Sve što trebate znati o Paviljonu BiH na Venecijanskom bijenalu: Vodič kroz izložbe, imena i borbe koje su obilježile našu scenu

Belgija je na Venecijanskom bijenalu od 1907. Ima vlastitu zgradu u Giardini, sa imenom isklesanim iznad ulaza. Rusija je tu od 1914, Njemačka od 1909, Francuska od 1912. Svaka od tih zemalja svake druge godine otvori vrata svog paviljona, postavi izložbu i čeka da je kritičari ocijene.

Bosna i Hercegovina ne posjeduje ništa slično. Nema zgradu, nema stalno sjedište, nema garanciju da će uopće nastupiti. Svake dvije godine počinje ispočetka, traži prostor, skuplja novac, pregovara s ministarstvima, čeka da Vijeće ministara odobri budžet, nada se da će ga odobriti i da to neće biti u posljedni čas.

Sve što je u tom rascjepu nastalo dijagnoza je našeg društva u malom. Ovo je priča o tim ljudima i njihovoj borbi za vidljivost.

1993: Opsada

Da bismo razumjeli 1993. godinu, moramo razumjeti kontekst: Sarajevo je već gotovo godinu dana pod opsadom. Snajperisti pucaju na civile. Biblioteke gore. A grupa bh. umjetnika odlučuje da pošalje poruku svijetu, iz mjesta gdje je opstanak svakodnevna borba.

Izložba pod imenom Svjedoci postojanja (Witnesses of Existence), nastala u prostoru Obala galerije u Sarajevu, okupila je osam sarajevskih umjetnika: Nusreta Pašića, Zorana Bogdanovića, Antu Jurića, Petara Waldegga, Mustafu Skopljaka, Edina Numankadića, Sanjina Jukića i Radoslava Tadića, koji kroz svoje radove dokumentuju šta znači biti živ u tom gradu u tom trenutku. Međutim, u Veneciju ne stižu ni radovi ni umjetnici. Zbog potpune blokade Sarajeva nisu mogli napustiti grad, niti su njihovi radovi mogli biti transportovani.

Ipak, umjetnički direktor 45. bijenala, Achille Bonito Oliva, prepoznao je važnost ovog otpora. Iako nije stogla do Venecije izložba je ipak prikazana kao kolateralni događaj u formi video prezentacije, dokumentarnog snimka koji je postao jedini svjedok izložbe. Umjesto stvarnih radova, u Veneciji su prikazani videomaterijal i prateći katalozi. Video je režirao sarajevski reditelj Srđan Vuletić.

Iste godine u Veneciji inaugurira se projekt Ars Aevi, Enver Hadžiomerspahić poziva svjetske umjetnike da doniraju radove za budući muzej savremene umjetnosti u Sarajevu. Michelangelo Pistoletto, Marina Abramović, Daniel Buren, Joseph Kosuth, Jannis Kounellis, svi doniraju. Renzo Piano projektuje zgradu. Muzej fizički nikad nije sagrađen. Kolekcija postoji, vrijedi neizmjerno i još uvijek nema stalni dom.

U septembru 2025. u Vijećnici u Sarajevu potpisano je pismo o saradnji između Evropske unije u Bosni i Hercegovini i Ureda UNESCO-a u BiH, čime je ozvaničen početak rada na projektu izgradnje muzeja Ars Aevi.

1995–2001: Rupe u sistemu kroz koje prolaze indivudualci

U godinama između prvog pojavljivanja i prvog pravog paviljona, bh. umjetnici stižu u Veneciju onako kako stižu u sve ostale prestižne međunarodne kontekste tog perioda, sami, bez institucionalne podrške, oslanjajući se na vlastite mreže i vlastitu vidljivost.

Jusuf Hadžifejzović, jedan od ključnih pionira konceptualne umjetnosti u regionu, pojavljuje se na Bijenalu, ali ne kao predstavnik Bosne i Hercegovine, nego kao gost u okviru Hrvatskog paviljona. Ova situacija jasno pokazuje institucionalni vakum. Umjetnici postoje i djeluju međunarodno, ali država kao okvir reprezentacije još uvijek ne funkcionira.

Na 48. Venecijanskom bijenalu 1999., koje kurira Harald Szeemann pod nazivom dAPERTutto, dolazi do važnog pomaka. Tri umjetnice iz Bosne i Hercegovine: Gordana Anđelić-Galić, Alma Suljević, Amra Zulfikarpašić i ponovo Jusuf Hadžifejzović, učestvuju u specijalnom programu Oreste, zamišljenom kao otvorena, kolaborativna platforma za umjetnike i umjetnice izvan dominantnih institucionalnih struktura. Ovaj program, smješten unutar Italijanskog paviljona, funkcionirao je kao prostor susreta, diskusije i razmjene ideja, okupljajući stotine učesnika i naglašavajući alternativne modele umjetničkog djelovanja.

Dvije godine kasnije, na 49. bijenalu 2001., također pod Szeemannovim kustoskim vodstvom (Plateau of Humankind), grafički dizajner i umjetnik Anur Hadžiomerspahić iz Sarajeva ulazi u centralnu izložbu. Njegova serija postera Human Condition (1993–1997) istražuje šta znači biti ljudsko biće u gradu koji je godinama bio izložen opsadi, snajperskoj vatri i artiljeriji — rad koji direktno proizlazi iz ratnog iskustva, ali ga prevodi u univerzalni vizualni jezik.

Paradoksalno, dok ovi nastupi označavaju stvarni ulazak bh. umjetnika i umjetnica u međunarodni umjetnički sistem, u samoj Bosni i Hercegovini oni prolaze gotovo nezabilježeno, bez ozbiljne kritike, bez institucionalnog pamćenja, bez kontinuiteta.

2003: Konačno paviljon

Deset godina nakon video prezentacije u Veneciji Bosna i Hercegovina dobija zvanični paviljon na 50. bijenalu, koji je bio pod kuratorskim vodstvom Francesca Bonamija i krovnom temom Snovi i sukobi: diktatura gledatelja (tal. Sogni e conflitti: La dittatura dello spettatore). Organizator je Ars Aevi – Muzej savremene umjetnosti Sarajevo, komesar Enver Hadžiomerspahić, kuratorski tim predvodi Asja Mandić. Prostor: Palazzo Zorzi.

Maja Bajević donosi Back in Black, video u kojemu različiti ljudi recituju crne šale o Sarajevu, sa savršenom ravnodušnošću prema tome hoće li ih neko razumjeti ili ne. Ne nudi objašnjenja, ne traži sažaljenje. Bajević je u to vrijeme već prisutna na ozbiljnoj međunarodnoj sceni, s radovima koji su prošli kroz Manifesta 3 i niz evropskih institucija, i Back in Black funkcionira upravo zato što se ne ponaša kao poslanica sa Balkana, nego kao posao koji je trebalo napraviti i koji je napravljen dobro.

Edin Numankadić se vraća u Veneciju deset godina nakon što je tamo poslao video umjesto sebe. Jusuf Hadžifejzović i Nebojša Šerić Šoba zaokružuju tim koji BiH konačno stavlja na kartu savremene umjetnosti, u punom i neredukovanom smislu.

Iste godine, paralelno s Paviljonom BiH, ali ne kao dio njega, Damir Nikšić i Bojan Šarčević nastupaju u Bonamijevim pratećim izložbama Interlude i Clandestine.

2007–2011: Kartonska tačka kao kulturna politika

Iza 2003. slijedi muk. BiH ne nastupa 2005. ni 2007. U 2009. dobija pozivnicu, odabere devet umjetnika, i ponovo ispadne. Ars Aevi te godine organizuje kolateralni događaj: izložbu Braca Dimitrijevića Future Post History, kuriranu od Amile Ramović, smještenu izvan zvaničnih tokova bijenala.

U tu prazninu, 2007, ulazi Mladen Bundalo s kolektivom TAČ.KA.

Posjetili su Bijenale i suočili se s činjenicom da je Bosna i Hercegovina jedina evropska zemlja bez zvaničnog nastupa. Umjesto peticija i apela institucijama, napravili su kartonsku tačku promjera 80 centimetara, obojenu crno, i počeli je postavljati na radove nekih od najistaknutijih izlagača toga bijenala. Akciju su nazvali Imaginarni paviljon Bosne i Hercegovine.

Projekt se razvijao do 2011, rezultirao izložbama, performansima i tekstovima, i jednom anketom u Veneciji 2009. koja je dala rezultat koji vrijedi uokviriti: ni jedan od više od četrdeset nasumično odabranih posjetitelja i kustosa nije znao da BiH nema vlastiti paviljon. Svi su bili sigurni da su ga vidjeli negdje.

Bundalo i TAČ.KA su pokazali da je zemlja bila dovoljno prisutna u kulturnoj imaginaciji da paviljon i nije bio neophodan, ili, naopako, da je bila dovoljno nevidljiva da je niko nije ni tražio.

Daytonska logika kao osnova za kulturni dogovor

Iz postkonfliktne situacije nastaje rotacijski model koji i danas određuje način na koji Bosna i Hercegovina sudjeluje na Venecijanskom bijenalu. Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske iz Banje Luke i Umjetnička galerija BiH iz Sarajeva naizmjenično preuzimaju ulogu povjerenika, u skladu s administrativnom podjelom na entitete (RS i FBiH) ustanovljenom Daytonskim mirovnim sporazumom. Ovaj model nije rezultat promišljene kulturne strategije ili vizije, već pragmatično rješenje osmišljeno kako bi se nadvladala politička paraliza i osigurao bilo kakav oblik međunarodnog predstavljanja u složenom državnom aparatu.

Ovaj dogovor ima jednu neupitnu prednost, jer je omogućio Bosni i Hercegovini da od 2013. godine relativno redovito nastupa u Veneciji. Međutim, takav uspjeh ima visoku cijenu. Nastupi su neraskidivo vezani za entitetsku logiku i nacionalne matrice koje su često u suprotnosti s fluidnom prirodom savremene umjetničke prakse i njezinom potrebom za eksperimentom. Umjesto da afirmira emancipatorski potencijal umjetnosti, ovakva politika dodatno cementira fragmentaciju kulturnog prostora, čineći umjetničku scenu ovisnom o administrativnim granicama i interesima nacionalnih elita.

2013: Mladen Miljanović

Na 55. Venecijanskom bijenalu 2013. Bosna i Hercegovina učestvuje u okviru nacionalnog paviljona čiju organizaciju preuzima Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske. Paviljon je smješten u Palazzo Malipiero.

Umjetnik Mladen Miljanović, rođen u Zenici, a školovan u Banjoj Luci, predstavlja rad pod nazivom The Garden of Delights (Vrt zemaljskih užitaka), u kustoskoj koncepciji Sare Vujković i Irfana Hošića, koji su bili komesari i kustosi paviljona.

Rad koristi materijale poput granita i mramora, te tehniku urezivanja koja referira na zanatske prakse izrade nadgrobnih spomenika na Balkanu. Ovaj vizualni registar povezuje se s estetikom koja je bila dominantna u regionu tokom kasnih ’80-ih i ranih ’90-ih, u periodu društvenih i političkih prelomnica.

Referenca na Hieronymusa Boscha i njegov triptih The Garden of Earthly Delights prisutna je u naslovu i konceptualnoj strukturi rada, ali kritički okvir izložbe funkcionira i bez direktnog ikonografskog čitanja, kao analiza materijalne i zanatske vizualnosti koja je često potisnuta u savremenom umjetničkom diskursu.

Umjesto da proizvodi očekivanu naraciju o ratu, Miljanović koristi lokalnu estetiku i zanatsku tradiciju kao analitički alat, pomjerajući fokus sa reprezentacije trauma na materijalnu kulturu i vizualne sisteme koji su obično marginalizirani. Rezultat je rad koji se u kritici često opisuje kao jedan od formalno najdisciplinovanijih i konceptualno najzatvorenijih nastupa Bosne i Hercegovine u Veneciji u tom periodu.

2015: Projekt koji je ostao kod kuće

U skladu s rotacijskim modelom, 2015. godine red je bio na Federaciji BiH, ali planirani nastup nije ostvaren zbog unutarnjih sukoba unutar kulturne elite. Jedini konkretan prijedlog bio je projekt pozorišnog redatelja Harisa Pašovića Hope o genocidu u Srebrenici i nestalim osobama. Uslijedila je dugotrajna debata o tome je li pozorište legitimna likovna umjetnost, tko ima autoritet za selekciju i kakav se identitet predstavlja. Zbog tih neslaganja i administrativnih prepreka, rokovi su istekli, a Bosna i Hercegovina te godine nije imala paviljon u Veneciji.

2017: Radenko Milak

Na 57. bijenalu 2017, opet MSU RS, opet Palazzo Malipiero. Radenko Milak iz Travnika i Roman Uranjek donose University of Disaster, projekt koji polazi od pitanja što bi se desilo kad bismo historiju umjetnosti konstruisali isključivo iz perspektive katastrofe. Akvareli koji rekonstruišu fotografske fragmente katastrofa, arhivske slike, dokumentarna građa. U BiH kontekstu, katastrofa nije metafora, ona je historijski materijal koji je svima u sobi poznat iz prve ruke.

Kustoski tim čine Christopher Yggdre, Fredrik Svensk, Sinziana Ravini i Anna van der Vliet, uz konzultantsku podršku Hansa Ulricha Obrista. Gostujući umjetnici: Sidsel Meineche Hansen, Juan-Pedro Fabra Guemberena, Loulou Cherinet, Lamine Fofana, Geraldine Juárez, Joel Danielsson, Nils Bech i Ida Ekblad. Komesarka: Sarita Vujković.

2019: Danica Dakić

Na 58. bijenalu 2019, red je Federacije BiH. Ars Aevi, godinu ranije konačno formaliziran kao javna institucija Kantona Sarajevo, preuzima organizaciju. Komesarka: Senka Ibrišimbegović. Kustoski tim: Anja Bogojević, Amila Puzić i Claudia Zini. Palazzo Francesco Molon, Ca’ Bernardo.

Danica Dakić, rođena u Sarajevu, radi između Sarajeva i Düsseldorfa. Triptih video instalacija Zenica trilogija — Čistač, Zgrada i Scena — plus printani portfolio Zenica mapa.

Zenica kao grad koji je bio simbol jugoslavenskog industrijskog modernizma i koji se sada bori s nezaposlenošću i zagađenjem od privatizirane čeličane. Dakić ne dolazi u Zenicu kao outsider koji dokumentuje propadanje, dolazi kao neko ko razumije specifičnu anatomiju post-socijalističkog poslijeratnog prostora iz unutra.

Iza kulisa, projekt je zamalo propao. Državno finansiranje odobreno je u posljednjim danima fiskalne godine.

2024: Diplomacija u palači, aktivizam na trgu

Na 60. bijenalu 2024. BiH je u Veneciji imala istovremeno dva odvojena nastupa koji nisu imali nikakve veze jedan s drugim.

Zvanični paviljon u UNESCO Palazzo Zorzi organizovao je Muzej moderne i suvremene umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, s projektom Mjera mora Stjepana Skoke pod vodstvom komesara Marin Ivanovića.

Istovremeno, na Campo Santo Stefano, Šejla Kamerić podiže Cease, bijelu rastrganu zastavu na pola koplja od fiberglasa, trinaest metara visoku. Naručio je Ars Aevi, komesarka je Senka Ibrišimbegović, kurirala je arhitektica i aktivistkinja Giulia Foscari. Nastup je bio autonoman od svih državnih struktura, paralelna inicijativa koja je, prema vlastitom saopćenju, nastala neovisno od duboko podjeljenih struktura unutar njene matične zemlje.

Kamerić je opisala Cease kao gest koji ide izvan primirja, pregovora ili predaje. Zastava je rastrgana, ali ne pada. Stoji u permanentnom treperenju, ili lebdenju, ovisno o tome s koje strane stojite, iznad jednog od najtranzitnijih gradskih mjesta u Veneciji.

Instalacija je bila dostupna javnosti u prvom mjesecu Bijenala.

2026: Mladen Bundalo

Na 61. bijenalu 2026., pod motom In Minor Keys koji je za bijenale osmislila Koyo Kouoh, kuratorka koja je preminula prije nego što je izložba otvorena, BiH predstavlja Mladen Bundalo s projektom Domus Diasporica. Komesarka: Sarita Vujković. Kuratorka: Isidora Živković. Palazzo Malipiero. Organizator: MSU RS, treći put za redom na istoj adresi.

Projekt je razvijan godinama i kombinuje film, fotografiju, crtež i prostorno-specifične instalacije oko jednog centralnog arhiva, privatnih dnevnih soba bh. dijaspore. Ljude koji žive u inostranstvu pozvao je da pošalju fotografije svojih enterijera i postanu dio izložbe. Ideja nije nostalgična, nije o gubitku niti o čežnji za onim što je ostalo. Projekt ispituje dom kao nestabilnu i višestruku kategoriju, kao nešto što se gradi nanovo, na različitim mjestima, s različitim predmetima i različitim pravilima.

U razgovoru za FBL magazin, Bundalo je izrekao rečenicu koja stoji kao okvir za cijeli projekt: procjenjuje se da je oko 50% onih koji su rođeni u BiH više ne živi u toj zemlji. Polovina. To su migracije historijskog značaja, a nevjerovatno je da se jednom takvom fenomenu društvo ne posvećuje sistemski.

Isti Bundalo koji je 2007. postavljao kartonsku tačku na tuđe paviljone jer BiH nije imala vlastiti stoji sada unutar Palazzo Malipiera. Nije to sentimentalni obrat, to je prosto logika dugog trajanja.

Žiri koji je napustio scenu: Skandal koji prati Bijenale 2026.

Devet dana pred otvaranje, članice međunarodnog žirija podnijele su kolektivnu ostavku: predsjednica Solange Farkas te Zoe Butt, Elvira Dyangani Ose, Marta Kuzma i Giovanna Zapperi. Fondacija Bijenala objavila je kratku izjavu bez objašnjenja. Kontekst je bio sasvim jasan i bez njega.

Sedmicu dana ranije, žiri je objavio da neće razmatrati za nagrade paviljone zemalja čiji su lideri optuženi pred Međunarodnim krivičnim sudom, što je u praksi značilo Rusiju i Izrael. Pozadina je odluka uprave bijenala da vrati ruski paviljon koji je bio zatvoren od početka ruske invazije na Ukrainu 2022. Rusija posjeduje paviljon u Giardini od 1914. i ne može biti formalno isključena, jedino može sama odustati, što je učinila 2022. i 2024. Povratak 2026. izazvao je val reakcija. Evropska komisija najavila je ukidanje granta od 2 miliona eura predviđenog za 2028. Visoka predstavnica EU Kaja Kallas rekla je da zemlja koja bombardira muzeje i briše tuđu kulturu ne treba imati platformu za vlastitu. Predsjednica vlade Giorgia Meloni rekla je da vlada nije bila za odluku o Rusiji, ali da je Fondacija autonomna institucija. Pussy Riot su najavili dolazak u Veneciju s kontraprogramom.

Fondacija Bijenala, nakon ostavke, uvela je Visitors’ Lions, nagrade koje biraju posjetitelji glasanjem, umjesto žirija. Ceremonija je premještena s 9. maja na 22. novembar 2026, završni dan izložbe.

Za Paviljon BiH i Domus Diasporica, ovo znači izlaganje u ozračju koji projekt čini još rezonantnijim nego što bi bio u normalnim okolnostima. Dok se međunarodna art zajednica svađa o tome čije je prisustvo moralno opravdano i ko ima pravo govoriti u ime koje nacije, BiH izlaže rad o tome šta se dešava kad polovina jednog naroda ne živi tamo odakle dolazi.

Historija diskontinuiteta

Historija BiH na Venecijanskom bijenalu nije historija kontinuiranog uspjeha ni kontinuiranog neuspjeha. To je historija diskontinuiteta koji ponekad, gotovo slučajno, rezultira nečim što traje.

Njeni najupečatljiviji nastupi, od video prezentacije iz opsjednutog grada koji nije mogao otvoriti vrata, kroz gerilsku kartonsku tačku na tuđim zidovima, do bijele zastave koja ne pada na Campo Santo Stefano, nisu nastali zato što je sistem funkcionirao. Nastali su u rascjepu između namjere i okolnosti, između institucionalnog otpora i kulturnog instinkta koji odbija čekati da uslovi budu idealni.

To je, zavisno od ugla gledanja, ili najveća kritika kulturne politike ove zemlje ili najubjedljiviji dokaz da ta kulturna politika, kad uskrati podršku, nehotice oslobađa energiju koja ne bi imala istog oblika ni iste snage da je sve teklo kako treba.

Obje interpretacije su tačne. I upravo u tome je problem.