Kao svojevrsna studija nagog ljudskog tijela, akt fotografija predstavlja kontrast portretnoj fotografiji. Dok u portretima doživljavamo duh i karakter čovjeka pred objektivom, akt fotografija sadrži sav sklad, ljepotu i uzvišenost ljudskog tijela, definiranu kompoziciju kontura i sjena. Atipično za podneblje u kojem stvara svoju umjetnost, Almin Zrno hrabro kroči vlastitim putem fotografije i već dvije decenije dokazuje da su hrabrost i umjetnost u paralelnom hodu. Njegova vječita inspiracija − filozofija slabosti i jačine ljudskog tijela − vidljiva je u svakoj udubini, prirodnom tonu, sjeni, obrisu ljudskog tijela, koje tako spretno veliča putem suptilne gradacije svjetla. Zrno, prezime i usud, obilježilo je njegovu uspješnu karijeru. Iako dobitnik šest prestižnih nagrada ULUPUBiH za najbolji fotodizajn i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju, Zrno skromno kaže da je dobar koliko i njegov slijedeći rad. I, dok o njegovoj umjetnosti govore i pišu istaknuti članovi akademske zajednice, historičari umjetnosti i kolege fotografi, Zrno iz tišine stvara svoja najglasnija djela.
Posljednja tri ciklusa njegovih aktova služe kao nesvakidašnji vremeplov − vidljivi, opipljivi, okusni i mirisni − u doba glorifikacije erosa, po Zrninoj mjeri ljepote. Nikad ne prelazeći granicu dobrog ukusa, kroz tijelo prikazuje vječitu borbu između animalnog i ljudskog, sukobljenost tradicije i modernog vremena, subverzivnost putem koje se obračunava sa konzervatizmom. U svom radu, Zrno se odmiče od konkretnog − osobnosti modela − i primiče apstraktnom − obliku tijela, snazi pokreta, putenosti, senzualnosti, erotici. Upravo iz tog razloga, Zrnin akt nikad ne prikazuje lice modela kojeg fotografiše. Možda o njegovom radu ponajbolje govori prof. dr. Sulejman Bosto koji u svom osvrtu na njegovu posljednju seriju radova pod nazivom Apologija Erosa, doživljava Zrnin akt kao spas od degradacije i vulgarizacije ljudskog – ovdje: ženskog – tijela, a s druge strane evocira i reafirmira prastaru socijalnu, kulturno-antropološku i psihološko-biološku konstantu i ljepotu ljudskog tijela i tjelesnosti (konkretno: iskonsku ljepotu ženskog tijela, njezina magnetizma i njezina misterija), naime iskonsku ljepotu žene (kao neke vrste antropološkog apriorija sveg života). Njegov fotografski tretman ženskog tijela je na neki način umjetnička re-kreacija najvišeg (i evolucijskog i kulturnog) životnog principa, njegove forme, njegove životodajne snage kao i reafirmacija sublimiranog/kultiviranog životnog načela erosa, ali i njegove iskonske, skrivene i dvoznačne napetosti.
Fotografija je Zrnin odgovor na svijet koji ga okružuje, ogledalo njegove stvarnosti. Pokušavajući dokučiti jedinstvenu vezu između duhovnog i fizičkog aspekta ljudskog bića, akt je postao jedina forma fotografije koja mu nudi bezbroj mogućnosti za razotkrivanje, kako tijela, tako i duha. Utjelovljujući nevidljivo, vješto na posmatrača prenosi vlastitu emociju i poimanje života i svijeta. Na samom početku našeg razgovora, govori mi da je njegov doživljaj fotografije u sinergiji sa osnovnim principima filozofije, uz jedan izuzetak: dok filozofija traga za ljepotom mudrosti, Zrno traga za mudrošću ljepote.
Šta akt fotografija predstavlja Alminu Zrni, način preispitivanja tradicionalnih uloga u društvu, stvar konvencije ili jezik umjetnosti?
– Biti nag je stvar slobode, autentičnosti, autonomnosti i svojstvenosti. Bojim se da su društvene reakcije na nagost dosta kontradiktorne, ovisno o tome u kom kontekstu se nago tijelo nalazi. Šta je dozvoljeno, a šta nedozvoljeno? Šta je nevino, a šta vulgarno? Šta normalno, a šta nenormalno? Akt je star koliko i sama umjetnost, dok se devijacije društva ciklično pojavljuju kroz historiju. Akt fotografija je moj odgovor na vulgarizaciju i primitivizaciju društva. Ona nije isključivo akt tijela, već i akt duše. Ljudsko tijelo je bogato simetrijom, proporcijom, ritmom. Nagost u mojim fotografijama nije svedena na banalizaciju i prikazivanje intimnih dijelova tijela. Trudim se da kroz svoj objektiv uhvatim svu ljepotu, snagu, moć i emociju jednog ljudskog bića. Pokušavam uhvatiti neuhvatljivo, ono što ne pripada nužno samo čulu vida. Kroz svoje valere, bili oni koloritni ili monohromni, pričam priču i o energiji, atmosferi, okusu, mirisu i muzici.
Lišeni vulgarnosti, banalnosti i individualnog identita, Vaši radovi nerijetko u sebi kriju dozu misterije i renesansnu ljepotu. U društvu zatomljenom kolektivnom apatijom, koliki je izazov stvarati akt fotografiju?
– Izazov je utoliko što živim i stvaram u društvu kojem je nametnut (ili: koje je nametnulo) potpuno izokrenut sistem vrijednosti. U takvom društvu, umjetnički akt, paradoksalno, postaje nemoralna ilustracija tijela, dok vulgarizacija kojoj svakodnevno svjedočimo predstavlja prihvaćenu normu. Društvo u kojem živimo je laž. Kad kažem društvo, mislim na cijeli svijet. Po svaku cijenu smo prihvatili novi „modernizam“ i sve što on za sobom nosi. Postoji čitav spektar novog vala umjetnosti za kojeg nam neke nove, umjetničke elite govore da je ispravan, autoritativan i najbolji. Mislim da smo mistificirali umjetnost i stvorili nesigurnost stvaraoca i neizvjesnost primaoca da razumiju i shvate manipulaciju i jednih i drugih. Umjetnost nam je izgubila želju iluzije, a sve u korist uzdizanja estetske „misaone“ banalnosti. To je misao mog prijatelja Zorana T. Živkovića, sa kojim uvijek vrlo rado razmijenim koje slovo o umjetnosti. Ukoliko probate razumjeti moj umjetnički izraz, karakter i inspiraciju, shvatit ćete da je moja akt fotografija zapravo vid angažovane umjetnosti. Kroz svoj rad govorim najviše o sebi, ljudima i prostoru koji me okružuje, i bez te određenosti nemoguće ga je razumjeti kao cjelinu. Kao i mnoge umjetnike kroz historiju, fascinira me anatomija ljudskog tijela. Želim probuditi emociju u posmatraču, naravno. Međutim, ne onu emociju koja se bazira na lažnom moralu. Umjetnost itekako može biti seksualna, bez da bude opscena. Ko u mojim radovima osjeti i trag pornografije, tu emociju nosi sam u sebi.
Da li je fotografija, posebice umjetnička fotografija, postala žrtva vremena u kojem živimo?
– Živimo u vremenu u kojem su u igri ogromni brojevi, u vremenu koje valorizuje kvantitet nauštrb kvaliteta. To, zapravo, postaje besmisleno. Uslovno rečeno, borimo se sa milijardama fotografija koje dnevno preplavljuju internet. Činjenica je da velika većina tih fotografija ima životni vijek leptira. Nije neophodno samo usporiti, već i razmisliti o tome šta fotografijom želimo postići i reći. Fotografija zahtjeva promišljanje, a promišljanje zahtijeva vrijeme. Vrijeme je ključni element, pored koncepta, kojeg nerijetko olako shvatamo. Potom, slijedi refleksija, razgovor sa samim sobom. Za mene, to je ključni dio umjetničkog stvaralaštva. Kontemplacija nam dozvoljava slobodu misli, buđenje svijesti o djelu koje smo stvorili i/ili kojeg ćemo stvoriti, prodiranje u srž poruke koju želimo prenijeti na posmatrača. U konačnici, slijedi kritika koja, gotovo pa izgubljena u današnjem vremenu i prostoru, pomaže pri finalnom oblikovanju. Sretan sam i zahvalan što sam zadržao sposobnost da ostanem autentičan i postojan, da prihvatim kritiku, dobronamjeran savjet, usvojim nova znanja i ideje. Vjerujem da će kvalitetna fotografija uvijek naići na odobravanje. Diletantizam, koji je prisutan širom svijeta, a ne samo u BiH, mora doživjeti svoj konačni kraj. Bilo da je riječ o fotografiji, književnosti, slikarstvu, kiparstvu, ili bilo kojem drugom vidu umjetničkog izražaja, kvalitet će neminovno morati pobijediti kvantitet.
Nakon petnaest samostalnih izložbi, uslijedila je i Apologija Erosa, izložba posljednjeg ciklusa radova, nedavno otvorena u Beču. Šta za vas generalno predstavljaju izložbe, posebice one u inostranstvu?
– Svaka izložba predstavlja, prije svega, veliku odgovornost. Tu odgovornost ne određuje lokacija, već činjenica da svoj rad iz vlastite intime iznosim pred širu javnost i samim tim ga izlažem kritici. Izložbe u inostranstvu doživljavam kao poseban vid odgovornosti. „Apologija Erosa“ je moja druga samostalna izložba u Beču i jedan novi rukopis koji dolazi iz BiH. Ona ruši određene predrasude i stereotipe o bh. društvu. Zaista je bilo zadovoljstvo doživjeti atmosferu pune galerije, i odgovarati na mnogobrojna pitanja prisutnih o sukobu savremenog i tradicionalnog u BiH.
Radovi iz ciklusa „Apologija Erosa“ neodoljivo podsjećaju na freskalne zapise. Šta Vam je bila osnovna nit vodilja pri stvaranju ovih nesvakidašnjih djela?
– Dobro ste primijetili. Radni naziv ovog ciklusa u mojoj glavi glasio je „Fresca“. Radovi podsjećaju na vid zidne umjetnosti, koju je neko nekad davno oslikao, a mi prekrečili i poništili. Međutim, snaga rada je počela da nagriza i da se u svojoj metafizičkoj punoći vraća u prostor, u svijest, i pokušava da pobijedi ovaj besmisao vremena kojeg trenutno živimo. Očito negdje u mojoj podsvijesti stanuju slike, ili sam ja reinkarnacija nekoga ko je živio u doba Renesanse. Mislim da je to doba bilo puno humanije i iskrenije. Ako namjeravamo spasiti ovu planetu, imperativ je vratiti se humanosti, empatiji, ljubavi, međusobnom razumjevanju i uvažavanju. Moja velika želja jeste da živimo renesansan, a ne dekadentan život, odnosno da pobjegnemo od oholosti, pohlepe i svega prekomjernog.
Nakon Beča, uslijedile su samostalne izložbe u Hrvatskoj i Sloveniji. Nedavno ste obilježili dvadeset godina profesionalne karijere, koju su obilježile mnoge nagrade i priznanja. Postoje li i dalje izazovi kojima se radujete?
– Svaki dan je novi izazov. Fotografija je moja velika ljubav, strast, motivacija, pokretač. Iz perspektive čovjeka koji i dalje ima šta za reći, radujem se svemu što slijedi. Ali, ako gledamo retrospektivno, sa aspekta dvije decenije profesionalne karijere, mnogo toga sam već ostvario. Trudim se pronaći balans i živjeti u sadašnjem trenutku. Sve nagrade i priznanja su samo obavezujući faktor za budući rad. Ne živim od stare slave, već zaigrano, potentno, inspirativno radim svaki dan prateći svoje snove. Ove godine očekuju me još dvije samostalne izložbe, prva je u u novembru u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a druga u decembru u Galeriji Fotografija u Ljubljani. Izložba u Dubrovniku predstavlja presjek mog stvaralaštva, i bit će izložena na dvije etaže ove eminentne galerije, gdje ću najvjerovatnije pored ciklusa Apologija Erosa i Moć tijela predstaviti i radove iz fine art i portretnog opusa. Izložba u Ljubljani će biti manjeg obima, i tu ću izlagati isključivo radove iz oblasti akt fotografije.
I, za kraj, nakon monografije Vijećnica, kada možemo očekivati drugu monografiju Almina Zrne?
– Vi, mlada damo, kao da mi sjedite na ramenu (smijeh!). Vrijedno radim na pripremi svoje druge monografije koja će obuhvatiti presjek dvadesetogodišnjeg stvaralaštva. Namjera mi je da ista, u sklopu moje izložbe, doživi promociju u Dubrovniku. Da li ću u tome uspjeti ili ne, zaista nije isključivo i samo do mene. S obzirom da sam surovi perfekcionista, i da perfekcionizam zahtjevam u svim aspektima života, tako ni ovu monografiju neću promovisati dok s njom u potpunosti ne budem zadovoljan.
