Prošle su dvije decenije otkako je Miranda Priestly (Meryl Streep) u onom famoznom liftu prvi put prezrivo odmjerila Andy Sachs (Anne Hathaway). Od tog trenutka, film Đavo nosi Pradu postao je ultimativna modna fantazija, kultno ostvarenje koje se citira, glorifikuje i reprizira kao manifest ambicije i uspjeha. Drugi dio filma dvije decenije kasnije i nedavna naslovnica američkog Voguea sa Meryl Streep i Annom Wintour samo su potvrdile status ovog brenda kao nedodirljivog kulturnog fenomena.
Međutim, dok nostalgično gledamo u couture estetiku, zaboravljamo da je Miranda Priestly simbol svega što danas pokušavamo dekonstruisati: mobinga, elitizma i radne eksploatacije. U tom svjetlu, ovaj film prestaje biti modna fantazija i postaje uznemirujuće ogledalo kulture rada koju smo nekada glorifikovali.
Miranda Priestly: Patrijarhat u suknji
Dok pop-kultura pamti film kao modnu bibliju, moderni diskurs postavlja pitanje: Jesmo li prodali sopstveni integritet za jedan par Prada štikli?
Miranda Priestly je dugo portretisana kao feministička ikona, žena na vrhu svijeta kojim dominiraju muškarci. Ali, ona nije emancipatorska figura. Ona je žena koja je opstala tako što je usvojila najrepresivnije metode sistema. Njen stil upravljanja temelji se na zastrašivanju i emocionalnoj manipulaciji. Miranda ne mijenja pravila igre, ona ih sprovodi okrutnije od bilo kojeg muškog direktora. Film estetizuje njenu brutalnost, sugerirajući da je hladnoća cijena genijalnosti. To nije feminizam, to je stara korporativna tiranija u novom, svilenom pakovanju.
Transformacija ili brisanje ličnosti?
Feministička kritika se s pravom fokusira na glow-up Andy Sachs. Da bi bila shvaćena ozbiljno, ona mora postati veličina nula, trošiti bogatstvo na odjeću i potpuno napustiti privatni život. Film postavlja lažnu dilemu: ili si uspješna i sama (kao Miranda), ili si normalna, ali neambiciozna.
Trenutak u kojem Andy pristaje otići u Pariz umjesto Emily nije trijumf ambicije, već trenutak izdaje. Film nas uči da je uspjeh moguć samo ako zgaziš drugu ženu, personifikujući čuvenu izjavu stvarne đavolice Anne Wintour: If you can’t be better than your competition, just dress better.
U svijetu filma, ovo nije samo modni savjet, već ratna strategija. Miranda je to uradila Nigelu, Andy je to uradila Emily. To je patrijarhalna gladijatorska arena u kojoj se žene bore za mrvice sa stola moćnih, koristeći modu kao oklop i oružje.
Cerulean monolog: Trenutak kada prestaje zabava
Nijedna scena ne sažima filozofiju filma bolje od Mirandinog čuvenog predavanja o plavom džemperu. Kada se Andy usudi nasmijati na raspravu o dva identična kaiša, Miranda je siječe u korijenu:
Tim… „stvarima“? Oh, u redu. Razumijem. Ti misliš da ovo nema nikakve veze s tobom. Ti… odeš do svog ormara i odabereš… ne znam, taj razvučeni plavi džemper, na primjer, jer pokušavaš poručiti svijetu kako sebe shvataš previše ozbiljno da bi ti bilo stalo do onoga što stavljaš na svoja leđa. Ali ono što ne znaš je da taj džemper nije samo plav, nije tirkizan, nije lazuran, on je zapravo cerulean.
Također si blaženo nesvjesna činjenice da je 2002. godine Oscar de la Renta uradio kolekciju haljina u toj boji, a zatim je, mislim, Yves Saint Laurent — zar ne? — prikazao vojničke jakne te iste boje. Mislim da nam ovdje treba jedna jakna. (…) Zatim se ta boja brzo pojavila u kolekcijama osam različitih dizajnera. Onda se profiltrirala kroz robne kuće, a zatim se ‘iscjedila’ do nekog tragičnog ćoška sa ležernom odjećom gdje si ga ti, bez sumnje, izvukla iz neke korpe sa robom na popustu.
Međutim, ta plava predstavlja milione dolara i bezbroj radnih mjesta, i zapravo je pomalo komično kako misliš da si napravila izbor koji te izuzima iz modne industrije, kada, u stvari, nosiš džemper koji su za tebe odabrali ljudi u ovoj prostoriji… iz gomile ‘stvari’.
Iako je scena briljantno napisana, ona je zapravo manifest radikalnog konzumerizma. Poruka je jasna: niko nije slobodan i tvoj identitet je neraskidivo vezan za tržište. Film ismijava Andy zbog njenog pokušaa da se uklopi, prisiljavajući je da prihvati konzumaciju kao jedini put u svijet relevantnih. To nije inspirativno; to je distopijski.
Choose Life vs. Choose Prada: Dvije strane istog pakla
Fascinantna paralela se otkriva kada Mirandin monolog uporedimo sa čuvenim govorom Marka Rentona (Ewan McGregor) iz filma Trainspotting:
Biraj život. Biraj posao. Biraj karijeru. Biraj porodicu. Biraj j**eno veliki televizor…
Renton ironizuje društvenu ideju izbora, ukazujući na to da su naše slobodne odluke zapravo unaprijed zadati obrasci kapitalizma. Miranda ide korak dalje. Ona tvrdi da čak ni tvoj bunt protiv sistema (tvoj ružni plavi džemper) nije autentičan. On je već predviđen, stilizovan i prodat.
Dok Renton govori iz perspektive onoga koga sistem melje, Miranda govori iz perspektive onoga ko taj sistem vozi. Ako je Rentonov govor krik očajnika, Mirandin Cerulean monolog je hladan odgovor mašine: Prekasno je. Već si kupljena.
Zašto je film popularan?
Na kraju, Andy baca telefon u fontanu i odlazi, što bi trebalo da bude katarzičan trenutak. Ipak, film ostaje toksičan jer ne nudi alternativu. On nam poručuje da je svijet rada nemilosrdna arena u kojoj se gazi preko mrtvih, a da je moda jedina vrijednost koja opravdava takvu žrtvu.
Andy ne pobjeđuje. Ona odlazi na novi posao koristeći preporuku žene koju prezire. Krug je zatvoren; sistem je apsorbovao njen otpor i pretvorio ga u stavku u biografiji.
Možda najzanimljivije pitanje nije zašto je film problematičan, već zašto i dalje odbijamo da ga tako vidimo. Možda zato što je estetski besprijekoran. Možda zato što je Meryl Streep toliko briljantna da njenu hladnoću pretvara u magnetizam, a možda zato što smo kao kultura predugo miješali okrutnost sa kompetencijom.
Naslovnica Voguea sa Annom i Meryl nije samo slavlje kulture, to je slavljenje mita koji je odavno trebalo preispitati. Jedno je odati počast kulturnom fenomenu, a sasvim drugo pretvoriti ga u aspiraciju. Pitanje nije da li nam treba nastavak filma, već zašto smo ikada povjerovali da je ovo bila bajka. Na kraju krajeva, Miranda je samo inženjerka duša u svijetu gdje se vrijednost mjeri onim što imaš na sebi, a ne onim što jesi.
Možda nam okovi ljepše stoje ako su marke Prada, ali to su i dalje samo, okovi.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.