Osvrt na dokumentarac Lejle Zvizdić NAJDUBLJI SKOK ili emotivno pismo iz dijaspore

Prije nego što pročitate i jedan red dalje, treba da znate ko ovo piše, jer to mijenja sve. Osoba koja piše ovaj tekst preselila se iz BiH prije godinu i pol dana, i nosi sa sobom nagomilanu nostalgiju, koju je osjetila u svakom kadru filma. Osoba koja piše ovaj tekst jako cijeni Ozrena Kebu kao novinara i pisca, i ne krije to. Osoba koja piše ovaj tekst poznaje skoro kompletnu ekipu koja stoji iza filma, od produkcije, preko fotografije, do realizacije, tako da ovo nije i ne može biti objektivna recenzija. Ovo je tekst nekoga ko je u film ušao već pristrasan, s ljubavlju prema ljudima koji su ga pravili i prema gradu o kojem govori, i koji je iz njega izašao još pristrasniji nego što je ušao. Preplakala sam pola filma, i vrištala od smijeha kad Ozren Kebo ispriča svoju duhovitu priču o svom skoku sa starog.

Ko traži hladnu, distanciranu kritiku, slobodno nek ode dalje, u ovom tekstu je neće naći.

Ko je Lejla Zvizdić

Bosanskohercegovačka novinarka, scenaristica i rediteljica Lejla Zvizdić iza sebe ima opus koji se ne može zaobići kad se govori o savremenom bh. dokumentarnom filmu: DaNaK, diplomski i dokumentarni prvijenac o procesu identifikacije nestalih osoba, koji je dobio priznanje Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP); Lakonoga (2019), o piscu Fahrudinu Kučuku i njegovoj kćerki Aidi, prvom ubijenom djetetu u opkoljenom Sarajevu; Za nju vrijedi umrijeti (2022), posvećen heroju odbrane BiH Safetu Hadžiću; i Dolina ćupova (2024), o historiji FK Željezničar. Njen novi film, Najdublji skok (2026), nastavlja tu liniju, priče o identitetu, gubitku i onome što ostaje kad sve drugo padne.

Premijera filma Najdublji skok održana je 29. jula u 20:30 pod Starim mostom, u sklopu otvaranja 10. izdanja Red Bull Cliff Diving Svjetske serije.

Scenarij i režiju filma potpisuje sama Lejla Zvizdić, dok su izvršni producenti Maja Đozo i Haris Zvizdić, a producenti Lejla i Haris Zvizdić. Direktor fotografije, snimatelj, montažer i tonski dizajner u jednoj osobi je Jasmin Omerika. Uz njega, kamerom su rukovali i Samir Šrenkapa, Jasmin Spahić, Milan Bajić i Mirza Ađemović, dok su dron snimke potpisali Emir Džanan i Omerika, a FPV dron Emir Salamović. Naraciju nosi Ozren Kebo, a historiju u pijesku ispisuje umjetnica Ada Sivac.

Arhivski materijal u filmu dolazi iz više izvora, a to su: Red Bull Media Poola, Arhiva BHRT-a, INPUT doo Sarajevo, Centra za mir i multietničku saradnju Mostar, Face TV-a, kao i privatnih albuma samih učesnika.

Vrijedi napomenuti da dobar dio snimaka Red Bull Cliff Divinga u filmu dolazi iz njhove arhive, koja je skupljanja duži niz godina. Riječ je o radu velikog broja ljudi koji su kroz godine snimali ova takmičenja, i čije pojedinačne doprinose danas više nije moguće rasporediti scenu po scenu, što ovaj film čini u pravom smislu kolektivnim podvigom.

Stari most u Mostaru vjekovima je inspirisao putopisce, slikare i pjesnike. U godini u kojoj se obilježava 22. godišnjica njegovog ponovnog otvaranja javnosti, Lejla Zvizdić predstavlja film koji po prvi put spaja dvije priče koje su oduvijek pripadale jedna drugoj, a nikad nisu ispričane zajedno, vjekovnu tradiciju mostarskih skokova i moderno takmičenje Red Bull Cliff Diving.

Često sam išla u Mostar samo zbog skokova, to je bio moj mali lični ritual. Prošle godine Red Bull je preskočio Mostar, pa se serija vratila tek ove godine, a ove godine nisam se uspjela organizirati da odem. Stoga sam pratila skokove uživo preko Red Bullovog YouTube kanala. Kad sam čula da izlazi ovaj film, javila sam se Lejli da je pitam ima li ikakve šanse da se pogleda negdje u dijaspori. Ona mi je, ljubazno, poslala film direktno, pa sam ga pogledala subotnje jutro poslije, uz kafu, bosansku.

Grad koji se sastavlja kamen po kamen

Film otvara glasovima Red Bull dajvera koji Mostar opisuju kao jednu od najtežih lokacija na svijetu, voda koja teče, hladnoća koja siječe. Riječi Lorena Liste, trinaestostrukog prvaka skakača, da Neretva postaje bolna jako, stoje kao najava tona koji će film držati do kraja. Let sa Starog traje toliko kratko da ne stigneš izbrojati do tri, ali sve što se u tom letu nosi — historija, gubitak, ponos — traje mnogo duže.

Ozren Kebo, kao narator, ulazi u priču sa svojom prepoznatljivom, gotovo pjesničkom rečenicom, kamen prži, a Neretva reže koliko je hladna. (Orlando Duque mi je, u jednom ranijem intervjuu koji sam radila s njim, rekao da je Neretva jedna od najhladnijih rijeka u koje je ikad skočio.) Zatim Ozren nastavlja pričati o tome kako je grad dobio ime, o tome da je prije Starog tu bila skalamerija koja je visila na mjestu današnjeg mosta, prije nego što je Sulejman Veličanstveni poželio zidani most, a posao dobio nejmar Hajrudin. Dok Kebo govori, kamera prelazi na tablu na kojoj umjetnica u pijesku Ada Sivac ispisuje historiju Mostara i Starog mosta od 1566. do rušenja 1993. i obnove 2004. To je jedan od vizuelno najljepših rješenja u filmu, historija se doslovno piše i briše, kao što se most gradio, rušio i ponovo gradio.

Kad se srušio, nije samo kamenje palo u Neretvu, nešto nepovratno se ugasilo u nama, kaže Kebo. Mostar, kaže dalje, ima tvrdoglavi običaj da se sastavlja iz pepela, kamen po kamen. A onda rečenica koja mi se čini kao moralno jezgro cijelog filma: preživjeti rat jedna je vrsta privilegije, a svaka privilegija obavezuje. Zato se ovdje skače — ne zbog rekorda, nego zbog ponosa i tradicije.

Oni koji nose grad na leđima

Ono što film čini posebnim nisu spektakularni skokovi sami po sebi, nego ljudi koji ih nose na svojim leđima, iz generacije u generaciju. Priča se otvara skokom 65-godišnjeg Adema Pajevića Moce, kojeg komentator naziva čovjekom Neretve. Kadar njegovog posljednjeg skoka nosi težinu cijelog jednog života provedenog uz rijeku. Loren Listo nadovezuje se pričom da skok sa Starog za Mostarce predstavlja posebnu ljubav, jer su tu skakali i preci, a skaču i nove generacije.

Arhivski snimci skakača Emira Balića iz 1975. i njegov intervju iz 2015., u kojem kaže da Mostar doživljava kao živo biće, i da mu Stari most znači sve — djetinjstvo, mladost, starost — jedan su od emotivnih vrhunaca filma. Listo, koji se povukao nakon trinaeste titule jer nije htio prestići Balića, nego samo stići do njega, kaže kako je Balić digao stepenicu više u skokovima. Ta rečenica, tako jednostavna, nosi cijelu filozofiju tradicije, ne nadmašiti prethodnika, nego mu odati počast.

Otac, kćerka i jedan skok iz 1991.

Kadrovi se zatim sele na terasu u Mostaru, gdje sjede Benaid Kalajdžić i njegova kćerka. Ono što mi se kod ove scene najviše dopada jeste režijski izbor same rediteljice, za koga se odlučila kao naratora i ispitivača. Kćerka koja mu na terasi postavlja pitanja o skoku iz 1991. godine sigurno je tu priču čula milion puta u životu, ona je odrasla mlada žena, ne dijete koje prvi put sluša očevu legendu. Pa ipak, scena funkcionira savršeno, jer nije zamišljena kao otkrivanje nečeg novog, nego kao ritual ponavljanja, kao nešto što porodice rade jedne drugima kad žele da priču sačuvaju živom.

Kalajdžić je te 1991. skakao s povrijeđenim ramenom, o čemu su znali samo on i supruga, jer da je rekao doktoru, ne bi ga pustio da skače. Skočio je na glavu, osvojio treće mjesto. Prvi skok izveo je sa trinaest godina. Kad na kraju kćerka kaže bravo, tata, ta rečenica ne djeluje kao dio scenarija, nego kao nešto što se zaista izgovara u toj porodici, iznova i iznova.

Ta ista nit nastavlja se i kroz najmlađu generaciju. Sandro Branković, dječak rođen 2012. godine, skače sa mosta u jednoj od najemotivnijih scena filma. Dok gledate trianestogodišnjeg dječaka kako leti kroz zrak, Listo, u offu, odmah pojašnjava da dječak nije došao sam da skoči, s njim se dosta radilo, u Mostaru postoji škola skakanja, i djeca se pripremaju dugo prije nego što se prvi put nađu na ivici.

Poseban glas u filmu ima i Dino Čolaković, koji je ranije organizovao skokove, a od Red Bulla se povukao prije tri godine. Njegova perspektiva nije perspektiva nekoga ko na sve to gleda s distance, naprotiv, iz njegovih riječi jasno se vidi koliko mu sve to nedostaje. Ovo možda primjećujem i zato što sam jedno vrijeme i sama bila dio Red Bull tima u BiH i poznajem Dinu od ranije, ali čini mi se da se u načinu na koji govori o tim godinama osjeti nešto što nadilazi puko prisjećanje, nešto bliže čežnji za onim što je ostavio iza sebe. Govori o atmosferi kada dođe Red Bull Cliff Diving, o tome kako se osjeti vjekovna tradicija koja se odjednom mora spojiti sa sasvim drugom vrstom skokova, i koliki je to bio izazov 2004. godine, kad su Red Bull ikari prvi put bili sponzori tradicionalnih skokova i kad je Orlando Duque prvi put skočio sa Starog. Ta 2004. godina, kaže se u filmu, bila je trenutak kad su se Neretva, most i Orlando prvi put stopili, deceniju prije nego što će 2015. Mostar zvanično postati stanica svjetske serije.

Negdje na sredini filma, Ozren Kebo, u razgovoru s Alijom Behmenom, ispriča svoju verziju skoka sa starog. Neću da otkrivam detalje — pogledajte film — ali reći ću da je to jedan od trenutaka zbog kojih sam se, kako sam i najavila na početku, jako smijala između suza nastalih od ljepote Mostara. Upravo ta priča je dokaz da Najdublji skok nije samo film o profesionalnim skakačima, nego o svakome ko je ikad, na bilo koji način, osjetio taj most pod nogama, čak i kad je skok sa starog nešto sasvim drugo od onoga što biste pomislili.

Kako stranci vide ono što mi uzimamo zdravo za gotovo

Ono što film posebno oplemenjuje jesu intervjui sa svjetskim dajverima, jer donose perspektivu koju mi, kao domaći, rijetko čujemo, kako Mostar izgleda očima nekog ko dolazi izvana, a ipak uspije osjetiti nešto što nadilazi puki takmičarski kontekst.

Godine kad je Orlando Duque prvi put skočio sa Starog, platio je skok mladom mostarskom skakaču Erminu Sariću, poštujući tako tradiciju koja seže decenijama unazad. Vraćao se poslije toga u Mostar, i njih dvojica su ponovo skakali zajedno. Ali najsnažniji glas u toj priči nije Duqueov, nego Erminov,  on je taj koji, govoreći o tom susretu, kaže da mu je neopisivo to što mu je Orlando platio skok i što su poslije toga dva puta skakali zajedno. Ta rečenica, izgovorena od nekoga ko je s druge strane te razmjene, teško da bi zvučala jednako snažno da je izgovori sam Duque, i tu se vidi da rediteljica zna kome treba dati posljednju riječ u priči.

Gary Hunt, koji u Mostaru skače već deset godina, od 2015., govori o tome kako je oduvijek želio biti dio ovih skokova jer je ranije slušao priče o tome koliko je mjesto posebno, o mostu koji je toliko lijep da publika oko njega djeluje kao arena. Jonathan Paredes pravi paralelu s Meksikom, gdje postoji slična tradicija skakanja sa stijena koja se prenosi s oca na sina, i prepoznaje u mostarskoj tradiciji isto poštovanje kakvo postoji i u njegovoj kulturi. Rhiannan Iffland kaže da je za nju posebno to što lokalni skakači treniraju zajedno, i da upravo ta zajedništvo čini Mostar drugačijim od bilo koje druge stanice svjetske serije.

Duque Mostar opisuje kao jednu od najtežih (trickiest) lokacija. Objašnjava da kad skočiš pa prođeš ispod mosta, gubiš referentnu tačku, moraš se orijentisati posebnim trikovima, a kad udariš u hladnu vodu, na trenutak ostaneš bez daha. Paredes to potkrepljuje jednostavnom, gotovo brutalnom rečenicom, dvije i po sekunde do udarca u vodu, devetnaest metara visine i nema vremena za razmišljanje. Rhiannan priznaje da joj je dvije godine bilo teško skakati u tu rijeku.

Ipak, na kraju svi govore isto, da ih grad dočekuje raširenih ruku, da imaju osjećaj da se vraćaju u drugi dom, da lokalni skakači na njih gledaju kao na superheroje, dok oni na iste te lokalne skakače gledaju identično. Duque na jednom mjestu kaže da su ga impresionirali lokalni skakači jer oni, kako kaže, rizikuju sve, toliko im to znači, razumiju skakanje na način na koji ga niko drugi ne razumije, prepoznaju jedni druge, čak imaju i tetovaže lastavica i mosta na tijelu. Ta rečenica, izgovorena od nekoga ko je skakao po cijelom svijetu, govori više o mostarskim skakačima nego bilo koja statistika ili rekord. Duque čak kaže da misli kako je Mostar mjesto gdje pripada — ikonski grad za ikonski sport.

Laste i labudovi

Jedna od najljepših, gotovo poetskih dionica filma dolazi kad kamera prati Amilu Tipuru, sestru skakača Benaida Kalajdžića, dok obilazi stari dio Mostara. Ona kaže da im u venama ne teče krv, nego Neretva, svi su joj u porodici skakali sa mosta. Njeno poređenje mostarskog skoka, koji se izvodi u stilu laste, sa Red Bull stilom koji njoj liči na labudove, i njena opaska da laste i labudovi simboliziraju vječnu ljubav i vjernost, jedan je od trenutaka gdje film prestaje biti sportski dokumentarac i postaje nešto bliže poeziji. Kada se nakon te rečenice na ekranu pojave kadrovi Red Bull skakača uz muziku Labuđeg jezera, to je rijedak primjer kad montaža i zvuk zajedno naprave nešto što nadilazi puko ilustrovanje, stvaraju osjećaj.

Amila i Rhiannan Iffland su, zapravo, jedina dva ženska glasa u cijelom filmu koji govore o skokovima. Ne doživljavam to kao propust rediteljice, nego kao vjernu sliku stvarnosti, tradicionalno skakanje sa Starog mosta je, koliko ja znam, gotovo isključivo muški sport, i film to jednostavno odražava onakvim kakav jeste. Ali priznajem da bih voljela čuti više ženskih glasova unutar same mostarske tradicije, ne samo kroz svjetsku scenu Cliff Divinga, možda još neku majku, sestru ili kćerku koja bi progovorila ne o skakačima koje voli, nego o vlastitom odnosu prema mostu i rijeci.

Ono što se osjeti kao praznina

Nije da je film nešto propustio u smislu obaveze, nije to njegov zadatak. Ali dok sam gledala skakače, njihove porodice, generacije koje se nastavljaju s oca na sina, nedostajala mi je i zapadna strana Mostara. Cijeli film gradi Stari most kao simbol koji spaja cijeli grad, i to se osjeti kao istina. Ipak, nama koji poznajemo dublju priču Mostara, u pozadini ostaje osjećaj da dokumentarac živi pretežno na jednoj strani grada. To je samo moj dojam, ništa više, film je prije svega predivan dokumentarac o predivnim ljudima i predivnom sportu, i takav treba i da ostane. Utopija o ljepoti.

Nespretnost koja ima smisla

Treba reći i da film mjestimično vodi gledatelje kroz dosta različitih emocija u kratkom vremenskom razmaku, pa prelazi između tradicionalnih skokova i modernog Red Bull Cliff Divinga na momente djeluju pomalo nespretno, kao da film sam sebe još uvijek uči kako da spoji ta dva svijeta. Ali mislim da je upravo ta nespretnost, ta vidljiva razlika u ritmu i tonu između jednog i drugog skoka, ono što zapravo najbolje ilustruje razliku između njih. Tradicionalni skok sa Starog i Red Bull skok nisu isto, i ne trebaju biti ispričani na isti način, jedan je ritual, drugi je spektakl, i film to, možda i nesvjesno, priznaje kroz sopstvenu strukturu.

Najdublji skok

Film se zatvara riječima koje izgovara Ozren Kebo, i to su rečenice koje bih izdvojila kao najbolje napisane u cijelom filmu: da Mostarci vole misliti o svom gradu kao o najvažnijem i najboljem na svijetu, sa najboljim ljudima. Da u raspodjeli ljepote ne postoji nikakva kozmička pravda, neko je dobio više, neko manje, a da su ljdi u Mostaru dobili najviše. A ta vrsta sreće, kaže Kebo, obavezuje, mora se cijeniti sa zahvalnošću, koja se najbolje izražava kroz ljubav prema nasljeđu, svom i tuđem. I zavrašava riječima: S mosta se baciš u ambis, u nešto što je dio svjetske baštine, a Neretva dočekuje svakog istim ledenim zagrljajem. S tog mosta zapravo skačeš kroz historiju — ne padaš u vodu, nego u sebe. Zato Mostar nije najviši skok na planeti, ali jeste najdublji.

Film završava muzikom Mostar Sevdah Reuniona i posljednjim nizom skokova, kao da rediteljica, i sama Mostarka, na kraju želi da nas ostavi tamo gdje sve počinje: na ivici mosta, sa Neretvom dolje, i pet stoljeća iza leđa.

Za koga skače Neretva

Ovaj film je, prije svega, za Mostar, za Mostarce i Mostarke, i za sve koji tek treba da upoznaju taj grad i tu rijeku. Ne treba vam prethodno znanje o Cliff Divingu ni o tradiciji skokova, film vas sam uvede u sve što treba da znate, nježno, bez predavanja.

Ne znam kojim će putem dalje ići, kino, festivali, striming, ali nadam se da će ga vidjeti što više ljudi.

Ocjena filma, za mene, subjektivno i bez zadrške: 10/10.