Prošle godine u septembru u Sarajevu u Jelićevoj ulici u austrougarskoj zgradi bračni par Emela Burdžović i Emir Hodžić otvorili su boutique art hostel koji obilježava značajan dio historije našeg grada – Franz Ferdinand Hostel.
Boutique hostel je tematski hostel, odnosno mjesto sa stilom i često niskim cijenama. Prvi sprat posvećen je Sarajevskom atentatu, a drugi ratu nakon toga. U ponudi imaju 12 soba tematski i dizajnerski podijeljenih, tako da možete prespavati u sobi Sophie, Franz Ferdinand, Sophie i Franz, Mlada Bosna ili Gavrilo Princip. Tu je i soba Letters posvećena pismima vojnika iz rovova koja su slali svojim najbližim.
Nedavno je Franz Ferdinand Hostel proslavio prvi rođendan. Kakav je osjećaj pogledati godinu unazad?
– Baš dobar. Pomalo i nevjerovatan. Iako sam pokretač i sudionik cijelog procesa i meni je neobično da smo u samo godinu dana uspjeli da se pozicioniramo na vrh liste smještajnih kapaciteta u Sarajevu, da postanemo prepoznatljivi i da dobijemo toliko međunarodnih priznanja, pohvala i odličnih kritika na svim relevantnim adresama.
Za vrlo kratko vrijeme hostel je postao veoma atraktivno mjesto turistima širom svijeta, o originalnom konceptu i kvalitetnim uslugama pisali su čak Washington Post i New York Times, u čemu je tajna?
– Ozbiljnom i strateškom pristupu, od imena preko koncepta do strateškog poslovanja. Mi smo od početka vrlo studiozno pristupili ovom projektu i nismo pristajali ni na šta ispod najboljeg. Samim imenom uoči stogodišnjice Sarajevskog atentata smo dobili mnogo. Hostel su pravili stručnjaci, a stručnjaci su zaduženi i za svaki dio našeg poslovanja. Nama nije cilj napraviti proizvod koji će trajati godinu, dvije, donijeti nesto novca i nestati u moru neuspješnih biznisa. Gledamo dugoročno i mislim da je zapravo u tome tajna. Nije baš da otkrivam toplu vodu, ali čini mi se da je kod nas ta topla voda ljudima mrska i da često ne vide šumu od drveta.
Čemu ste se nadali kad je sve krenulo?
– Nismo mi baš posao bazirali na nadanjima. Precizno smo izračunali šta sve trebamo napraviti da budemo zadovoljni i da poslujemo pozitivno. Naravno uvijek ima nekih odstupanja od preliminarnog biznis plana, ali u našem slučaju odstupanja su išla nama u prilog. Rekla bih da smo napravili i više od onoga što smo zacrtali ili, ako želite, čemu smo se nadali.
Koliko je trebalo hrabrosti za pokretanje privatnog biznisa u našoj zemlji? Koja je procedura otvaranja hostela i koliko Vam je vremenski trebalo da realizirate ideju?
– Nažalost mnogo. Država ne olakšava, već uveliko otežava poduzetnicima. Sigurna sam da ima mnogo mladih, briljantnih ljudi koji bi pokrenuli svoj posao, ali se boje. I razumijem ih. Toliko je otežavajućih okolnosti, toliko bespotrebnih dadžbina, na koncu i toliko suludo utrošenog vremena. Mi smo hostel potpuno kreirali i onda čekali i čekali da država izda papire. Neki vremenski slijed je bio da smo početkom godine imali ideju, razradili je i istraživali, u maju završili projekte, sa ljetom radove i onda čekali da država izađe na teren i da odobrenje. I danas, kad smo sve završili, komplikacije se nastavljaju. Država se ne obračunava sa crnim tržištem, dopušta devalvaciju ponude, dopušta da u gradu postoji 100 hostela od kojih smo samo na 10 legalni i uredno plaćamo svoje obaveze. Na trenutak pomislite da je u ovoj zemlji bolje biti ilegalac. Ipak, to nije naše opredjeljenje.
Znači, iako se čini, ipak, nemamo razvijenu kulturu hostela?
– Kod nas vlada hostelski haos. Ko god ima sobičak napravio je tzv. hostel. Ima naravno ljudi koji se izdvajaju, poput začetnika hostelske kulture u Sarajevu. Anarhija nam baš ne ide u prilog, ali ja vjerujem da će se stvari mijenjati. Inače, ne bih radila ovaj posao. Mi se pokušavamo okrenuti trendu i kulturi boutique hostela, onih koji nude bolje, ali i dalje po pristupačnim cijenama. Boutique i art hosteli postaju sve popularniji i traženiji u svijetu i sretni smo da smo i u Sarajevu napravili jedan takav.
Iako Sarajevo ima izuzetan turistički potencijal, posebno historijski, vrlo malo nudimo turistima, međutim, Vaš hostel se pretvorio u mali muzej, jeste li tokom ove godine imali ikakvu podršku Grada Sarajeva?
– Grada Sarajevo ne. Imali smo podršku Federalnog ministarstva turizma. No, generalno, s obzirom na potencijal, turizam u Sarajevu je još uvijek smijurija. Umjesto općih interesa, preovladavaju sitni i lični. No, nije li ti problem države uopće?
Da, se vratimo lijepim stvarima. Kakav je osjećaj voditi jedan hostel, kako izgleda Vaš radni dan?
– Zabavno je, moram priznati. Ja uvijek kažem da cijeli svijet dolazi meni na noge. Upoznajete ljude iz svih dijelova svijeta, različite ćudi, navike i običaje. No, nije baš da se zabavljam cijeli dan. Posla ima mnogo, staff morate stalno usmjeravati i provjeravati, raditi na promociji, prodaji i dobrom rejtingu, te razvijati strategiju za vrijeme koje dolazi. Često znam i sama zavrnuti rukave pa nešto očistiti i popraviti. Da se zaključiti vrlo je turbulentno i nema odmora, ali ja takav ritam i volim. Za sada mi odlično paše.
Odakle su u protekloj godini najviše dolazili gosti?
– Ljudi zaista dolaze iz cijelog svijeta. I kod nas važi ona zvanična statistika da najviše dolaze ljudi iz regiona i Turci, ali bilježimo veliki broj Britanaca i Amerikanaca. A u porastu je i Skandinavija, te Belgija i Australija.
Svaka soba u hostelu ima posebnu priču, koja je najviše tražena? Zašto?
– Osim dizajnom i temom sobe se razlikuju i po tipu, odnosno broju kreveta i ostalim sadržajima. No, kad je dizajn u pitanju rekla bih da se najviše traži soba Sophi Chotek. Donekle je i logično da je ona najdraži i najneviniji sudionik Sarajevskog atentata, žena je i njene fotografije na zidovima su iznimno lijepe i ugodne.
Izdvojite najposebniji trenutak iz hostela u protekloj godini?
– Zatekli ste me. Toliko je divnih trenutaka, neobičnih i dragih gostiju, sjajnih druženja koja organizujemo. No, možda su mi najdraži bili naši Dani otvorenih vrata na godišnjicu Sarajevskog atentata, kada je cijeli svijet, uključujući najprestižnije medijske kuće, došao da vidi našeg Franza.
Imate li ambicije nekad u budućnosti napraviti lanac hostela?
– Nikad ne reci nikad. Dobro nam ide, što da ne? Ambicija za proširenje svakako imamo. Želimo imati još lijepih smještajnih jedinica, posebnih i drugačijih. Hoće li biti hostelskog tipa ili nekog drugog, vidjet ćete uskoro.