PD Željezničar
Ruta kretanja: Uloško jezero – Zimomor 1920 mnv – stećci na Morinama
Dužina treka: 21,7 km
Ukupni uspon: 1 342 m
Ukupni silaz: 1 199 m
Vrijeme trajanja: 09:22:26
Učesnika: 14 + vodič
Polazak u 06:00 časova
Crvanj – čudno ime, možda od crvavog snijega. Birvaktile je bilo mnogo više snijega i zadržavao se duže, pa ko zna na šta su sve stari domoroci ili planištari mogli da nabasaju, čuvajući svoja stada po prekrasnim vrtačama Crvnja. Kaže Predsjednik da je bio već, onako tura, nema vode, daleko je, mnogo visinske, a nisi ni preko 2 000 prešao, a bili cca. prije 4 godine. Treka nema. Ostaje samo još da se provjeri na netu da li ima kakvih dostupnih informacija o ovoj ruti i kad je neko prošao zadnji put.
Do jezera nije problem, od jezera do bunara (voda nije više za piće, jer poklopac je maknut), treba proći šikaru, dužine nepoznate, zadnji put neko približno pokušao cca. prije dvije godine i kao prošli su, ali su bili domaći, na svome terenu. Neki su i odustali u, skoro, pa u isto vrijeme. Jedina informacija koja je bila pozitivna za nas, a negativna uopšte, jeste da izvlače šumu iz tog dijela i moguće da su se probili dosta visoko, da se veći dio šume može proći lakše.
Pretpostavka je majka svih zajeba, što se napokon pokazalo netačnim. I prvi dio šume se može proći šumskom vlakom (ne ići kad je kiša – veliko blato), sa nekoliko preskakanje među vlakama sve do prve livade, gdje je bila i prva pauza. Na izlazu je bilo malo guravo, ali sve su to riješile nove makaze.
Šikara više nije šikara, samo u slučaju ako se “ubode” naša ruta kretanja. Čak i lokalni lovac, kojeg sretošmo na jezeru, kad nas ugleda upita A kuda ćete? Na Zimomor. A ne možeš ovuda, trebao si iz Nevesinja. Upita za vodu isto, rekoh 3l ponijeli. Čuj 3l, za sviju. Malo ti je to.
Tetka već počela zdravo da kuka i tako čitav dan se naslušah zdravog kukanja/prigovaranja ili ti tersanja, ali na planini, pa se ne može biti ters, a tetka Zdravka je u pitanju.
Šumu prošli prije planiranog vremena, prođošmo kraj bunara koji to više nije i na malu uzvisinu, odakle gledasmo Zimomor, a ja planirah kuda dalje. Preko susjednog vrha Zelene glave ili diretissima na Zimomor. Lovac već ranije reče, a svi su čuli, da je preko Zelene teže, pa da im se malo olakša jeste da idemo prema markiranom dijelu staze, ne bi li to slučajno bilo lakše od prvog dijela i probijanja.
Diretissima i bi, jer marka vodi uz nos na Zimomor, a gubi se u visokoj travi, pa se preporučuje naročita pažnja, jer ne isplati se lutati okolo po vrtačama i gubiti visinu konstantno. S obzirom na količinu vrtača, velika količina prečenja strmina se izdešavala, pa smo nekad imali osjećaj da smo svi nahero, a pogotovo lijeva strana stopala, i da se nikad nećemo ispraviti.
Povratak, ruta dva, ispod Velikog Lisca i između Velike Previje i Maglaja, da se prebacimo direktno na stećke gdje nas čeka vozač Dado, iako nikad nije bio tu. Vrlo pouzdan i dobro se snalazi. Silazak ili uspon preko dva prijevoja je izmorio grupu, ali je “moral” bio na nivou, jer je to jedna vrlo moralna skupina, kakve odavno nisam imao. Imali smo i dva rekordera u const. pričanju. Duže pričali od trajanja same ture.
Žedan niko nije bio, a gladan samo Adnan, poslije kao bio malo loš, nije jeo 1h. Žilav i jak dečko, nadam se da je preživio polumaraton, a i rođendan mu bio. Počastio nas tulumbama na vrhu. Hvala mu.
Livadaranje beskrajnim poljima I vrtačama pred sami sumrak, uspjeli su razbiti sav umor, a pogotovo pogled unazad i na Zimomor, koji je izgledao predaleko da bi stigli do njega za života. Malko pretjerujem, malo više.
Hvala svima na povjerenju za ovu turu.
Dadi što je našao Morine.
Crvnju koji ne zaslužuje to ime, već neko ljepše, jer je stvarno divan sa svojim nestvarnim predjelima I mjesečevim pejzažom vrtača.
Sljedeći put, kupanje na jezeru.
Hvala Predsjedniku na izboru ture, jer me poprilično zadeverao.
foto i tekst_Dino Karadža