Dok zapadni svijet pije coffee to go u plastičnim čašama trčeći na sastanke, u Bosni i Hercegovini kafa je glagol, a ne imenica. Mi idemo na kafu čak i kada pijemo limunadu. Kafa je ovdje samo pozivnica za prisutnost, ulaznica u jedan poseban prostor koji nazivamo ćejf.
U nekim zemljama Evropske unije možete popiti deset kafa dnevno, a da nijednom ne osjetite ćejf. On se ne kupuje u zrnu i ne mjeri se gramima, on se uzima kao svjesna odluka da se vrijeme, barem na kratko, stavi pod vašu kontrolu.
Kafa kao povod, ćejf kao sloboda
U svijetu koji nas mjeri po tome koliko smo zauzeti, ćejf je naš tihi bunt. To je onaj međustepen između obaveze i odmora, trenutak u kojem odlučite da svijet može sačekati deset, petnaest minuta ili sat vremena. To nije lijenost, već sposobnost da se isključi buka.
Kada kažemo idemo na kafu, mi zapravo tražimo dozvolu za pauzu. To je socijalni kod koji svako u BiH razumije, poziv na razmjenu energije, misli ili prosto zajedničke tišine. Ćejf je onaj specifični mir koji nastane kada se kafa napokon slegne, a vi shvatite da nigdje ne kasnite, jer ste tačno tamo gdje trebate biti.
Kolektivna terapija bez zakazivanja
U BiH se najkomplikovaniji životni čvorovi ne razmrsuju uvijek u kancelarijama, već za stolovima s kariranim stolnjacima ili na osunčanim terasama. Uz kafu se kod nas istresa duša. To je naš najstariji terapijski mehanizam, proces u kojem se problemi usitnjavaju čim se izgovore naglas pred nekim ko zna piti kafu s vama.
Postoji neka neobjašnjiva demokratičnost u ćejfu. On briše staleže i titule. Za fildžanom su svi jednaki u svojoj potrebi za predahom. Tu se ne radi o kofeinu, radi se o tome da vas neko čuje, vidi i razumije, dok se para lagano diže iz džezve.
Ćejf protiv hustle kulture
Ako je globalna hustle kultura usmjerena na to kako izvući maksimum iz svakog minuta, ćejf nas uči kako taj isti minut učiniti smislenim tako što u njemu nećemo raditi ništa. To je naša verzija mindfulnessa, samo bez skupih aplikacija i certifikata. Učimo ga od nane koja kafu pije polako, gledajući kroz prozor, i od komšije koji uživa u jutarnjem miru prije nego što krene u haos radnog dana.
To je vještina tabijata, umijeće uživanja u sitnim, besplatnim stvarima koje čine život podnošljivim.
Recept za preživljavanje
Na kraju, ćejf nije ništa drugo nego sposobnost da se kaže dosta trci koja nema cilja. Ne radi se o nostalgiji za prošlim vremenima, nego o mentalnoj higijeni u sadašnjosti.
Zato, sljedeći put kada osjetite da vas pritišću rokovi i da vam notifikacije ne daju disati, nemojte tražiti novi trik za produktivnost. Pristavite džezvu ili nazovite nekoga na jednu. Posao će ionako ostati, mailovi se neće sami obrisati, ali onaj trenutak mira dok kafa miriše, a telefon miruje, to je jedina valuta koja se na kraju dana stvarno računa.
Sve ostalo je samo usputna buka.