Miho Jonishi: Tokio je drugi dom jazza, ljudi ovdje zaista vole jazz i mnogo ga cijene

Miho Jonishi svoje prvo iskustvo sa jazzom imala je tokom studija u Sidneyu. Mislila je da će joj učenje jazz pjesama pomoći širenju znanja engleskog jezika, pa je počela pjevati jazz, ne sanjajući da će jedan dan postati jazz vokalistica. Iznenadila se koliko je uživala i poslije toga nije bilo povratka nazad. Počela se ozbiljno baviti jazz muzikom. Nakon studija u Sidneyu odselila se u New Yorku gdje je usavršila pjevanje, nakon čega se vratila u svoj rodni Japan.

U Tokiju je upoznala bh. dizajnera Aleksandara Sašu Škorića, poznatog po svojim sjajnim maskama. Energije su se poklopile, pa su snimili seriju fotografija inspiriranih pjevačicom Billy Holiday i njenom adikcijom. Njihova saradnja je bila povod da se i mi bolje upoznamo sa ovom jazz pjevačicom.

 

 

Ko Vas je najviše inspirisao i kako biste opisali svoj zvuk i svoj vokalni stil?

– Baš teško pitanje! Prvo, veliki je broj ljudi koji su inspirisali moju karijeru i muziku. To nisu bili samo muzičari, nego i moja porodica, moji prijatelji i veliki broj kreativaca koji su me inspirisali. Kroz taj proces sam zahvalna svima pojedinačno zato što su jedinstveno doprinijeli mom otkrivanju jazza. Teško je ne izostaviti veliki broj ljudi, ali jedna osoba koja je zaista ostavila veliki trag je Sheila Jordan i njen album Sheila iz 1977, koji je snimljen sa basistom Arildom Anderesenom, koji me zaista inspirisao. Na sreću, imala sam časove sa Sheilom, gdje sam učestvovala na radionicama i jazz kampovima dok sam studirala u Americi. Ona je znala reći: Pjevati jazz je način pričanja o životu i  iskustvima. Kad god se brinem ili se osjećam izgubljenom, njene riječi me uvijek povuku nazad u realnost, i za to sam joj zahvalna. Kad je riječ o mojoj muzici i mom vokalnom stilu mogu reći da  je moj zadnji album, September in the Rain dobar pokazatelj odakle dolazim i gdje idem, muzički i umjetnički. Kao što sam rekla, pratim Sheiline riječi. Dok pjevam, želim biti pripovjedačica, jazz je zaista drugačiji jezik, za vrijeme performansa uživo dešava se poseban spoj spjeva i reakcije između muzičara i publike. Stvaram svoju muziku sa muzičarima koristeći jezik jazza, koji govori preko granica i ulazi u prostor gdje su ljudi koji znaju da cijene muziku.

Poslije Sidneya, živjeli ste u New Yorku, kako Vas je taj grad inspirisao kao umjetnicu? Kako Vaš rodni dom, Tokio, utječe na Vašu muziku danas?

– U New Yorku sam stekla mnogo iskustva, upoznala se sa različitim kulturama, jezicima, načinima razmišljanja, svim onim što je preispitalo moje predrasude i dalo mi prostora da se adaptiram i  probam nove stvari bez straha. Uvijek ću prihvatiti pad, ali nikad ne prihvatam da nečemu ne dam šansu, da ne pokušam. Za mene je ovo bio veliki POKUŠAJ. Naravno da postoji veliki broj životnih padova, sretna sam jer sam imala podršku u tim trenucima, koji su se na kraju pretvoriti u trenutke odrastanja i učenja. Dom, riječ koja na na engleskom, home, ima specifičnu nijansu i zato mi se sviđa. Svaki jezik ima sličnu riječ ili frazu, sentiment koji je objašnjava, mislim da ‘dom’ ne mora da bude mjesto ili prebivalište, moj dom je tamo gdje mi je srcu toplo, gdje sam opuštena, gdje sam inspirisana sjećanjima i sentimentalnim momentima. Naravno Japan je moj dom, ali isto tako su i Sidney, New York, svako mjesto mi daje različitu notu i prisutnost u mom životu i svaki zovem ‘dom’. U New Yorku sam provela mnogo vremena učeči, i trenutno sam u Tokiju gdje se usavršavam kreativno. Pjevam, nastupam, stvara, snimam i kreiram…Veliki Tokio predstavlja mnoge izazove, ali isto tako i daje mnogo šansi. Osjećam da je Tokio “drugi dom jazza”, jer ljudi ovdje zaista vole jazz i mnogo ga cijene na način koji me uzbuđuje kao umjetnicu.

 

Da li je postojao moment kada si željela da radiš nešto sasvim drugačije?

– U stvari ja sam poslije studija počela profesionalni život u polju medicine i u to vrijeme mi nije ni padalo na pamet da bih mogla jednog dana da budem jazz vokalista. Odlučila sam se za jazz zato što znam da sam za ovo rođena i sad nema povratka nazad.

Kad muzičari donesu svoje instrumente na stage, oni znaju da će oni savršeno raditi, pobrinuli su se za to, kako je s Vašim instrumentom, glasom, kako se brinete o njemu?

– Da, u pravu si, ja se zaista brinem o svom glasu. Jedna od mojih instruktorica, Lisa Torson mi je govorila spavaj dobro, odmori se, i pobrini se o svom tjelu i zdravlju prije svakog nastupa. Ovo zahtjeva mnogo rada i generalno nikad prije nisam obraćala pažnju na to dok nisam počela s pjevačkom karijerom, iskreno. Pazim svaki dan da ne izgubim glas, pazim da se hranim umjereno, pijem dosta vode, treniram svoje tijelo, a imam i vježbe disanja. Kupam se u toplijoj vodi, to je tradicionalno u Japanu, jedem redovno, spavam redovno i pijem topao čaj… Veoma jednostavno i efektivno.

 

Kako biste okarakterisali Vaš životni moto?

– Kako sam već ranije spomenula, prihvatam pad, ali ne prihvatam da ne pokušam. Pored toga nastojim da nemam predrasude, zato što to samo pokazuje lične strahove i nesigurnosti, a ja želim da napredujem i da budem što bolja. Idem naprijed za onim što me čeka i što je ispred mene. To je jedan od razloga zašto je svaki dan važan i zašto živim punim plućima.

 

Pogledajmo u budućnost, koje su Vaše želje i snovi?

– Bilo bi divno da moja muzika dođe do većeg broja ljudi i da ih probudi emotivno. Muzika kao i književnost nas postavljaju u glavnu ulogu i uče nas različite životne perspektive, perspektive koje ne možemo vidjeti bez izlaska iz komfort zone i iskustva onog svega što ovaj život nudi. Moj izlazak je bio put iz Japana ka Sidneyu i New Yorku, i mislim da moja muzika pokazuje tu hrabrost kao i ranjivost. Nadam se da govori mnogim ljudima iz cjelog svijeta, da uvide da nismo toliko drugačiji jedni od drugih, na kraju, svi možemo da pričamo jezik jazza.