– Halo, tako se inače javljam na telefon.

– Jesi zainteresovan da odemo desetak dana u Irak? Moj otac će nam pomoći da se snađemo i da sve protekne uredu. Ja ću vjerovatno s njim ostati duže da malo obiđem familiju.

– Može! Kad krećemo?

To je sve što trebate znati iz telefonskog poziva koji mi je nedavno uputio moj prijatelj Amir. Otac mu je Iračanin i žive u BiH. Nisam pitao za vize. Za sigurnosno situaciju u toj divnoj zemlji, ma, nisam pitao ništa.

– Letimo 8.9. u 15 sati sa sarajevskog aerodroma.

– Biću tamo, rekoh mu.

Takvog sam duha, volim avanture. Dok su mnogi od mojih kolega i prijatelja dio godišnjih odmora koristili za odlazak u Tursku, na Jadransko more i ona mjesta koja su bliža i imaju more, ja sam se odlučio da odem u Irak. Vjerovatno se sada čudite, kao i većina poznanika, a dio familije bio u šoku, ali ja sam se uputio u tu zemlju.

Prva stanica – Bagdad

Volim historiju, a Irak nudi odgovore na početke civilizacije i dovoljan razlog da se upustim u ovu avanturu. Malo stvari, nešto novca, viza u pasošu, avionska karta (povratna, jelte) i avanturistički duh, bili su dovoljni da već u ponoć istog dana, letom preko Istanbula, budemo u glavnom gradu Iraka, Bagdadu. Osam miliona ljudi se danas tu nastanjuje, saobraćaj je zakrčen automobilima, mnogo ljudi na ulicama. U jutarnjim satima dolazimo u hotel Al Buraq. Tu sam proveo dva dana u krevetu, a u nastavku puta sam spavao na podu.

Objasniću vam sve u nastavku teksta zašto i zbog čega. I da, Irak ima oko 25 miliona stanovnika. Od tog broja, oko 40 % populacije čine muslimani sunije, a oko 60 % čine muslimani šije. Na sjeveru države žive i Kurdi. Zašto ovo pišem? Pa to su vam jako bitne informacije da biste imali jasniju sliku o dešavanjima tokom mog puta i da bi vam bilo jasnije zašto je Irak podijeljeno društvo koje ima veliko srce i osmijeh za svakog putnika namjernika.

Pa, krenimo redom kroz čarobni Irak.

Čaj – sveta trava

Amir, njegov otac i ja razgledavali smo prvo jutro Bagdad. Mnogo, ali nestvarno mnogo ljudi je na ulicama, saobraćaj je priča za sebe i ne bih se usudio voziti sa strastvenim Iračanima koji rukom kroz prozor gestikuliraju i išarete gdje će skrenuti ili se svađati, opet gestikulacijom ruke, sa ostatkom svijeta za volanima. Taksisti su na svakom metru. Sviraju u prolazima, traže mušterije. Bagdad je živ. Temperature nesnošljive, ali nema vlage pa se nekako prilagođavam. Svaki zatvoreni kutak je klimatiziran i osjećam da ću završiti na paracetamolima.

Na svakom ćošku su prodavači, tržnice, začini, voće i povrće, galama, cjenkanje, slatkiši, doneri, kebabi i, naravno, čaj. To je alternativa kafi kod nas, tamo je čaj sveta trava. Svi ga piju u neograničenim količinama. Taj crni čaj je nešto najbolje što ćete probati u čajdžinicama koje imaju 4 kvadrata prostora, nekoliko stolica i prijatno društvo. Svi u glas pričaju, zaglušujuće je, ali se i razumiju.

Podijeliše mi svi na tržnici i ulicama Bagdada osmijehe, to je nestvarno. Skroman život u ljudima budi ono najbolje, čistu emociju. Tamo je islam, i religija općenito, sastavni dio života. Na Bliskom istoku rađate se i umirete sa tom tradicijom i uvjerenjem. Tako je hiljadama godina unazad, i već hiljadu i pet stotina godina Iračani se deklarišu kao muslimani.

 

Zemlja božijih poslanika i evlija

Domaćin hotela u kojem smo odsjeli u Bagdadu nam je dobrodošlicu poželio riječima: Dobro došli u zemlju božijih poslanika i evlija (dobri Božiji robovi).

Znači, vrijeme je da posjetimo veliku džamiju u Bagdadu u čijem haremu su ukopani imami Dževad i Kazim. Upravo taj kraj u kojem smo odsjeli u Bagdadu nosi ime Kazimejn, po Imamu Kazimu. To su svetišta šiitskih muslimana u Iraku koji u svome vjerovanju slijede imame krvno vezane za porodicu Poslanika Muhammeda. Odlazak na ta mjesta njima predstavlja smisao života. Tu se mole i traže pravedniji svijet za sebe i porodice i za Irak – onaj koji je decenijama u raznim geopolitičkim i vojnim sukobima; od američke invazije pa do nedavno završenog sukoba sa terorističkom organizacijom ISIL. Samo u trogodišnjem sukobu sa ISIL-om stradalo je 110 hiljada Iračana.

Dok idemo vidjeti taj kompleks i džamiju, primjećujem na ulicama veliki broj vojnika i policajaca. Punktovi, check pointi, pretresi. Gdje god ulazite, bar na mjesta gdje se okuplja veliki broj ljudi, imate pretrese. Loša iskustva su ih natjerala na taj čin – bombaši samoubice.

Vidio sam mjesta gdje su ukupana oba imama. Inače, šiije vjeruju u 12 imama, a samo u Iraku ukopano je njih šest. Nestvarni su prizori tih ljudi, njihove suze na kaburovima imama, njihove želje ali i osmijesi. Tako olakšaju svoje duše, koje su, kao i svi ljudi na svijetu, zaslužile pravedniji i bolji život.

Put za Samaru

Pun impresija, vraćajući se u hotel popili smo čaj, razgovarali sa lokalnim stanovništvom i zatim popili hladan sok od suhog limuna. Ako ikada budete u prilici to probati, jednostavno morate! Svi zanju za BiH, za naš rat, za Miloševića i raspad Jugoslavije. I u jednom su saglasni, ne vole Sadama Huseina, bivšeg predsjednika Iraka.

Drugi dan jedemo falafel, donere i kebabe. Pijemo čajeve i čekamo kombi i vlasnika kombija, izvjesnog Ahmeda. Ahmed nam je bio vozač za sve destinacije koje smo obišli. Povjerljiv, nasmijan i temperamentan, kao i svi Arapi i Iračani. Stvari nam tovari na krov, veže ih, i spremni smo na put za Samaaru, grad na sjeveru Iraka, 106 kilometara od Bagdada. Sjever države pripada sunijama, a jug šiijama.

Na putu za Samaru vidimo posljedice sukoba sa ISIL-om. Srušene kuće, rupe od metaka i mnogo vojnih baza. Duž cijele rute je vojska koja je sprmna da nam pruži zaštitu. Sve protiče u lijepom druženju u kombiju. Ahmed vozi ludo, mi šutimo, vidimo da zna šta radi i smije se našem lošem pokušaju da mu na arapskom kažemo koju smislenu.

U Samari mnogo svijeta. Izlazimo ranije iz kombija, moramo pješke, sve je puno hodočasnika. Šijje cijelog svijeta kreću u obilazak svojih imama, krajnja stanica im je Kerbela. Sprema sa Arbain (četeresnica). Da, možda vam sve zvuči konfuzno, ali Arbain se obilježava svake godine u gradu Kerbela u Iraku. Milioni muslimana iz cijelog svijeta dolaze na mjesto pogibije unuka Poslanika Muhammeda, hazreti Husejna.

Dolaze tu na četrdeseti dan od dana pogibije kako bi žalili za Husejnom i proučili mu neku dovu. E, pa ti hodočasnici, bar dobar dio niih su danas u Samari, mjestu gdje su ukopani imami Hadi i Askeri, također poslanikova loza. Sve je puno vojske. Vidim im oznake, tim vojnicima. Brigada pripada Saraji Selamu, vojne formacije utjecajnog klerika Muktada El Sadra. Za Iračane, bar dio njih, kaže se da nisu baš nagodni za komunikaciju i da su često uzročnici konflikta u Iraku. Gledao sam ih, s nekima komunicirao i nisam imao problema. Oni jednostavno, bar taj dan, nisu imali takve ambicije da rade probleme, već su bili na usluzi hodočasnicima i dijelili su hranu i vodu masi koja je u suzama išla prema džamiji dva imama. I to sam vidio. Nesvakidašnji prizori i srušene kupole. Da , i tu je ISIL bio. Renovira se danas i izgleda fascinantno – zlatna kubeta i mnogo motiva i mozaika koji vam ostavljaju dojam da niste više na ovom svijetu, nego hodate kroz neku bajku.

Nedžef

Istu noć, Ahmed nas vozi na suprotni kraj zemlje, na jug, u sveti šiitski grad i jedan od najbitnijih gradova islama, Nedžef. Nedžef je poseban jer je tu mnogo ukupanih Božijih poslanika, najveće mezarje na svijetu i mjesto gdje počiva hazreti Ali. Poznat kao halifa, Poslanikova krv, njegov zet koji je kao dječak bio prvi koji je povjerovao u objavu koju je primao Muhammed.

Stigosmo u Nedžef, rano je, masa ljudi spava po ulicama, u daljini vidimo zlatno kube džamije, ljudi nam govore Ali, Ali… Ja, Ali… Idu prema džamiji. Prizori koji oduzimaju dah. Milioni ljudi hodaju na ulicama. Odlazimo u lokalnu džamiju, tu spavamo tri dana. Naš novi dom, za nas i stotine drugih. Snalazi se. Zajednička kupatila, visoke temperature i spavanje na podu. Imamo besplatne obroke. Domaćin nam tri puta dnevno donosi hranu, raduje se što smo tu. Raduju se da vide Bosance. Jedemo u džamiji, smijemo se, svi su sretni, iako danima čekamo da se okupamo. Snalazimo se, sve je lakše. Evropljani nisu navikli na tako skromne uslove. Kupili su nas osmijehom, domaćinstvom. Sretni smo. Pijemo čaj, razgovaramo, odlazimo do imama Alija. Iskreno, ništa slično nisam vidio u životu. Prija mi žamor u džamiji i taj neki mir. Osjećam se sigurno.

Život je lijep

Kupanje je bilo avantura. Nađem neku tuš kabinu, viri mi glava, ispred mene kofa s vodom i mali lonac. Gledam vojsku s puškama; kontam k’o naša 1993. Nasmijem se, okupam se. K’o bombona – mirišem, a opet za tri minute gola voda, jer 45 stepeni, ne zaboravite.

Odlazimo u najstariji bazar u Nedžefu. Zove se Veliki bazar. Imamo kontrole, i tu kupujemo sim kartice, javljamo se kućama. Tu možete nabaviti od knjige do auta. Primjećujem mnogo kablova oko zgrada i kuća. Irak ima problema sa snabdijevanjem električnom energijom i vodosnadbijevanjem. Svi su na agregatima. Opet se sjetim naše 1993. Život je lijep.

 

Opet ide čaj, doner i sok od suhog limuna. Zaspah na podu džamije među stotinu ljudi, k’o beba. Mislim se ko ovo nije doživio, taj je uskraćen za slobodu.

Odlazimo na najveće mezarje na svijetu Wadi Selam ili Dolina mira. Površine je omanjeg grada u BiH. Tu se ljudi kopaju jedni na druge. Iračani vjeruju, ali i šiije, da ko tu bude ukopan da će naći spas na onom svijetu. Tu sam vidio mjesto ukopa Božijih poslanika Huda i Saliha i popio čaj u najmanjoj čajdžinici na svijetu. Prima svega četiri čovjeka, ali je bilo beskrajno ugodno. Gledaš mjesto gdje se pisala svjetska historija, stojiš na zemlji, i piješ čaj. Ovo nema nigdje, mislim u sebi a i Amir je fasciniran. Otac ga prvi put vodi u rodnu grudu njegovih pradjedova.

Mjesto gdje je Nuh pravio lađu

Nakon toga, Ahmed čeka, idemo za Kufu. Grad u blizini Nedžefa. Tu je imam Ali ubijen za vrijeme svoga vladanja islamskom državom. Džamija i kompleks se teško mogu riječima opisati. Prvo sam vidio kuću u kojoj je kao predsjednik živio. Sobica i krevet, onda mjesto ubistva. Tu se također nalazi veliki trg na kojem je, tako nam kažu, poslanik Nuh, biblijski Noah, pravio lađu u kojoj je nakon velikog potopa isplovio sa svojim sljedbenicima i životinjama. Na tom mjestu i danas teče voda i ima izvor iz kojeg je navodno i krenuo veliki potop. Tu sam pio vodu.

 

Vrijeme je da krenemo za Kerbelu. Tamo ćemo dočekati Arbain, vidjeti i to svjetsko čudo. Dolazimo u grad, kolone ljudi pješače prema odredištu, svi su u crnom, milioni. Nerealne slike sam gledao na Kerbeli. Slikao sam pa ćete moći vidjeti da govorim istinu. Prima nas domaćin jedne kuće namijenjene samo za musafire i goste. Abdul Gadir i njegova porodica vam stoje na usluzi. Mi smo prašina pod vašim stopalima, govori nam glava kuće kroz stihove. Jedemo na podu, među nama ljudi iz cijelog svijeta. Kaže da je njegovo srce sretno da može nahraniti gosta i da je zvanični podatak da se na Kerbeli nalazi 21 milion ljudi. Da, 21 milion, u gradu koji inače ima oko 300 hiljada stanovnika. U sobi u kojoj spavamo nema mjesta, bukvalno čuvamo straže da nam slučajni prolaznik ne legne na mjesto.

Tu ispred kuće se igramo sa dječicom lokalnog stanovništva, dobacuju nam Bosni: Džeko, Džeko. Znaju svi za Edina. Nas 50 na jedan wc, opet sam sretan. Ganjam momente kad svi zaspu, pa se kanticom okupam i pravim važan. Sve je jeftino u dućanima, pa se naoružam slatkišima i pepsijem, pokojom cigarom i do zore uživam na improviziranoj terasi našeg, odnosno svačijeg, smještaja.

Da ne zaboravim, u Nedžefu sam bio u društvu Ajatolaha, naveće duhovne funkcije kod šiija, nešto kao reis kod nas, ali o tome ću za kraj.

Odlučujemo se da kupimo pokon domaćinu kuće koji ne spava. Žena, kćeri i snahe kuhaju danima za nas, djeca njegova i unuci nas služe. Vrijeme je da ih počastimo, obradujemo i zahvalimo se. Bilo je suza. Kažu: Nećemo ništa, Bog sve vidi on će nas nagraditi. Djeca pristaju na slatkiše iz lokalne prodavnice. Svi sretni, idemo u džamiju hazreti Husejna. Na svakom ćošku ulica su zvučnici na kojima slušate latmije ili žalopojke. Narator prepričava borbu u kojoj je Husejn sa porodicom brutalno ubijen. Ljudi plaču i uzvikuju Lebejke, Ja Husejn (Odazivamo ti se, o Husejne). Narator priča i govori, kao da je on Husejn: O Bože, ko će se odazvati Poslanikovoj porodici, oni joj krv proliše, udariše tjeme koje je Poslanik ljubio, ima li iko da mi se odazove..., pa opet kreće Lebejke Ja, Husejn. Zemlja se, čini mi se, trese, 21 milion ljudi i ja koračamo. I to sam vidio. Neopisivo.

 

Da, Ajatolah i Nedžef. Otac prijatelja Amira odlučio je da ga posjetimo. On je domaći čovjek, vrlo priznat u Iraku i Ajatolah je našao vrijeme da nas primi. Zamišljao sam vilu i reisa, ali… U jednoj zgradici, bež boje, sve su bež, primili su nas u njegov dom i radnu sobu. Nekoliko kvadrata, mnogo knjiga, na podu, zajedno s nama, sjedi skromni čovjek sa ahmedijom na glavi. Postavlja pitanja blago, pazi da se osjećamo ugodno. Ide čaj, pa ručak, pa koja voćkica, malo smijeha. Elem, četiri sata smo tu bili. Ustao je i ispratio nas, a ja u šoku. Ali, što si veći čovjek to si skromniji. Pa se sjetim Bosne.

Veliko poštovanje prema ženama

Ono što je također zanimljivo u Iraku je odnos patrijahalnog  društva prema ženama.  Putovanja su svakako tu da razbijamo predrasude i to se desilo u mom slučaju. Mislio sam, kao i većina, da žene i nemaju dovoljno slobode u ovoj zemlji, ali smo se prevarili. Ulice su pune djevojaka, žena, djevojčica. Ok, običaj je, iako nije zakonski reguliano, da su u većini slučajeva pod hidžabom, ali smo na ulicma viđali i žene otkrivene kose. No, to je nebtino. Fascinantno je da se prema njima odnose sa velikim poštovanjem. Domaćin koji nas je ugostio na Kerbeli kaže da je to opet iz prakse Poslanika Muhammeda koji je rekao: Da je najbolji među ljudima onaj ko je najbolji prema svojoj ženi. Zanimljivo.

Ono što je drugačije nego u Evropi je što nije pristojno tek tako prići nekoj ženi i s njom stupiti u kontakt, a da je prije toga niste upoznali. U vrijeme ručka smo objedovali bez žena, one su bivale preko puta nas u drugoj sobi. Razlog jednostavan, kako bi se mogle opustiti i skinuti nešto od odjeće zbog velikih vrućina. Jednom sam zaspao kod domaćina u sobi koja je klimatizovana. Žurno su me probudili i javili da je vrijeme da se djevojke puste u prostoriju kako bi se rashladile. Morao sam napustiti prostoriju, ali sa zadovoljstvom. Imao sam na ulici priliku vidjeti kako se oni mlađi, tinejdžeri, šetaju jedni pored drugih, uz pokoji osmijeh i poledaju. Tako se upoznavaju. Svi su složni u jednom i kažu mi: Ne čekamo dugo kao vi da stupimo u brak. Nema tu dugogodišnjih veza. Dovoljno je sa se upoznamo i kroz dva mjeseca nam je dovoljno da vidimo da li smo jedno za drugo. Rekoh sebi, ima mjesta i ova.

Pakujemo se. Ahmed je spreman s kombijem. Odlazimo za Bagdad pa avionom do Sarajeva na ugodnih +4 stepena i popijem paracetamol.