega toga jedan Bosanac i Hercegovac. Kako ste se našli na toj poziciji?
– Da, produkcijski je bio veliki zahvat, ali glumački to ne mijenja pravila igre. Film je na engleskom jeziku tako da sam imao profesionalca sa kojim sam radio na izgovoru prije i za vrijeme snimanja. Lokacije nisu bile jednostavne, eksterijeri u turskim divljinama, plivanje u hladnim jezerima. Tema je kompleksna i ima zahtjevnu, gustu misaonost. To mi je bilo jedno od fizički i psihički zahtjevnijih profesionalnih iskustava. Međutim, uz kolegu kakav je Jean Marc Barr sve je bilo lakše.
U Zrnu igrate ulogu odmetnutog naučnika Cemila Akmana koji se doima kao mogući ključ spasa cijelog ljudskog roda. Vaš lik je spona između filozofije i nauke, prožet idejama Tesavvufa (Sufizma). Kako ste se pripremali za ovu ulogu, da li ste dodatno istraživali materiju kojom se Vaš lik bavi i da li se usudite prognozirati je li budućnost o kakvoj Zrno priča zaista moguća?
– Imao sam priliku da se dosta dugo pripremam za ulogu. Manično sam kupovao i čitao knjige o sufizmu. Onda sam bio spreman za čulni i emotivni doživljaj, pa sam posjećivao tekije u Sarajevu i Istanbulu. Slušao šejhove kao i iskustva mladih ljudi koji tek spoznaju sufizam. Odgovornost je bila velika, jer je u podtekstu film Kur’anska priča o susretu Muse i Hidra i njihovom putovanju. Istraživao sam i genetički inžinjering i razgovarao sa stručnjacima iz te oblasti. Dosta sam gledao filmova slične estetike i tematike. I mjesecima puštao bradu. Pripreme su jedan od najzanimljivijih dijelova glumačkog procesa, jer te kroz profesionalno istraživanje oplemene ličnim spoznajama. Što se tiče prognoza, ja sam optimista globalno i ne vidim budućnost kao distopiju niti bih se jednostrano etički određivao prema genetičkom modifikacijama. Biotehnologiju koristimo već hiljadama godina i ona je neminovnost budućnosti. Ovaj film pokušava napraviti organsku simbiozu nauke i religije. Lokalno, u slučaju naše zemlje ovaj spoj je apsurdan i opasan i tu nisam optimista. Islamska zajednica proglašava fetvu na genetički modificirane proizvode, kardinal Vinko Puljić raspravlja o Dejtonskom sporazumu, hodže i popovi bi se trebali više bogom baviti, a ostaviti nauku stručnjacima.
Film Muškarci ne plaču osvojio je brojne nagrade. Riječ je o drami o ratu nakon rata, o oružju koje zvekeće u glavama sudionika i nakon što zvuk posljednjeg pucnja utihne, snimana je u izolaciji na planini Jahorina. Kako je tekao proces snimanja, da li su glumci odlazili sa seta ili su sve tri sedmice za vrijeme snimanja živjeli i radili na tom mjestu?
– Pripreme za ovaj film su rijedak slučaj u našem poslu. Deset dana intenzivnih proba na lokacijama uz improvizacije, psiho dramu, rad na biografijama. To je za glumca rijetka privilegija. Mi smo, kao i naši likovi, i živjeli i radili u tom prostoru. Iako smo imali rekordno malo vremena da snimimo film, zahvaljujući detaljnim probama ušli smo u snimanje spremni. Jako smo se zbližili, podržavali se, i iako velika grupa, funkcionisali smo kao jedno.
Muškarci ne plaču pokreće mnoge bitne teme o kojima se u našem društvu rado šuti – posttraumatski poremećaj i rodni stereotipi kao neke od najvažnijih. Kojem zanemarenom aspetku bivanja muškarcem na ovim prostorima bi publika ipak trebala posvetiti više pažnje?
– Dobro ste primijetili i oba aspekta su važna. Ratni vojni veterani su poniženi socijalni slučajevi šutnuti na društvenu marginu. Od njih se očekuje da žive na izbildanom identitetu heroja i da se sa svojim traumama i emocijama nose u svoja četiri zida kljukajući se tabletama. Moraš dokazivati da si muško time što ne plačeš i ne pričaš o onome što osjećaš. Zamorne su te konzervativne patrijarhalne rodne uloge, ali se ne smijemo umoriti u borbi protiv njih.
Muškarac ste koji je bio premlad za rat, ali vjerujem da ga se nažalost dobro sjećate. Kako su Vaša životna iskustva utjecala na kreiranje Vašeg lika?
– Ni sam nisam procesuirao svoja ratna iskustva i traume pa ih pustim da se podsvjesno ugrade u likove koje igram.
Bili ste član postave koja je dala glasove za prvi bosanskohercegovački dugometražni animirani film Ptice kao mi. Većina nas glumu posmatra kroz pokret onoga koji glumi, ali u sinhronizaciji sva emocija se prenosi glasnim žicama. Kako je vašu karijeru oplemenilo ovo iskustvo, te na koji način ste se pripremali za ovu ulogu?
– Ovo je moje prvo iskustvo u sinhronizaciji animiranog filma i bilo je odlično iskustvo. Imao sam sreću da su me pozvali da posudim glas liku koji je meni bio najzanimljiviji u filmu. Trebao sam se nasloniti na izvedbu glumca iz verzije na engleskom jeziku ali sam pokušao naći svoj put do karaktera. Na tom putu sam upoznao Amelu Ćuhara, odličnu rediteljicu sa kojom se nadam da ću još raditi u budućnosti.
I dalje nekako glumce smještamo u staru gardu i mlađe, pa bi po toj prostoj kategorizaciji Vi pripadate ovoj potonjoj kategoriji. Ipak, u svojoj karijeri ostvarili ste neke od najtežih, bolnih uloga. Kako se glumac uvuče u takve uloge i na koji način se nosi sa ožiljcima kasnije?
– Imam sreću da mi reditelji i rediteljice nude različite i zahtjevne uloge. Svaki proces rada
na određenoj ulozi je drugačiji. Ono što je često zajedničko je da volim da čitam, istražujem temu, razgovaram sa ljudima. Nekada se pripremam kratko, nekada mjesecima. Što se ožiljaka tiče, ne bih rekao da nosim ožiljke odigranih likova. Prije bih rekao da kroz likove zaliječim svoje vlastite.
Jedan ste od naših glumaca koji se rijetko pojavljuju u medijima, ne pune novinske stupce, držite se svoje profesije ispred kamere i na pozorišnim daskama. Pa ipak, toliko često čujemo da je umjetnost, pogotovo scenska, u Bosni i Hercegovini ugrožena, a da ni tržište u regionu nije u boljem stanju? Ima li istine u izjavama Vaših kolega, i ako ima, koga možemo smatrati odgovornim za odumiranje glumačke profesije?
– Situacija jeste teška, ali nikada glumačka profesija neće odumrijeti. Naprotiv, to je profesija koja postaje relevantnija nego ikada. Možda za mlade ponajviše. Još ne možemo pojmiti uticaj tehnologije na nove generacije. Većina je adiktivno prikovana za ekrane telefona i tableta. Igrice ih prave ekspertima za nasilje. Djeca na internetu zlostavljaju jedna drugu i ne vide reakcije svojih žrtava, čime gube odgovornost za posljedice svojih postupaka na druge ljude. Gube impuls saosjećanja za drugog i drugačijeg. Pozorište kroz glumačku umjetnost nudi poligon za vježbanje empatije. Nudi ljudski kontakt u direktnoj razmjeni energije i osjećanja. Nekoliko metara od nečijeg mirisa, znoja i suza, misaono i čulno proživljavate tuđu priču. U predstavi koja je jedinstvena i neponovljiva u odnosu na trenutak i sastav publike. Takva iskustva će biti sve neophodnija i dragocjenija.
Glumci i glumice su najbolji ambasadori i ambasadorice, ali i dalje se ne ulaže skoro pa ništa u filmsku produkciju.
– Ni jedan brend nas tako dostojanstveno ne predstavlja u svijetu kao domaći glumci / ice i reditelji /ice. Sa tako malim kvantitetom od jednog do dva filma godišnje uspijevamo biti relevantni i nagrađeni na najvećim svjetskim festivalima. Problemi jedino i jesu finansijske prirode. Rijetko reditelji dobijaju novac za nove projekte od Fondacije za kinematografiju. Što je još opasnije mladi autori ne dobijaju sredstva za prve dugometržne filmove. Valorizacijom po nacionalnom ključu, a ne po kvaliteti i stručnosti se odavno strateški uništava umjetnost i kultura. Evo, izgleda da vrijedno nastavljaju taj trend.
Neki novi projekti? Predstave?
– Upravo radim predstavu Djeca sunca u režiji Selme Spahić i produkciji Sarajevskog ratnog teatra i Udruzenja Kontakt. Ekipa je fantastična, atmosfera na probama je kreativna, a Selmini kriteriji su uvijek garant kvaliteta.