Protest, slavlje, protest

Sve od prvih obilježavanja osmog marta pa do danas, balansira se između slavlja i protesta. Posljednjih godina naročito postoje sasvim paralelne trase koje se nigdje ne križaju: ona aktivističko-prosvjedna kojom se diljem regije i svijeta organiziraju protestni (noćni) marševi i ona konzumerističko-mejnstrimska koja Dan žena obilježava organizovanim proslavama uz muziku i teletinu u salama hotela ili skupim turističkim aranžmanima u Kapadokiju koji se svojom ponudom ničim ne razlikuju od prvomajskih, uskršnjih ili ljetnih ponuda s prostom računicom: što više povoda, više i prihoda.

Da li je uvijek bilo tako? Usporedbe radi, podsjetimo se kako se Dan žena obilježavao pedesetih godina u Banjaluci (članak objavljen u sarajevskom Oslobođenju, 7. 3. 1954.):

Svečanom priredbom u prostorijama hotela ‘Palas’ juče je u Banjaluci počela proslava Međunarodnog dana žena. Povodom 8. marta održaće se prigodne priredbe i u naselju Gornji Šeher i Predgrađe, kao i nekoliko svečanih akademija u preduzećima i gradskim četvrtima. Radnice u građevinskom preduzeću ‘Krajina’ i tvornicama gdje radi veći broj žena pripremile su drugarske večeri s programima. U mnogim ulicama pripremaju se sijela na kojima će se govoriti o značaju 8. marta i o ulozi i zadacima žene u borbi za socijalizam. Društvo za zdravstveno prosvjećivanje žene ‘Rada Vranješević’ organizovalo je ovih dana petodnevni seminar za zdravstveno obrazovanje koji je pohađalo 40 žena. Na inicijativu ovog društva, poslovnica ‘Putnika’ u Banjaluci organizovala je ekskurziju najboljih žena-radnica u Zagreb, Ljubljanu, Postojnu, Rijeku i Opatiju. 

Za razliku od pedesetih godina prošlog stoljeća, danas ove treće struje koja bi (besplatno) podučavala, bilo o ženskom zdravlju, bilo o pravima radnica i(li) socijalnoj pravdi, gotovo da i nema. Ona je u patini prošlosti, jednako kao i prigodne priredbe u preduzećima, jer i preduzeća, više, jedva da ima.

I premda i dalje živimo u duboko patrijarhalnim kulturama i društvima gdje sindikalna borba ne smije stati, gdje bahati vlasnici hotela pretuku radnicu koja zatraži isplatu zarađene plate, a radnice u uslužnim djelatnostima rade praznicima, nedjeljama, bez stolica na radnom mjestu, u okruženju gdje se odlazak u toalet kažnjava jer utiče na efektivnost rada, ipak nas već potkraj februara umjesto poziva na marš i protest, sa svih strana preplave ugostiteljske, turističke i ine ponude za dame, za ljepši spol, za bolje polovine.

Donosimo, u nastavku, nekoliko aranžmana, programa festivala, predavanja, turističkih putovanja i ideja za poklone koji su nam naročito zapale za oko, a pažnju čitateljica skrećemo svakako i na prigodne vizuale za ponude.

HOTELSKE VEČERE UZ MUZIKU: Osmomartovski švedski stol ili tanjir servis

Proslave u hotelima podrazumijevaju hranu (švedski stol ili tanjir servis), te – živu muziku. Zabavljači su uglavnom muškarci (ili muškarci sa ženama!), a cijene se kreću od 70 do 100 KM po noći. Nešto jeftinije su dnevne zabave, a pojedini hoteli organizuju dvije proslave, jeftiniju dnevnu – za one sretnice među radnicama koje mogu, poput kolega petkom na molitvu, izaći s posla u podne i skuplju noćnu – za ostale smrtnice.

ARTIKLI NA SNIŽENJU: Slatka vina, gorak život

Većina trgovinskih lanaca, ponudit će već prvih dana marta i prigodna sniženja na određene artikle.

Prelistali smo izdvojene praznične kataloge u većim lancima u BiH i izdvojili dio ponude: karanfil za samo 1.15 KM, slatka i desertna vina od kojih boli glava, šampanjci, bombonjere koje ćete proslijediti za prvu sljedeću priliku, čokolade, donji veš, štrample, torbice, kozmetika, farbe za kosu, higijenski ulošci, epilatori, depilatori, pegla za kosu, fen za kosu, rotirajuća četka za kosu, setovi šoljica za kafu…

Mirisan dom, mirisno tijelo, slatkasto piće za damu (za smijeh, ali ne i za grijeh), njegovana kosa, obrijane noge i čiste gaće ono je što će ljepše polovine dobiti za svoj dan.

A, ako vam je to sve skupa pomalo dosadnjikavo i manjka vam ideja za poklon koji će SVAKU ženu oboriti s nogu, pomoć možete potražiti na nekom od regionalnih portala koji će vam u nizu drugačijih ideja ponuditi i zvijezdu s Njenim imenom, vikend u vinariji za nju i drugaricu, spa veče u stanu, let balonom! (ne zna se gdje), povratna karta do Milana, šoping u Trstu, vikend u staklenim bungalovima, frizuru ili (udahnite duboko…) DNK testiranje!

Jer to je taman ono što su nam pretkinje izborile, skupa sa osmosatnim radnim vremenom i boljim uslovima rada: pravo da nas voljeni muškarci obore s nogu DNK testom!

Kreativni potpisnik ili potpisnica ovakvog teksta, poznavatelj potreba i želja svake žene, nije se dosjetio kakvog drugog testiranja, promakli su mu ispod radara papa-testovi, mamografski pregledi, psihoterapije ili za takve usluge imamo javno zdravstvo? I gdje su s listi drugačijih poklona nestale stare dobre seksualne igračke?

U ponudama trgovinskih lanaca ih nema, a niti vodeći regionalni siteovi i online shopovi u kojima se prodaju seksualne igračke i pomagala nemaju izdvojene osmomartovske ponude.

Premda je podnaslov prigodnog osmomartovskog teksta na jednom lokalnom portalu Banjalučanke vole da ugode sebi aludirao na ovakvu vrstu ponude, ipak se radilo tek o pregledu ponuda za putovanja za Dan žena, jer ženski užitak nije u ponudi ni među najkreativnijim poklonima tamo gdje je lakše zamisliti let balonom, no ženski orgazam.

OD BUDVE DO STAMBOLA:  Ekskurzije žena-radnica, kapitalističko izdanje

Sredinom pedesetih su se, kako svjedoči novinski članak iz arhive Oslobođenja s početka ovog teksta, uspješne žene-radnice nagrađivale besplatnom organiziranom osmomartovskom ekskurzijom.

Kada iz jednačine izbacimo putovanja o državnom trošku i državna transportna preduzeća, ostaju nam samo kapitalističke verzije putovanja „za svačiji džep“ od jeftinijih po obali susjednih država, do skupljih od Istanbula do Lisabona koji se kreću od 150 do 1500 KM.

Ukoliko u takvoj jednačini i ima nepoznanica, one se sigurno ne kriju u tome kome su adresirana takva putovanja: zasigurno privilegiranim, situiranim pripadnicama više srednje klase s radnim uslovima koji im daju dovoljno slobodnih dana da si mogu, pored ljetovanja i zimovanja, priuštiti i proljetne aranžmane.

Nema zemlje za potlačene na razigranim stranicama turističkih agencija.

O ŽENAMA BEZ ŽENA: Mansplaining s okusom karamele

Premda u BiH nismo naišle na ponudu predavanja i osmomartovskih tribina poput onih u Banjaluci pedesetih, dva su nam regionalna dragulja privukla pažnju.

Prvi će se održati u Rijeci, u tržnom centru Tower, ovog Dana žena održat će se predavanje pod naslovom: Kako slaviti sebe i svoju ženstvenost?

Sve i da zanemarimo da je mjesto radnje tržni centar, taj kapitalističko-korporativni bastion, nasljednik preduzeća i sindikata, pa da zažmirimo i na ženstvenost i muževnost kao osobine u kojima se ogleda sav raskoš rodnih uloga i društvenih očekivanja, ono na šta je posve nemoguće zatvoriti oči i začepiti uši jeste činjenica da predavanje drži muškarac, Bruno Šimleša, sociolog, ekspert iz oblasti popularne psihologije i kako navode na internetskoj prezentaciji Tower tržnog centra: miljenik ženske publike. 

Na samom kraju poziva na predavanje, stoji i posebno iznenađenje: žene koje prisustvuju ovom mansplainingu, pardon, predavanju, dobit će od organizatora i gratis karamel-kokice – u duhu ženstvenosti kojoj će nas Šimleša podučiti, jer ženama čak i kokice moraju biti slatke.

Kratak je put od hljeba i ruža do karamel-kokica i muških lekcija o slavljenju sebe.

Drugi dragulj jeste dubrovački festival REBEDU o kojem se ponajviše pisalo i o kojem su brujale društvene mreže proteklih dana. Ne bez razloga, dakako, mada već znamo da žene obično histerišu bez razloga, oglasile su se redom sestre, feministice, organizacije, pojedinci, da skrenu pažnju da je među 16 učesnika u četiri tribine ne govori niti jedna žena, pa čak ni u onoj nazvanoj Na strani potlačenih?

Nakon što se branio kako su kolegice pozvane, ali su bile spriječene, pa se nemušto ispričao, organizator je na koncu program revidirao, ubacio ipak pet nespriječenih sagovornica, te dodao i posve novu tribinu Međunavodni dan žena sa većinskim govornicama.

Može se, kako kažu, ali neće samo.

Ironija je da je ovakva bahata nemarnost obilježila festival posvećen saborcu, feministi, prijatelju zagrebačkog noćnog osmomartovskog marša (koji se ove godine održava pod brilijantnim sloganom: Feminizam i gotovo) Predragu Luciću.

Kako je u svom tekstu u Novostima primjetio Boris Postnikov: Dakle, sve je jasno. Muškarce čekaju tribine i bine.

Žene, marš.

No, nije sve tako crno, žene Bosne i Hercegovine i ove godine marširaju (u podne u Banjaluci, u 16 u Tuzli i u 17 sati u Sarajevu!) – ljute i ujedinjene protiv – ne ćute!