Dvadeset minuta vožnje of starog grada Marakeša nalazi se unikatno imanje francuskog umjetnika Jean-Francoisa Fourtoua, Dar el Sadaka. Ovo ogromno imanje nevjerovatan je spoj životnog prostora i art galerije. Okružena prekrasnim zelenilom i vrtovima maslina centar imanja zauzima impozantna vila koja može primiti i do dvadeset gostiju u svojih devet spavaćih soba. Svaka od ovih savršeno uređenih soba ima svoju temu i karakterističan miris. Imanje nije otvoreno za javnost, a inače jedno noćenje u ovom čarobnom svijetu košta i do 5,000$ dolara. Pored umjetničkih dijela i instalacija koja krase čitavo imanje gostima su na raspolaganju i teniski tereni, staze za trčanje, bazen, hamam, kino i sve ono što jedno luksuzno imanje mora da ima. Naša ekipa imala je priliku da dobije privatnu turu ovog imanja i napravi intervju sa njegovim karizmatičnim vlasnikom Jean-Francois Fourtouom.
Često se navodi da je Vaš rad usko povezan sa Vašim djetinjstvom i događajima iz privatnog života možete li nam reći nesto više o tome, da li postoji neki određeni događaj koji je posebno utjecao na Vaš umjetnički pravac i ono što radite?
– Istina, većina mog rada povezana je sa mojim iskustvima iz djetinjstva posebno onim vezanim sa mog djeda s kojim sam provodio dosta vremena. On mi je pružio priliku da razvijem svoju maštu, njegovao moje dječije imaginarne svijetove… Neke od najljepših uspomena su vezane upravo za taj period djetinjstva. Instalacija Naopaka kuća koju ćete vidjeti kasnije je svojevrstan homage sjećanju na njega. To je kuća u kojoj je živio i preminuo i ona je poklon od njega koji je došao sa neba trideset godina nakon njegove smrti, kuća koja je pala sa neba. Unutar nje sam pokušao da sačuvam tu atmosferu koje se sjećam.
To je divno, zanimljivo je da smo mi imali neku potpuno drugačiju interpretaciju u glavi prije dolaska ovdje.
– Da, to je moje lično iskustvo, ali ja i želim da svi koji dođu i dožive ovo odu sa svojom ličnom verzijom i interpretacijom. Ovo je moja priča, a vi trebate da otkrijete svoju. Ogromna kuća je, također, vezana za uspomenu iz kuće moje prabake. Kao četverogodišnjaku sve u toj kući se činilo ogromno, to je iskustvo koje želim da vratim odraslima kada uđu u tu kuću, da bi se prisjetili tog osjećaja iz djetinjstva.
Koliko ljudi ustvari uspiju da prepoznaju svoja vlastita iskustva ili sjećanja u Vašem radu, koja vam je najdraža ili najupečatljivija reakcija koju ste dobili na Vaš rad?
– Za francusku modnu kuću Hermes često radim instalacije za izloge i jednom prilikom sam za njihovu radnju u Briselu napravio nešto slično ogromnom skrovištu, znate kako sva djeca prave svoja skloništa npr. ispod stola i slično, za to sam koristio namještaj iz Ogromne kuće, nakon što je ‘sklonište’ bilo gotovo pozvao sam sve uposlenike Hermesa da uđu u sklonište. Pričamo o jako ozbiljnim odraslim ljudima u uniformama. Kako su ulazili, svi su spontano krenuli pričati o svojim uspomenama iz djetinjstva i onome čega se najviše sjećaju. Neki su počeli i plakati. Kontrast ozbiljnosti jedne velike modne kuće i njenih uposlenika i ovog sigurnog prostora punog emocija je bio divan.
Koja je razlika između izlaganja svog rada u galariji ili javnom prostoru i izlaganja na sopstvenom imanju koje je umjetničko djelo samo za sebe? Po kojoj osnovi odlučujete gdje ćete postaviti svoje skulpture i instalacije posebno zato što su neke poprilično izražajne npr. žirafa i majmuni koji teško mogu proći samo kao dekorativni elementi u prostoru?
– Da, meni nije interestantno skulpturu poput majmuna postaviti na neku bazu, meni su one zanimljive samo ako su povezane sa arihtekturom i prostorom u kojem živimo. Uvijek pokušavam da ljudima ponudim taj momenat iznenađenja, trenutak koji će ih vratiti u sve one osjećaje koje olako zaboravljamo kao odrasli. Imati žirafu iznad stola za ručavanje je neočekivano. Galerije su prazni, neutralni prostori koji mogu biti dobar način da se ostvari komunikacija sa ljudima u gradovima, ali ja ovdje imam priliku da razvijem svoj rad na jednoj dosta većoj razini i prikažem taj rad u svim fazama, njegovu evoluciju. Ovdje nešto stalno mijenam i pomjeram. Raditi izloge za Hermes je, također, zanimljivo, jer to ipak nije galerija, a dobar je način da veliki broj ljudi vidi vaš rad.
Uvijek pokušavam da ljudima ponudim taj momenat iznenađenja, trenutak koji će ih vratiti u sve one osjećaje koje olako zaboravljamo kao odrasli
Da li Vam je bitno da umjetnost bude i socijalno angažirana ili da ponudi neki komentar na okolinu i dešavanja u svijetu? S obzirom na to da ste napravili i Kuću pčela u kojoj upravo sjedimo da li to sa sobom na neki način nosi i poruku svijesti o našoj okolini s obzirom na to da znamo koliko su upravo pčele bitne za održavanje ekološkog sistema? Ili se ne zamarate time?
– Moj rad nikad nije bio politički angažiran i sasvim je ličan. To nikad nije bila moja prva, orginalna poruka. Moj rad je povezan sa djetinstvom, uspomenama, doticanjem nekih zaboravljenih emocija u ljudima. Socijalni aspekt je sekundarni efekt. Nije da me to uopšte ne zanima, naravno da sam zabrinut za okoliš, ali to nije cilj moje umjetnosti. Želim da ovo što radim bude na neki način i lako razumljivo ljudima.
Da, to je na neki način i osvježavajuće. Danas kao da postoji neki imperativ da umjetnost mora da bude nekako politična, ratovi, imigracije, izbjeglice… Koliko god da je to važno ponekad može da bude i previše. Novinari i novinarke uvijek pokušavaju naći neku novu interpretaciju i značanje, ali u vašem slučaju ovo je jednostavno i dovoljno lijepo samo za sebe.
– Da, ako pravite umjetnost, bilo koju vrstu umjetnosti, morate da osjećate to što želite da prenesete. To mora biti nešto što vas zaokuplja. Mene politika ne zaokuplja. Za mene je to djetinjstvo. Do osme godine živimo u nekom magičnom svijetu gdje nema puno granica i pravila, kasnije taj magični svijet prelazi u logički svijet. Ja želim da pozovem odrasle da bar na kratko zaborave na logički svijet i ponovo se povežu sa onim magičnim. Svi to imamo u sebi, to je univerzalno. Prepostavljam da su u BiH umjetnici i umjetnice vidjeli i doživjeli rat i imaju potrebu da nešto kažu o tome, jer je umjetnost povezana sa onim što živimo. Za mene je to nešto drugo, to je poruka koju želim da prenesem svojim radom.
Ja želim da pozovem odrasle da bar na kratko zaborave na logički svijet i ponovo se povežu sa onim magičnim. Svi to imamo u sebi, to je univerzalno
To je upravo bilo i moje posljednje pitanje, šta je ono što želite da ljudi ponesu sa sobom kad odu odavde? Međutim, dosta ljudi nema priliku da vidi Vašu umjetnost ovdje, da li planirate da imanje nekad otvorite za javnost?
– Još uvijek nismo sigurni kako da to izvedemo. Postoje planovi za neke manje i privatnije grupne ture. Želim da moja umjetnost dotakne što više ljudi, da podstakne zaboravljene emocije; ljubav, djetinjstvo, neke stvari koje svi imamo u sebi, a često zaboravimo iako su baza za život.
